U posljednje vrijeme u političkom vokabularu, osobito srpske etnopolitike, ponovo se aktuelizira pitanje „izvornog Dejtona“ kao nekog ideala koji stoji nasuprot ovom, valjda „iskvarenom“ Dejtonu koji je plod intervencionizma visokog predstavnika, odnosno dio neke skrivene agende, što zvuči kao neka „belosvetska zavera“, da se povlasti jedan a razvlaste, kaže se, druga dva naroda.
Plod tog intervencionizma su sva ova „viška“ ministarstva, agencije, institucije i zakoni koji su dio po dio „razvlašćivali“ RS. Vrijeme je, reći će lider Savez nezavisnih socijaldemokrata RS, da se taj proces zaustavi i vrati na „izvorni Dejton“, tekst bez intervencija visokog predstavnika i međunarodne zajednice.
Ali, šta je po svojoj suštini „izvorni Dejton“?
ŠTA JE IZVOR IZVORNOG DEJTONA
Uz današnje Kosovo, izvorna dejtonska BiH je i sama jedna velika intervencija. Ona predstavlja najrecentniju etapu jednog evolutivnog međunarodnog političkog procesa koji se tu i tamo naziva „humanitarni intervencionizam“. Taj intervencionizam iniciran je važnim pitanjem koje se postavilo pred međunarodnim pravom i sferom međunarodnih odnosa nakon nirnberških procesa, a glasi: šta međunarodna zajednica treba da poduzme u slučaju kada vlasti neke zemlje počine zločine protiv čovječnosti i genocid prema dijelovima svoje populacije?
Suđenja u Nirnbergu razgolitila su licemjerje „suverenizma“ i principa „nemiješanja u unutrašnje stvari druge države“ kada su u pitanju zločini genocida i masovnog kršenja ljudskih prava na primjeru propalog Trećeg Rajha. Od kraja 1940-tih do sredine 90-tih postepeno je, uz mnoge trule kompromise i flagrantne zloupotrebe, sazrijevala svijest o nužnosti humanitarnog intervencionizma izvana kada stupanj kršenja ljudskih prava i sloboda preraste u otvoreni zločinački projekt eliminacije dijelova populacije u nekoj zemlji.
Udruženi zločinački poduhvati po Bosni, na kraju i genocid u Srebrenici, opravdao je humanitarnu intervenciju u BiH, a temeljito etničko čišćenje Kosova od strane Miloševićevih trupa opravdali su sličnu intervenciju u toj zemlji. To je, dakle, bio sami izvor izvornog Dejtona.
Cilj humanitarne intervencije je obustava ratnih dejstava i zločinstava, rekonstrukcija uništene zemlje, a potom i stvaranje pretpostavki za ustanovljenje jednog održivog demokratskog poretka koji bi, kako se zamišlja, u budućnosti trebao spriječiti svako ponavljanje zločinačkog djelovanja.
To onda znači da se legitimitet početne intervencije koja je dovela do „izvornog Dejtona“ dalje prenosi na svaku postdejtonsku intervenciju, najčešće u liku visokog predstavnika, ukoliko je u saglasnosti s izvornim ciljem intervencije i vrijednostima čiji je ona izraz, a to su, u prvom redu ljudska prava i slobode i demokratija.
Što se ta intervencija manje poklapa sa strateškim političkim ili nacionalnim interesima sile ili sila koje imaju mandat da je provedu, utoliko je ona moralnija i humanija. Intervencija u BiH, na primjer, nije u pozadini imala neki neposredni interes SAD-a kao vodeće interventne sile.
Sjetit ćemo se da je ova zemlja pokušala na sve načine da izbjegne direktni angažman u BiH. Možda upravo zato, dejtonska BiH predstavlja jedan od najuspješnijih vanjsko-političkih projekata SAD-a. Ne treba mnogo dokazivati da BiH zaista nije bila na vrhu prioriteta američke vanjske politike svih administracija nakon Clintona. Ali, ovaj utisak može da nas navede na krivi trag i da zaključimo da američkoj administraciji ovaj njezin, jedan od najuspješnijih vanjsko-političkih projekata, nije toliko važan, jer da jeste, ne bi li do sada već reagirali na ovaj Dodikov opasni avanturizam povratka na izvorni Dejton? Ali upravo logika povratka na izvorni Dejton sama otvara prostor za američku reakciju.
Projekt dejtonske Bosne u operativnom smislu ima svoju američku dimenziju i onu EU. Američka strana uspostavila je ono što možemo nazvati „bazom“:
- Ustavno-pravnu infrastrukturu utemeljenu na državno-pravnom kontinuitetu BiH;
- Pacifizirala je oružane snage uz pomoć reforme OSBiH
- Riješila je kroz proces arbitraže posljednju tačku sporenja u BiH – Brčko distrikt BiH
EU strana bila je zadužena za ono što možemo nazvati „nadgradnjom“, a to je izgradnja demokratskih institucija, zakonskih okvira s ciljem integracije BiH u EU.
DOLASCI DODIKU NA NOGE
Desetljeća, sada to moramo reći, proturječnog EU angažmana koji su karakterizirale nedosljednost, neodlučnost, čuveni appeasement (udovoljavanje) onima koji su bili najbezobrazniji, nedorečenost i unutar same Unije, kontradiktorne izjave po pitanju proširenja, arbitrarna lista uslova za otvaranje pregovora, otezanje sa ukidanjem viza – završila su kolosalnim neuspjehom.
EU strana je toj izgradnji pristupila isuviše oportuno. Opredijelila se za to da se vinovnicima etničkih politika nastalih na tekovinama rata u određenom trenutku prepusti političko liderstvo i inicijativa. U njima se vidjelo partnere za izgradnju demokratije – i što je još gore – u njima su se odjednom prepoznali oni koji će voditi eurointegracijske procese. Groteskni odlazak Catherine Ashton na noge Dodiku i fiktivno otvaranje „strukturalnog dijaloga“ označio je početak demontaže dotadašnjih postignuća demokratske nadgradnje.
Ta kapitulacija pred jednim seoskim nezajažljivim nacionalističkim bukačem bila je jasan zeleni signal ne samo njemu, nego i ostalim nacionalistički orjentiranim snagama u zemlji i inostranstvu, da se mogu nekažnjeno vratiti ratnim ciljevima, da mogu neometano u svojim atarima jačati svoju koruptivnu i autoritarnu vlast i u konačnici cijelu zemlju izgraditi prema svom liku.
Za takvo pogoršanje, a da bi zadržala „čistu savjest“, EU emisari okrivljuju građane ove zemlje koji glasaju onako kako glasaju skrivajući svoj nerad i nedostatak odlučnosti. Na taj način EU postaje saučesnik u održavanju ovih autoritarnih destruktivnih tendencija i njihove korupcije koji sve nas obične građane opet pretvara u plahe životinje koji se u torove poslušno utjeruju na pomen sukoba.
Korupcijska pustošenja prekrivala su se sa sve manjim smokvinim listovima nacionalizma i vitalnog nacionalnog interesa da bi sve kulminiralo aferom kiseonik kada se golotinja korupcionaškog bezobrazluka, koji je postao opasan za ljudske živote, nije mogla više sakriti. Bilo je potrebno da se inicira nešto jako i veliko što bi dozvalo ljude koji već postavljaju neugodna pitanja u poslušni patriotski stroj, a da nije referendum, jer je ta ideja već toliko izraubovana da u nju vjeruje još samo možda Aleksandar Vulin.
NOVI AMERIČKI PRISTUP BIH
I eto ga: ideja je samostalna RS unutar BiH koja će se postići povratkom na „izvorni Dejton“, a to se, opet, postiže tako što će se, jedna po jedna, nadležnost države vratiti entitetu.
I odmah na prvom vraćanju mogli smo se uvjeriti da je naličje nacional-patriotizma korupcija, jer prvo što treba biti vraćeno u nadležnost entiteta s državnog nivoa je, ni manje ni više, nego Agencija za lijekove. Svaka sličnost s aferom kiseonik više je nego namjerna.
Sada dolazimo do pitanja svih pitanja ovih dana – kakva se reakcija može očekivati na ovaj avanturistički ispad. Gdje je ta crvena linija na koju treba reagirati i ko treba da reagira? Eventualno puštanje Bosne „niz vodu“ ne samo da je nezamislivo iz perspektive SAD-a koja, kao kredibilna sila, potpisuje autorstvo cijelog projekta, nego je nezamislivo i iz perspektive humanitarnog intervencionizma.
Dovesti ovaj projekt u pitanje obesmislilo bi na duže staze svaku ideju o međunarodnoj humanitarnoj intervenciji, izloživši brojne ranjive skupine širom svijeta zločinačkim i genocidnim udarima raznih ratnih vođa, a ideju ljudskih prava praznom floskulom.
Crvena linija svakako je ona američka dimenzija dejtonske BiH koja se ne smije dirati: ustav – politički subjektivitet, oružane snage i Brčko Distrikt. Ovaj put Dodik je otvoreno udario na prve dvije tačke dejtonske BiH: sa suverenom RS unutar BiH obesmislio bi ustavni poredak i politički subjektivitet BiH, a najavio je ukidanje oružanih snaga po slovenačkom, dakle nasilnom modelu.
Reakcija koja treba da uslijedi morala bi biti koherentna i kredibilna, sabrana u ulozi visokog predstavnika iza kojeg će, za promjenu, jasno stojati SAD i EU, braneći izvornu misiju Dejtona. Jačanje američke ekipe za region na čelu s Escobarom predstavlja očit signal da će doći do važnih pomjeranja u dosadašnjem pristupu BiH i regionu, uostalom, sve je više inicijativa europarlamentaraca i političara iz EU da se sankcionira Dodik i njegov režim, što nagovještava usklađivanje tog novog pristupa s onim američkim.
Da se nešto ozbiljno sprema svjedoči i posljednji susret Dodika s Vučićem u Beogradu na kojem je vidljivo odsustvo entuzijastične podrške beogradskog vrha Dodikovom mahnitanju.
To je izvrsna prilika za opoziciju u RS da se jednom za svagda otkači od kvazi-patriotske ucjene kojom Dodik uspješno manipuliše i njima i građanima sakrivajući uspješno svoj kriminal.
