Ovih dana, tačnije 26. juna., navršit će se punih trideset godina od donošenja važnog dokumenta pod nazivom Platforma Predsjedništva RBiH za djelovanje u ratnim uslovima.
Platforma je, prema pisanju Mirka Pejanovića, polazila je od dva strateška cilja. “Jedan se odnosio na okupljanje svih patriotskih snaga u front odbrane države Bosne i Hercegovine. A drugi strateški cilj odnosio se na potrebu definisanja karaktera države za koji će se boriti demokratske i multietničke snage“.
U Platformi se stoga naglašava jasna opredjeljenost bosanskohercegovačke vlasti prema multikulturalizmu, jednakosti naroda i građana, vladavini prava i drugim građanskim vrijednostima i s tog stajališta izuzetno je važna za razumijevanje razvoja ideje građanske BiH.
POZICIJA GRAĐANSKE DRŽAVE
Obrazlažući potrebu za takvim dokumentom, dva novoimenovana člana Predsjedništva RBiH iz reda srpskog naroda Nenad Kecmanović i Mirko Pejanović kao „nosioci građanske političke opcije i kao pripadnici srpskog naroda“, u zajedničkoj izjavi od 2. juna 1992., naveli su kako je „nužno ujediniti na višenacionalnoj osnovi sve patriotske snage u BiH koje su za mir, a protiv rata, koje su ravnopravnost naroda, koje su za odbranu prava na mir i slobodu u suverenoj i cjelovitoj BiH“. U zajedničkoj izjavi se dalje kaže:
“Platforma na kojoj ćemo zajedno sa svim drugim članovima Predsjedništva i novom vladom tražiti političko rješenje sukoba u BiH, zasniva se na građanskom konceptu ustrojstva BiH. Naša polazišta su: suverena i nezavisna BiH; cjelovita i nedjeljiva BiH; BiH kao zajednica slobodnih građana i ravnopravnih Muslimana, Srba, Hrvata, Jevreja i drugih naroda u kojoj se garantuju sva građanska prava i nacionalne slobode i nacionalna ravnopravnost; o budućem ustavnom ustrojstvu BiH odlučuje se demokratski u državnim organima i neposrednim izjašnjavanjem građana. Ovi principi bili su i ostali principi građanske opcije u BiH kakvu je poznajemo danas”.
Izražavajući dalje poziciju građanske opcije prema konfliktu koji je izbio (a koji i danas funkcioniraju među većinom zagovornika građanske opcije), Kecmanović i Pejanović pojašnjavaju:
“U BiH nisu u ratnom sukobu narodi, već suprotstavljene političke opcije i njihovi nosioci, a koji se nameću narodu. Centralna tačka sukoba jeste namjera podjele BiH na etničkom principu radi stvaranja etnički čistih teritorija”.
Platforma je donesena 26. juna 1992. godine i predstavlja do sada najveći doseg ‘građanske opcije‘ u pokušaju oblikovanja bosanskohercegovačke političke zajednice. Ona je pokušaj iznalaženja formule političkog subjektiviteta u situaciji dvojnog određenja – liberalno-demokratskog, odnosno građanskog, koji politički subjektivitet ipak pripisuje prvenstveno individualnim građanima, ali i komunitarnog dodatka koji politički subjektivitet “dopunjuje” imenovanjem partikularnih narodnih grupa.
U njoj se tako naglašava da je „BiH suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive. Republika se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode“.
S druge strane, u Platformi se ističe i komunitarni dio, naime, da „tri konstitutivna naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati u BiH imaju svoje nacionalne interese koji proističu iz tradicije viševijekovnog zajedničkog življenja. Politički život u BiH zasniva se na ravnopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Partikularni ‘nacionalni interes‘, prema tekstu Platforme, legitimiran je jedino na pozadini “tradicije viševijekovnog zajedničkog življenja” i načelu ravnopravnosti, a nipošto, kako je danas, u odvojenosti od te “zajedničke” dimenzije.
U institucionalnoj sferi građanske republike, koji proističe iz kombinacije liberalno-demokratskih i zavnobihovskih, komunitarnih principa, Platforma predviđa da Skupština RBiH ima dva vijeća: Vijeće građana i Vijeće naroda te da „Vijeće naroda čine predstavnici tri konstitutivna naroda BiH. Zastupljenost naroda u Vijeću je paritetna a odluke se donose konsenzusom. U nadležnosti Vijeća nalaze se pitanja koja se neposredno tiču ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Predsjedništvo BiH ima paritetan sastav i također odlučuje konsenzusom. Osiguraće se da u Predsjedništvu budu predstavljeni i građani koji ne pripadaju ni jednom od tri konstitutivna naroda BiH“.
ULOGA STRANKE DEMOKRATSKE AKCIJE
Što se tiče odnosa prema ratu i miru u BiH, Platforma ističe da „BiH neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnuj podjelu BiH na isključivo etničkoj osnovi“, te da „BiH također neće nikada prihvatiti bilo kakve teritorijalne i demografske promjene i prednosti izdejstvovane ratom i nasiljem“. Ipak, korištenje termina kao što su “konstitutivni narodi” i “odlučivanje konsenzusom” već etnonacionalizira građanski diskurs, na što će u svojoj kritici, s pravom, pažnju skrenuti Tarik Haverić.
Ono što je posebno interesantno u vezi s Platformom je kako se ona uopće mogla desiti. Dvije nacionalne stranke SDS i HDZ su već po proglašenju Kutiljerovog plana pristupile realiziranju “nacionalnih konstitutivnih jedinica”, potpomognute oružjem i formacijama hrvatskih i srbijanskih vojnih i paravojnih snaga na terenu.
Ključ u ovoj slagalici bila je SDA. Predsjednik ove stranke, ujedno i predsjednik Predsjedništva RBiH, nakon inicijalnog prihvaćanja Kutiljerovog plana, suočen s općim negativnim reakcijama građanstva, bio je prisiljen da to prihvaćanje povuče. Dalji slijed događaja, opći građanski revolt i zauzimanje institucija Republike 5. i 6. aprila 1992., otvorena ratna djejstva i prvi zločini potjerali su SDA u jednu vrstu defanzive i traženje partnera među nositeljima građanske opcije.
To sasvim razumljivo početno nesnalaženje tako je otvorilo prostor za građanske principe i diskurs, pa i konkretne rekombinacije u samim organima vlasti – ulazak predstavnika građanske opcije u Predsjedništvo, imenovanje novog premijera iz reda socijaldemokrata i ministara, što je na kraju dovelo do Platforme. Ne treba zaboraviti da je SDA izvorno bila nosilac ideje “legitimnog predstavljanja naroda” i “novog dogovora naroda”, odnosno da je ona izvorno komunitaristička stranka koja je BiH zamišljala kao državu koja počiva na dogovoru leigitimnih narodnih predstavnika.
Isto tako, u vezi s Platformom, treba znati da ona nije predstavljala neki usaglašen stav svih aktera građanske opcije. Već po njenom objavljivanju, 1. jula 1992., Tarik Haverić u svom ličnom stavu izražava ozbiljne rezerve i prigovore tekstu Platforme upravo iz građanske perspektive.
Haverić otpočinje s inače fundamentalnom dilemom građanske opcije u BiH, a to je nepoznavanje „načina pomirenja društva koje se temelji na pravima i slobodama pojedinca (država građana) sa očiglednim postojanjem kolektiviteta Srba, Hrvata i Muslimana u BiH“, uočavajući pri tome niz protivrječnosti, kao što je „konsenzus kao jamstvo ravnopravnosti, a na drugoj, zabrana konsenzusa ako to blokira rad organa“.
BIH SAČUVALA CIVILIZACIJSKI OBRAZ
Za Tarika Haverića, ali i niz zagovornika građanske opcije i tada, ali i danas, ovaj problem koji se obično u etnopolitičkom diskursu obuhvaća sintagmom “vitalni nacionalni interes“, lako je rješiv. Naime, „umjesto da se onaj ograničen broj pitanja kojima se odlučuje konsenzusom utvrdi u ustavnom tekstu, a da se o svemu ostalome odlučuje, zavisno od materije, dvotrećinskom ili natpolovičnom većinom, pitanje nacionalne ravnopravnosti svedeno na konsenzusno odlučivanje prepušteno je poslovnicima o radu kao internim dokumentima“, čime se opet ostavlja mogućnost blokiranja skupštinskog rada.
Haverić demistificira etnopolitičke elemente govora o ravnopravnosti naroda koji su zdravo za gotovo prihvaćeni i do danas prebivaju u samim temeljima dejtonske Bosne, pa referirajući na tekst Platforme u kome se kaže da „tri konstitutivna naroda u BiH imaju svoje nacionalne interese“ pita: koji su to interesi?
Odnosno, nastavlja Haverić, “ako su jednom utvrđeni, trajni i nepromjenljivi gdje su zapisani (za svaki narod posebno)? Ako se stalno iznova utvrđuju, ko ih utvrđuje? Kako se zove taj organ, tijelo ili pojedinac? I ko ih tumači? Ko može utvrditi da jedan konkretan zakon, propis ili politička odluka jest (ili nije) u interesu naroda? Kako se, polazeći od opšteg i jednakog prava glasa kao pretpostavke civilnog društva, vrši izbor za Vijeće naroda?
Da li postoje posebna glasačka mjesta za Srbe, Hrvate i Muslimane, ili samo listići posebne boje? Ako samo Hrvati biraju svoje predstavnike za Vijeće naroda, a samo Muslimani svoje, kako se dokazuje da je neko Hrvat (ili Musliman) kada se taj podatak (još uvijek) ne upisuje ni u ličnu kartu niti u pasoš? I, što je još važnije, kako se vrši opoziv poslanika u Vijeću naroda? Ko utvrđuje da određeni poslanik nije dobro zastupao svoj narod?“
Ova pitanja do današnjeg dana ostaju nerješivim paradoksom svake etnopolitike i još gore, svakog kompromisa s njom i generiraju i danas nerješive političke probleme.
Bilo kako bilo, Platforma je važan dokument na koji možemo biti ponosni. Kada u našem okruženju, pa i određenim dijelovima BiH, dominiraju političke platforme najradikalnijeg nacionalizma koji podrazumijeva rat i etničko čišćenje, teritorijalno preustrojavanje, koje su, na kraju, otvoreno zločinačke, Predsjedništvo RBiH donosi dokument koji govori o miru, zajedništvu, multietničnosti, vladavini prava, vladavini ljudskih prava i sloboda, demokratskim procedurama.
Pred sudom historije, u tom pogledu, BiH je sačuvala svoj civilizacijski obraz. Stoga, Platforma treba da posluži današnjim zagovornicima ‘građanske opcije’ kao orjentir kako za pravac u kom treba ići, kao i za one momente koje treba izbjeći.
