Piše: Vjekoslav DOMLJAN
Svjetska banka razvrstava zemlje u skupine zemalja sukladno veličini njihovog dohotka po stanovniku. Prema zadnjim raspoloživom podacima, onim za 2016. godinu, zemlje sa preko 12.476 američkih dolara po stanovniku smatraju se zemljama visokog dohotka.
Europske zemlje pripadaju skupini zemalja visokog dohotka (v. sliku). Kad se kaže „europska zemlja“, pomisao je na razvijenu zemlju, zemlju visokog dohotka.
A je li i BiH takva? Ne, nije. BiH je samo geografski europska zemalja. Ima još nekoliko takvih europskih zemalja, u koje spadaju Ukrajina i Bjelorusija, kao i balkanske zemlje (izuzev Grčke).
Zašto i te zemlje, kao centralnoeuropske i baltičke zemlje, nisu postale zemlje visokog dohotka u razdoblju poslije pada Berlinskog zida? I šta je to što drži BiH u razredu europskih sirotana i tranzicijskih ponavljača? To je tema ovog teksta.
DEINDUSTRIJALIZACIJA BiH
Države Centralne Europe i Baltika postale su zemljama visokog dohotka u razdoblju od pada Berlinskog zida do danas, dakle u razdoblju od jedne generacije. Stariji stanovnici BiH sjećaju se kad su na Jadran dolazili Česi, Slovaci, Poljaci i Mađari. Sjećaju se i kad su išli u posjet tim zemljama. Jaz između republika bivše Jugoslavije i odnosnih zemalja bio je vrlo velik, na štetu tih zemalja.
Zemlje Centralne Europe i baltičke zemlje pokazale su da se u razdoblju od jedne generacije mogu izgraditi inkluzivne političke i ekonomske institucije, tj. diplomirati iz tranzicije, provesti treću industrijsku revoluciju (prisjetimo se estonijske uloge u razvoju Skypea), postati zemlja visokog dohotka, postati članica OECD-a tj. kluba bogatih zemalja (osim Litve koja će to postati ove godine) i postati članica EU.
Korisno je povući paralelu između BiH i Slovačke, obzirom na sličnost ekonomske i industrijske strukture u razdoblju prije pada Berlinskog zida. Danas BiH ima ekstraktivne političke i ekonomske institucije, nije završila tranziciju, nije provela treću industrijsku revoluciju (četvrtu da i ne spominjemo), pa je ostala zemlja srednjeg dohotka, daleko od OECD-a i tek potencijalna kandidatkinja za EU.
To se vidi i na razini poduzeća. Slovalco i Aluminij su tvornice slične veličine kapaciteta. Dok Slovalco transparentno prikazuje poslovanje na svojoj web stranici (obveza je svakog dioničkog društva podastrijeti informacije javnosti), Aluminij to ne čini.
Već to baca sjenu na poštivanje globalnih standarda korporativnog upravljanja, odnosno ukazuje na bh. “standarde“ korporativnog upravljanja. Razlog je jasan – dok Slovalco posluje s profitom (jer ima riješeno i pitanje električne energije ugovorom za razdoblje 2014-2021.) i sa skoro dvostruko manje uposlenika, Aluminij je već decenijski „zombi firma“, zahvaljujući svojim upravljačima: Vladi FBiH i Vladi Republike Hrvatske.
Bratislava, glavni grad Slovačke
Slovačka je do pada Berlinskog zida isporučivala tek pojedine automobilske komponente Češkoj, a danas je zemlja s najvećom proizvodnjom automobila po stanovniku na svijetu. U kratkom razdoblju poslije padu Berlinskog zida uspjela je, po prvi put u svojoj povijesti, postati proizvođač aluminija i automobila.
Za razliku od Slovačke, koja razvija industrijsku proizvodnju i to s visokom dodanom vrijednošću, BiH razara svoju industrijsku proizvodnju (aluminijsku industriju, drvnu industriju, industriju duhana itd.), a i ono što se nekako održava u životu ima nisku dodanu vrijednost.
Dok se BiH balvanizirala, Slovačka se industrijalizirala. BiH je 1990. imala udio izvoza industrijskih proizvoda srednjeg i visokog tehnološkog sadržaja u ukupnom izvozu industrijskih proizvoda u visini od 32%, a Slovačka 38%.
Situacija je od 2015. bitno drugačija. Odnosni udio kod BiH iznosi 25%, a kod Slovačke 71%. Izvoz industrijskih proizvoda visokog tehnološkog sadržaja 2015. godine kod BiH iznosio je 93 miliona američkih dolara, a Slovačke 6,9 milijardi dolara. Slovačka je, kratko kazano, danas 3,5 puta razvijenija od BiH.
POLITIKA „UBIJA“ SOFTVERAŠE
BiH je prošla kroz dvije industrijske revolucije. Prvu, pod Austro-Ugarskom, proveo je grof Benjamin von Kállay, a drugu, pod socijalističkim Jugoslavijom, maršal Josip Broz Tito.
Danas nema nijednog političkog lidera u BiH koji bi razmišljao o trećoj industrijskoj revoluciji. I ne samo da se ne razmišlja o trećoj, digitalnoj revoluciji, nego je zbog takvih lidera BiH spala na tako niske grane da je jedina u Europi bez 4G mreže. Do 30. marta 2018. ni Ukrajina je nije imala, no od tog dana BiH je jedina europska zemlja bez 4G.
Važno je biti na 4G, jer to osigurava provođenje četvrte industrijske revolucije tj. „kačenje“ svega postojećeg na Internet. Primjerice, BiH ima dobre softveraše, no to ne znači puno ako nema brzog Interneta. Kao da taksiraju mercedesom po cestama za konjska kola. Ko će ih onda angažirati?
Stoga bh. softveraši, greškama politike, ispadaju iz igre. Neki dan je jedan Libanonac, visoko pozicionirani dužnosnik u Svjetskoj banci, pričao kako njegovi zemljaci stavljaju ili skidaju stvari na hard disk, kojeg vade i nose avionom na Cipar, tu uspostavljaju brze veze, vrše prijenos podataka – i vraćaju se kući avionom za pola sata.
Umjesto da se bave trećom, da ne kažemo četvrtom industrijskoj revolucijom, što je normalno za Europu, bh. lideri su još u drugoj industrijskoj revoluciji.
S jedne strane krče plodove, a s druge grade transportnu infrastrukturu druge industrijske revolucije. Naopako rade i jedno i drugo.
Bez ikakvih analiza, posebice cost-benefit analize, koja bi pokazala gdje se uložena marka može najbolje oploditi, grade se putovi. U zemlji masovne nezaposlenosti i još masovnije neaktivnosti ne poduzimaju se radom intenzivni, nego kapitalom intenzivni projekti.
Preciznije kazano, grade se ceste za nigdje kojima se nema ko i šta prevoziti. A sve na nagovor međunarodne zajednice, čija EBRD, koja je davno izgubila smisao postojanja, još može kreditirati jedino europske sirotane.
S druge strane, zemlja se snažno depopulizira i rapidno deindustrijalizira. Za koga se grade ceste kad se ne razvijaju njeni korisnici? I ko će vraćati dugove?
U BiH je malo poznato da je otac državnog intervencionizma J.M.Keynes obožavao nacističko odbijanje globalističkog i individualističkog laissez-fairea. To je napisao u predgovoru njemačkog izdanja Opće teorije zaposlenosti, kamate i novca. Malo je poznato i to da je Keynesova kolegica Joan Robinson napisala: „Hitler je našao lijek protiv nezaposlenosti prije no što je Keynes dospio objasniti kako nastaje“.
Kad je Vajmarska republika počela praviti autoputove, zlokobni nacisti su se, koji su kasnije došli na vlast, smijali tome. No, kasnije su shvatili da je gradnja putova dobra stvar pod uvjetom da se ne samo prave putovi nego i njihovi korisnici. Tako se razvio plan da svaki Nijemac dobije bubu.
DA NAM JE BITI MAURICIJUS
Može li BiH stići Afriku? Kad se postavlja to pitanje, ima se u vidu da postoje afričke zemlje koje imaju veći dohodak po stanovniku, veću produktivnost i konkurentnost, veće demokratske standarde i veći životni standard nego BiH. Primjerice, afričke zemlje s većim dohotkom po stanovniku od BiH su Sejšeli, Mauricijus, Gabon, Ekvatorijalna Gvineja, Bocvana i Južna Afrika.
„Mnoge zemlje, ne samo SAD, bi mogle učiti iz iskustva Mauricijusa“, kaže nobelovac Joseph Stiglitz u članku Mauricijsko čudo. Impresioniran je time što je jedna mala afrička zemlja, koja nema iskoristivih prirodnih resursa, ostvarila čudo.
A sve je počelo 1968., kad je zemlja dobila nezavisnost od Velike Britanije. Prije toga je znameniti nobelovac James Meade izjavio da su „slabi izgledi za razvoj“ tada te na šećeru utemeljene ekonomije. Danas zemlja ima dva puta veći dohodak po stanovniku od BiH, pruža besplatno obrazovanje svojim građanima (uključujući i sveučilišno), osigurava besplatan prevoz učenika i besplatnu zdravstvenu zaštitu, uključujući i operacije na otvorenom srcu.
Za razliku od BiH koja nema viziju razvoja, Mauricijus je 2015. usvojio Viziju 2030. kojom želi do 2030. postati zemljom visokog dohotka, razvijajući pri tome svoje inkluzivne političke i ekonomske institucije koje će osigurati da blagodeti zemlje visokog dohotka osjete svi stanovnici Mauricijusa, a ne samo etnonacionalne elite tog etnički heterogenog društva.
Za razliku od Mauricijusa, BiH nema viziju razvoja, pa tako ni strategija njenog ostvarivanja.
Da se to ne vidi, narodu se pričaju etnonacionalne priče. No, konačno se BiH prijavila za PISA-u, tj. internacionalni projekt ocjene znanja 15-godišnjaka, čiji će nalazi pokazati dokle odgoj na etnonacionalnom u heterogenoj zajednici može dovesti. Prvi korak ka izlječenju je ispravna dijagnoza i njeno prihvaćanje od pacijenta.
