Mnogi od nas ovih dana razmišljaju o vlastitim životima, ono kad vam se kao na traci vrte slike i filmovi prošlosti, ratne strahote, ubice iza snajpera, granatiranje i miris baruta, krv, suze i patnja.
Pa onda shvatite da je od tada prošlo dvadeset i pet godina i da smo od djece postali ljudi, zasnovali porodice i dobili djecu. Mnogi od nas, poput mene, daleko od svog doma.
Ne mogu da vam opišem vlastiti osjećaj rezigniranosti, ljutnje, bijesa na sve i jednu političku hulju koja se svuca političkim bespućima ovog urušenog i razvaljenog društva koje su upravo oni uvukli u živo blato dok su se istovremenono na toj našoj muci bogatili i razvijali biznise.
Gledam i slušam danima ultranacionalistu Milorada Dodika kako se, zajapuren i u lažnoj pozi, svuca od pressice do pressice ne bi li izradio i učvrstio politički narativ o tome da je disolucija države koju priprema i za koju je ne tako davno palo desetine hiljada života „legalna i mirotvorska“.
Onda pogledam društvo oko njega, Željka Cvijanović, Nikola Špirić, Radovan Višković, razne ulizice, mazalice i pribadalice, pa se onda sjetim industrijskog kisika, pokretnih i nepokretnih bolnica, izgubljenih života, ljudi izgubljenog zdravlja, porodica ostavljenih u bijedi i siromaštvu, naše najperpektivnije omladine u bijelom svijetu.
Ko još priča o kriminalu i aferama, krađi miliona, poslovima bez pokrića i razvijanju privatnih biznisa?
Pa sada niko. Sada svi pričaju o tom nekom novom ratu. I o Dodiku koji ga priziva. I o Bakiru koji mu kao na to odgovara. I o Čoviću. Kako prosipa jednu od svojih omiljenih laži o evropskom putu i poštivanju ustava.
Ne mogu da vam opišem koliko sam sit ovih ljudi, njihovih politika, njihovih ljudi u strankama, ovog sistema i države koja je otjerala što pod zemlju što van granica zemlje svoje najbolje ljude kako bi dopustila onim najgorim da njome vladaju.
Ne mogu da vam opišem koliko sam razočaran u međunarodnu zajednicu koja i dalje kalkuliše i ostavlja nam na procjenu da li je njeno indolentno ponašanje na Dodikove prijetnje i zveckanje oružjem naše puštanje niz vodu „da sami završimo jedni s drugima“, ili čekanje Dodika da napravi kobnu grešku i da bude ukljonjem špahtlom.
Ne treba niko da se zavarava. Ukoliko to međunarodna zajednica i NATO budu željeli, mogu da dođu za pola sata na Manjaču iznad Banjaluke, kao što su to u više navrata u praksi pokazali. Ukoliko to žele, NATO snage za brzo djelovanje mogu u roku od nekoliko sati da uguše svaku vrstu oružane pobune i slične avanture kako bi preduprijedili sukobe u državi.
Uostalom, sjetite se Ante Jelavića i Hrvatske samouprave 2001. godine. Mnogo toga upućuje na sličan scenarij, gledamo slične pokušaje pravnog nasilja unutar suverene države, slušamo sličnu retoriku i separatističke poruke, samo ovoga puta glumci nisi isti, a i uloge su nešto drugačije.
Mnogi su skloni vjerovati da je i sada posrijedi dogovor domaćih etno poglavica od kojih je svaki, zajedno sa probranim stranačkim društvom oko sebe, debelo umiješan u kriminalne afere, pa se tako – pomislite samo – o posljednjoj više i ne priča otkako je Dodik „poveo disoluciju“; uistinu, ko još sem pokojeg slobodnog strijelca pominje upotrebu industrijskog umjesto medicinskog kisika u bolnicama u RS i sve one ljude koji su stradali!?
Ovoga puta neću se baviti politikama SDA i vođstvom Bakira Izetbegovića, čovjeka koji je izgubljen i nekompetentan kakav jeste Dodiku u ruke predao mnoge mehanizme ucjene i blokade države, čije posljedice upravo gledamo.
Iako bih o tom političkom amateru, u čije je sposobnosti sumnjao i vlastiti otac pa je stranku svojevremeno ostavio Sulejmanu Tihiću a ne njemu, i tome kako je i na koji način veoma uspješno oslabio i palestinizirao sopstveni narod, urušio institucije države i predao ih u ruke Dodiku i Čoviću a sve kako bi zadržao funkciju direktorice KCUS-a sa suprugu Sebiju Izetbegović i par fotelja za najbliže ljude, mogao da napišem kompletan tom knjige, ali Bakira i njegovu muku, u koju nas je sve skupa uvalio, ostavićemo za neki drugi put.
Dakle, Milorad Dodik sve agresivnije najavljuje disoluciju, Milorad Dodik postaje ključni destabilizirajući faktor na zapadom Balkanu. Ako se bilo ko ko podržava Dodika i društvo SNSD-ovaca u dosad najvećoj političkoj avanturi od kraja rata naovamo raduje najavljivanom trenutku, svaki taj i takav mora da zna da se bilo kakav pokušaj otcjepljenje RS od ostatka BiH naprosto ne može desiti bez nesagledivih posljedica po avanturiste i one koji ih podržavaju.
Sjedinjene Američke Države najavljuju da će upotrijebiti sve raspoložive sankcije u tom slučaju, što bi značilo svaku moguću vrstu ekonomske i finansijske blokade i embarga prema Dodiku, funkcionerima SNSD-a i njihovim porodicama, odnosno institucijama RS koje su ionako u ogromnim fiskalnim problemima.
I to je ona blaža varijanta. Teža bi bili krvavi sukobi u državi koje bi izazvao Dodik.
Razmislite tri puta da li to želite, da li želite slati vašu djecu da ginu dok se Dodikova basnoslovno bogate stvarajuće sopstvene poslovne imperije. A Dodik je u vlastitom ludilu već prešao crvenu liniju i ne može natrag. Pitanje je samo na koji način će da završi.
