Foto: AFP

Kao grom iz vedra neba zatekla je mnoge od nas nedavno vijest da je na lokalnim izborima u Austriji Komunistička partija Austrije odnijela uvjerljivu pobjedu u Grazu. Kako je moguće da se to desi u Austriji, toj, rekli bismo, domovini konzervativizma, općenito nacionalističkog desničarenja, tom rodnom mjestu neoliberalizma (Hayek, von Mises), ali i nacizma (Program iz Linza, 1882).

Kako je moguće da jedna KP pobijedi praktično u dvorištu znamenitoga Jorga Heidera i njegove Slobodarske partije, čovjeka koji je s početka 2000-tih širom otvorio vrata tom povijesnom zaokretu cjelokupnog europskog političkog spektra udesno?

POBJEDA U GRAZU NIJE TEK ANOMALIJA

Ako ovu pobjedu sada dovedemo u vezu s nedavnim referendumom građana Berlina o eksproprijaciji stanova, pobjedom Možemo u Zagrebu, s Podemosom u Španiji, možda pobjeda KP u Grazu nije samo neka anomalija.

Ono što je zajedničko građanima Berlina, Graza, građanima Zagreba, Španije, je zamor neoliberalnim politikama koji u centar stavljaju profit i „stvaranje ambijenta povoljnog za investitore“. Promotori te politike vrlo brzo su postali svojevrsni politički poduzetnici koji u su u toj novoj ekonomskoj paradigmi, koja je širom otvorila vrata prodoru privatnog kapitala u javnu sferu, vidjeli i svoj partikularni materijalni interes.

Novi gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević i koalicija Možemo nakon pobjede na izborima (Foto: Marko Lukunic/PIXSELL)

Dakle, govorimo o korupciji 1/1. Dojučerašnji načelnik Graza Siegfried Nagl, inače perjanica Kurzeve OVP, koji je tamo suvereno vladao protekle dvije decenije, betonirao je sve što je stigao po Grazu i okolini, a svoje muljaže s nekretninama zaodijevao je fantastičnim pričama koje čujemo često i od naših političara u regionu, o podzemnim željeznicama, gondolama, organizaciji olimpijskih igara.

Naravno, mogli bismo uspjeh KPA i njezine kandidatkinje za Graz Elke Kahr tumačiti „zamorom“ glasača, ali brojke nam pričaju drugu priču. KPA je osvojila 29,2 posto glasova, i što je još znakovitije, ostvarila je rast od 8,8 posto u poređenju s prethodnim izborima. Ako neko pomisli da je riječ ipak o malim brojevima, razuvjerit će se kada vidi da je do jučer vladajuća OVP zabilježila pad od 12,5 posto. Važno je za cijelu ovu priču i da su Zeleni ostvarili porast od šest posto, dok su ostale relevantne partije, kao što su socijaldemokrati, također zabilježili pad (bože, što li?), kao i krajnja desnica.

Ti trendovi jasno ukazuju da glasači doživljavaju OVP, socijaldemokrate i krajnje desničare kao aktere iste priče, istog političkog projekta koji je u protekle dvije, tri decenije produbio klasni jaz, drastično poskupio troškove života, doveo do kolapsa javnih institucija i usluga. Ako sada pogledamo mali historijat rezultata KPA u Grazu, moći ćemo jasno identificirati postepeni razvoj jedne sasvim nove političke paradigme koja je mukotrpno stjecala kredibilitet u očima glasača da bi na posljednjim izborima konačno odnijela pobjedu.

ZAŠTITA JAVNOG VLASNIŠTVA

Koje su osnovne karakteristike te nove paradigme? Najprije orijentacija na lokalna, svakodnevna životna pitanja koja žuljaju obične ljude. Dakle, namjesto vladajuće neoliberalne paradigme o stvaranju povoljnog ambijenta za investitore, namjesto priče o ugroženosti građana, ne od tog poduzetničkog pustošenja nego od, recimo imigranata, čime desnica sekundira kapitalu svuda po Europi, KPA je postavila princip stvaranja povoljnog ambijenta za ljude, građane, stanovnike Graza, ili riječima nove gradonačelnice Kahr: „Mi radne ljude ovog grada stavljamo u sami centar naše politike“.

Namjesto poboljšanja uslova za profitiranje korporacija, KPA nudi načine za poboljšanje uslova za život građana. Zvučalo bi to prejednostavno, banalno, pa čak i populistički da komunisti nisu vlastitim primjerom tokom svih ovih decenija učešća u lokalnoj vlasti uvjerili građane u suprotno: njihovi poslanici su, pored stalnih političkih borbi za socijalno senzitivniji ambijent, razliku svog poslaničkog primanja prema prosječnoj zaradi izdvajali u zasebne fondove i usmjeravali ih konkretnim građanima u problemima, osobito u sferi socijalnih i stambenih politika, ili riječima zvaničnika KPA: „Naš je cilj da budemo korisna partija za svakodnevni život građana“.

Foto: Elke Kahr, nova komunistička gradonačelnica Graza

Ta korist za svakodnevni život posebno je došla do izražaja tokom pandemije. U vrijeme dok su drugi davali apstraktna obećanja ili čak, kao kod nas, profitirali od pandemije, komunisti su razvili niz aktivnosti pomoći ugroženim građanima – od S.O.S. telefona, preko vaučera za hranu i plaćanja za testiranja, pa sve do promocije vakcinacije.

Taj prisan odnos prema građanima i briga o stvarnim problemima vjerovatno je bio presudan motiv za njihovu izbornu pobjedu. Time dolazimo do drugog principa ove političke paradigme, do onog „komunističkog“ u njihovom djelovanju. Elke Kahr kaže: „Ne postoji nijedna stranka u Austriji i Štajerskoj koja se za javno vlasništvo bori onako kako se borimo mi“.

Za razliku od neoliberalne političke elite, čija se ekonomska politika svodila na nemilosrdnu aproprijaciju javnog vlasništva, za austrijske komuniste je zaštita javnog vlasništva – bolnica, škola, parkova, komunalnih stanova itd. – upravo vitalni preduslov za stvaranje povoljnog ambijenta za svakodnevni život građana.

Uprkos tome, ono što veliki dio čitalačke publike teško može da svari je da čelnici KPA čvrsto ostaju pri stavu da je njihova ideologija marksistička. Kako pobogu marksizam i komunizam, pitaju se oni koji su na pomen komunizma istrenirani da odmah zamišljaju totalitarnog brku. Upravo o tome se radi u novoj političkoj paradigmi – o sticanju uslova da je komunizam bez brke moguće zamisliti kao što postaje moguće zamisliti liberalizam bez profita po svaku cijenu – recimo cijenu globalnog klimatskog samouništenja (Zeleni).

RAD JE STVORIO ČOVJEKA U BiH NERAD GOSPODINA

I jedna i druga politička snaga svoj kredibilitet stječu najprije na lokalnom nivou, polazeći od konkretnih životnih problema svojih sugrađana, od borbi za javno dobro. Upravo to je odskočna daska kredibiliteta nove političke paradigme koja u savremenom kapitalizmu i njegovim nus-pojavama, kao što su nacionalizam, rasizam, šovinizam, ukratko uništenje prirodne i društvene sredine, vidi ključni problem.

Gdje smo mi u svoj toj priči?

Naravno, kao i uvijek, na začelju. Možemo li uopće zamisliti političku stranku (čast izuzecima u povoju) koja će reći: „Mi stavljamo građane i njihove svakodnevne probleme i zaštitu javnog dobra u fokus svog političkog djelovanja“, stranku koja će reći da njeni poslanici razliku u primanju spram prosječnog dohotka izdvajaju u socijalni fond jer niko, na primjer, ne smije umrijeti u ovoj zemlji zato što nema sredstava za liječenje; možemo li zamisliti stranku koja godinama polako, djeluje u lokalnoj zajednici, priča s običnim ljudima i trudi se da im riješi životne probleme?

Sa sjednice Zastupničkog doma Parlamenta BiH: Državni poslanici za nerad naplaćuju i do 7.000 KM (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Možemo li zamisliti političkog prvaka u BiH koji bi rekao kako želi da njegova partija bude korisna za svakodnevni život građana?

Naravno da ne, jer mi se bavimo važnijim stvarima od visine stanarina i pristupačnosti staračkih domova i parkinga – bavimo se vitalnim nacionalnim interesima, nacionalnim identitetima koji su ugroženi, bavimo se državotvornim politikama dok naši poslanici za svoj nerad ubiru od pet do sedam puta veća primanja od prosjeka.

A ipak treba znati, historijski gledano, da se komunizam ili socijalizam ovdje jedini dokazao kao smislena integrativna i državotvorna politika.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime