Otkuda toliki otpor obilježavanju ZAVNOBiH-a u Banja Luci? Otkuda toliki pritisci tim prije što za lidere tog entiteta taj dan „ne znači ništa“, dok istovremeno optužuju Sarajevo – ono političko dakako – da zloupotrebljava i prisvaja taj datum iz naše historije.
Zašto to onda dopuštaju Sarajevu i zašto ne istupe i kažu da je to važan datum i za RS – teško je dokučiti. Da li je tu na djelu neka nečista savjest ili nešto slično?
RATNI ZLOČINAC KARADŽIĆ PRVI NEGIRAO ZAVNOBIH
Službena verzija još uvijek glasi da je to „obični radni dan“ za ljude u RS. Jalovo bi bilo one koji se zaklinju u „slovo Dejtona“ podsjećati da, sve dok se drukčije ne dogovori – praznici RBiH ostaju na snazi.
Prvi razlog za otpor struktura RS bi mogao biti formalističke naravi. Naime, Karadžićevi srpski nacionalisti donijeli su na zasjedanju skupštine preddejtonske RS 20. jula 1993., i to baš u Mrkonjić Gradu, odluku koja glasi:
„(1) Proglašavaju se u cijelosti nevažećim odluke ZAVNOBiH-a donešene na zasjedanju održanom u Mrkonjić Gradu 26.11.1943. godine. (2) Utvrđuje se da između ustavno-pravnih rezultata zasnovanih na nevažećim odlukama ZAVNOBiH-a i Republike Srpske, kao države zasnovane na originernom pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje, ne postoji nikakav oblik državno-pravnog kontinuiteta“.
Formalni pravorijek u stvari krije, drugi, suštinski, sadržaj i razlog. ZAVNOBiH se negira jer je njegov pravi smisao bilo postizanje autohtonog političkog ugovora društvenog zajedništva. To je vizija društvenog ugovora utemeljenog na ravnopravnosti naroda i slobodama i pravima pojedinaca.
Vizija ZAVNOBiH-a temelji se na historijskim činjenicama zajedničkog iskustva života u etnički raznovrsnom okruženju; druga, nacionalistička vizija koja osporava i vidjeli smo „ukida“ ZAVNOBiH, temelji se na „alternativnim činjenicama“ o drevnim plemenskim mržnjama i nužnosti separacije i segregacije koja se vrlo često „opravdava“ vokabularom ljudskih prava. Vizija ZAVNOBiH-a implicira dinamičke i dijalektičke kolektivne identitete unutar kojih je etnički identitet na jedan egzistencijalan način suštinski suodređen drugima.
Pod prvom vizijom, unatoč ograničenjima socijalističkog režima, Bosna i Hercegovina doživljava opći progres u kulturnim i ekonomskim sektorima.
Pod drugom vizijom, Bosna doživljava rat, destrukciju, genocid, bijedu, neviđeno propadanje u ekonomiji i kulturi.
ZAVNOBiH-ovska perspektiva fokusirala se na jednakost bosanskih naroda; nacionalistička perspektiva fokusirala se na egzistencijalnu prijetnju i ugroženo biće partikularnog naroda. ZAVNOBiH-ovska vizija ukorjenjuje bosanskohercegovačke narode u pripadanju ovoj zemlji, nacionalistička ih raskorjenjuje, tretira ih kao slučajni zbir sunarodnjaka zatečenih u tuđini, odnosno kao dijasporu u svojoj zemlji.
Principi artikulirani u dokumentima ZAVNOBiH-a, iako kontekstualizirani i „prelomljeni“ unutar lokalnog konteksta, sastavni su dio platforme jedne globalne antifašističke borbe, ideala socijalno pravedne države i ljudskih prava koje su antifašistički borci i borkinje BiH i Jugoslavije dijelili sa svojim drugovima i drugaricama gdje god se u svijetu vodila antifašistička borba. I ondašnja socijalistička vizija pravednog društva napajala se s istog antifašističkog vrela kao i ondašnja antifašistička „kapitalistička“ koja je vrlo brzo pretočena u platformu Breton-Woods sporazuma koji je težio ostvariti društvo socijalne pravednosti i vladavine ljudskih prava.
RAVNOTEŽA IZMEĐU INDIVIDUALNOG I KOLEKTIVNOG
Obje su rođene u krvi antifašističke borbe. To su bile „svjetske ideje“ u pravom smislu riječi, koje su na specifičan način oblikovale bosanskohercegovačku državnost. Danas, Bosnu rastaču parohijalne, palanačke, nazadne ideje čija snaga počiva na goloj sili – fizičke prijetnje ili ekonomske ucjene. Nosiocima tih ideja smeta svako pominjanje ZAVNOBiH-a.
Dok se danas sa svih strana kukumače kako je potrebno naći ravnotežu između individualnog i kolektivnog, ZAVNOBiH je već davno ponudio „dvojno određenje“ BiH kao države slobodnih i ravnopravnih naroda (kako je propisano Rezolucijom 1943.) i slobodnih individualnih građana (kako je propisano Deklaracijom 1944.). Insprirani politikom i borbom zajedništva i univerzalnim humanističkim i komunističkim idealima, učesnici ZAVNOBiH-a su uspjeli nadoći na formulu političkog subjektiviteta jednog historijski trajnog entiteta kakva je bila BiH, koji se nije uklapao u uobičajene srednje i istočnoeuropske modele političke subjektivacije koji su išli pravcem jedan domaćinski etnički narod jedna država, ili država-nacija koji se silom oružja i ucjena ovdje pokušava nametnuti od 1992. godine.
Rezolucijom Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a artikuliran je bosanskohercegovački pluralni politički subjektivitet. On se definirao kao „ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski“, nego „i srpski i hrvatski i muslimanski“. To znači da niti jedan narod BiH ne može biti slobodan ukoliko istovremeno to nisu i druga dva ili bilo koja druga društvena grupa. To znači da ove društvene grupe samo zajedno, na način zajedničkog sudjelovanja čine jedinstven politički subjekt.
Taj koncept civilizacijski je različit od ovog vladajućeg etnonacionalističkog razumijevanja po kojem su to tri različita politička subjektiviteta. Zavnobihovska formula jasno nalaže da nijedan dio ne može polagati pravo na cjelinu zemlje niti na neki dio te cjeline.
Deklaracija Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a (1944.) četiri godine prije donošenja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, građanima i građankama BiH garantira do tada poznate osnovne ljudske slobode i prava. Ova perspektiva počiva na uvjerenju da nema slobodnih naroda bez slobodnih građana i građanki.
Ova dva principa ostaju samo puke ideje ako nema treće važne dimenzije – demokratije ili – riječima Rodoljuba Čolakovića – „nova Demokratija će biti sredstvo u rukama naroda da sebi obezbijedi materijalno blagostanje, da podigne svoj kulturni nivo i da sačuva zdravlje, jednom riječju, da pomoću nje obezbijedi sebi život dostojan čovjeka“, što znači da takva država nužno mora biti demokratska. Nažalost, upravo na ovom polju, demokratski deficit tokom socijalizma značajno je otežavao provođenje ovih principa u djelo, uostalom kao što demokratski deficiti SAD ili Francuske otežavaju do danas stvarno provođenje revolucionarnih principa postavljenih u njihovim deklaracijama 1776 i 1790.
Neostvarivanje principa slobode, jednakosti, ravnopravnosti govori više o nama, našim slabostima, skrivenim motivima i parcijalnim interesima nego o onima koji su ih pisali i usvajali. Ti civilizacijski i slobodarski principi nastavljaju da važe i inspiriraju nove generacije, ali i da straše one koji slijede nacionalističke ideologije.
GRAĐANI 25 GODINA U PODREĐENOM POLOŽAJU
Iz ugla emancipatorskih borbi i strategija, mogli bismo reći da danas ponoviti ZAVNOBiH ne znači ponoviti ono što se u njegovo ime, u bivšem režimu učinilo, već upravo ono što se nije uspjelo učiniti, znači realizirati prilike koje je on propustio.
Koje su to propuštene prilike koje čekaju danas na svoje ozbiljenje?
To je prije svega načelo pravde koje je u temelje moderne bosanskohercegovačke političke zajednice položio ZAVNOBiH. Danas razmišljati o prekompoziciji političke zajednice u kontekstu zavnobihovskih principa značilo bi iznalaženje takvog institucionalnog i ustavnog aranžmana fleksibilnog i otvorenog tipa unutar kojega bi kolektivne i individualne razlike tek mogle biti oslobođene da dođu do svog punog izražaja, bez redukcije i apsolutizacije.
To se može postići ustanovljenjem efektivne jednakosti na dva nivoa: na političkom – politički privilegirane mogu biti samo one grupe čiji grupni ili individualni identitet trpi neki vid marginalizacije za što treba da postoje objektivni pokazatelji (naprimjer Ostali, osobito Romi). Na ekonomskom planu privilegirat će se – intervencijom društvenih institucija – one društvene grupe za koje postoje pouzdani pokazatelji da su deprivilegirani. Cijeli taj kompleksni aranžman kretao bi se unutar širokoobuhvatnog civilizacijski vrijednosnog skupa antifašističkih vrijednosti. Taj aranžman, namjesto odozgo, morao bi, kao nekoć ZAVNOBiH, imati putanju odozdo, biti istinski demokratski: od građanskih inicijativa i javnih rasprava, odnosno najširim mogućim uključenjem građana u oblikovanje svoje zajednice.
Vladavina etnonacionalizma upravo počiva na masovnom sistematskom isključenju građana iz političkog procesa, na držanju građana na rubu egzistencije u stanju ovisnosti, na držanju masa u statusu pukih bioloških jedinki.
Građani se dugo ne mogu držati u podređenom položaju. Oni će istupiti milom ili silom i tada će reći svoje u vidu neke nove formule kakva je bila ona ZAVNOBiH-ovska. Poklič protesta iskazan na protestima građana 2014. godine nije pozivao ni na kakvu toleranciju ili zajednišvo Srba, Hrvata i Bošnjaka, već se odlikovao vrhunskom etnopolitičkom nekorektnošću u svojoj egzistencijalističkoj zavnobihovštini.
Građani su uzvikivali: „Ja sam i Srbin, i Hrvat i Bošnjak!“. Mogli bismo mirne duše dodati: „Ja nisam ni Srbin, ni Hrvat ni Bošnjak!“
To je formula koja je pravi nasljednik ZAVNOBiH-a danas. Ono što se tada desilo moglo bi se opisati Žižekovim riječima: „Nemojte jednostavno poštovati druge, nego im ponudite zajedničku borbu!“
