Piše: Esad BAJTAL
Ovo je jedna prigodna knjiga, koja traži prigodnu priču, koja se, u ovom promotivno prigodnom trenutku, može ispričati ovako:
U svom sadržajnom i značenjskom okviru, ovo je knjiga sjećanja, koja, psihološki govoreći, simbolizira fantazmatski pokušaj njenih ispisivača da se, barem na trenutak, logikom prisjećanja, iskoči iz kosmičkog vremenskog poretka. Odnosno, i tačnije govoreći, da se učini jedan iskorak iz vremena u bezvremje, u svijet sjećanja i podsjećanja na jednu bilost koja je, u svojoj knjiškoj zaleđenosti ponovo tu, među onima kojima i pripada.
Kažem to na tragu one Bašeskijine opomene: „Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje“.
U našem slučaju, i u ovoj knjizi, ostaje sjećanje na „zlatnu generaciju sarajevskih učitelja“, a s njom i podsjećanje na jedno zlatno doba, i zlatno vrijeme njihovog i našeg življenja. Vrijeme ljudskosti i vrijeme ljudskog zajedništva. Zato je ovo knjiga melanholično-nostalgičnog žala, čežnje i sjete na jednu prošlost bezbroj puta bolju od naše interesno surove, krajnje nemoralne danjašnjice.
Naime, nostalgija je, kako to iz iskustva i psihologije znamo, u svom životno uobičajenom značenju, osjećaj teške čežnje i sjete za rodnim krajem. Izraz zavičajne tuge sa prostorne distance onih, koje je, životni vjetar nemilosrdno-bešćutne povijesti, bacio negdje na scile i haribde hladne i nepoznate tuđine. To je uobičajena, prostorno-geografska nostalgija, daljinske vrste.
Ova knjiga je izraz i glas nečeg drugog. Jedne drugačije, kako već rekoh, vremenske nostalgije.
Da malo banalizujemo i prizemljimo stvar o kojoj se ovdje radi. A radi se o sjećanju i podsjećanju na ono vrijeme kad čovjek bijaše Čovjek, a njegovo ime bijaše samo ime. Lična adresa, i način indentifikacije, kao osobe, individue, pojedinca.
Samo to.
I ništa više.
Danas, u ovom tužnom i ružnom, za razliku od zlatnog vremena „zlatne generacije“, ime je postalo šifra i znak, brava i ključ. I kao takvo, opterećeno etno-politikantski indukovanim viškom smisla i značenja, koji detektuju sav besmisao našeg ljudskog zemnog, dnevnopolitičkog bivanja i zbivanja.
Pero više nije – Pero.
Ni Haso nije samo – Haso.
Niti je Stipe samo – Stipe.
Oni su nešto „više“ u etno-nadmenom, i nešto najgore u civlizacijskom smislu riječi. Oni su, za onu drugu stranu ustaše, balije, četnici; hrvati, srbi ili bošnjaci; pravoslavci, muslimati ili katolici.
Foto: Detalji sa promocije
Sve, samo ne ljudi.
Nomen est omen.
Ime je znak, rekoše stari Latini.
Danas je to opasan znak.
I znak opasnosti.
Zavisno od toga, gdje ga, i pred kim ga izgovaramo.
Ime nas izdaje, i, shodno logici etno-isključivosti, nerijetko izlaže opasnosti.
Ponekad i životnoj.
Legitimiše nas na egoističkoj, etno-kolektivnoj ravni najgore vrste.
Baš kao i novokomponovani načini pozdravljanja.
Zašto to govorim?
I kakve to veze ima s ovom knjigom?
Ima!
Jer, sve to, automatizmom logike kolektivističke etno-nadmenosti, proizvodi etno-rasističke škole.
Umjesto nekada jedne, danas – dvije.
Dvije škole pod jednim krovom.
Kao nekad u rasističkoj Americi.
Škole za bijelu i škole za crnu djecu.
Ovdje za jednu ili drugu etno-djecu.
Koje, umjesto zlatnih proizvode i na društvenu scenu izvode, neke mrziteljsko mračne etno-generacije. I mračne etno-učitelje.
Zato je ovo, u ravni društvenog podsjećanja, simbolički vrlo vrijedna i vrlo važna knjiga.
Dakle, nije riječ ni o naučnoj, ni o stručnoj knjizi.
Ni knjizi o umjetnosti.
Ni o književnosti.
Ovo je naprosto jedna Ljudska knjiga.
I valja je tako čitati, osjećati i doživljavati.
Jer, nekad, u jednoj školi, pod jednim krovom, u zlatno doba, zlatnih generacija, Maksim Gorki, učio nas je tome da je čovjek nešto što – gordo zvuči.
Danas, u mračno doba etno-demokratije, doba mračnih etno-škola i mračnih generacija, valja nam, s bolom, i ne bez tuge, gornju misao Maksima Gorkog, realistički precizno prevesti. I dovesti u sklad s našim žalobnim iskustvom devedesetih. I s našom još žalobnijom aktuelnom stvarnošću:
Dakle, čovjek, kako to gorko (neljudski) zvuči.
Shodno tome, ova nas knjiga, iz ove etno-gorčine, nenametljivo, a ipak tako uvjerljivo, s tugom, i bez prethodne nakane te vrste, podsjeća i vraća na onu ljudsku gordost iz zlatnog vremena zlatnih generacija.
I zato je to, onako kako je ja vidim, jedna ljudska i ljudski dobra knjiga, koja nas podsjećanjem na nekadašnje poštovanje i uvažavanje drugih i drugačijih, uči samopoštovanju sebe samih. Kako u individulanom tako i u kolektivnom smislu te riječi.
