Slaviša Krunić, jedan od najuspješnijih i najbogatijih biznismena u BiH brutalno je likvidiran na svom kućnom pragu. Nije mu pomogla ni činjenica što je bio vlasnik jedne od najvećih zaštitarskih agencija u BiH, pored sebe imao obučene i naoružane zaštitare te mjere predostrožnosti održavao na najvišem nivou. Vezano za potonje, Krunić se već godina javno žalio kako trpi pritiske od vlasti Milorada Dodika jer odbija biti dio njegove političko-klijentalističke mreže te da je izložen pokušajima i ucjenama da svoje biznise proda i prepusti konkurenciji.

Iako se u ovom trenutku, naravno, ne može reći da iza ubistva stoji direktno Dodikova vlast ili ljudi bliski njoj, sam atentat govori mnogo o toj vlasti i atmosferi koju je stvorila. A to je atmosfera u kojoj nelojalni biznismeni bivaju izrešetani, nerežimski sudski vještaci bivaju dignuti u vazduh a da se 11 godina ne pronađu počinitelji; u kojoj ubistvo mladića ministar policije trči da proglasi samoubistvom narkomana, u kojoj novinari bivaju pretučeni…

S druge strane, to je i društvo redovnih nacionalističkih manifestacija srbovanja, konstantnog podgrijavanja nacionalnih tenzija, izazivanja društvenog haosa, proizvodnje kriza i podsticanja etničke mržnje i netrpeljivosti.

FAVORIT ZAPADA

Dok mladiće i biznismene ubijaju, Dodik slavodobitno najavljuje spremnost da okonča svoju misiju i proglasi nezavisnost Republike Srpske „čim i ako Kosovo dobije svoju stolicu u UN-u“, kad Trump dobije drugi mandat i – štaviše, najavljuje i ujedinjene sa Srbijom, upozoravajući da se „historijski trenutak za to ne smije propustiti kad dođe“. U međuvremenu, povremeno organizuje i neustavne referendume i parade, i izvodi maskirane policajce na entitetsku granicu, obrazlažući to kao vježbu kojoj utvrđuje koliko je vremenski policiji potrebno da uspostavi entitetsku granicu u slučaju znate već čega.

Ipak, u počecima malo je toga nagovještavalo da bi se Dodik i njegova vladavina mogli pretvoriti u ovo. Ako bi se analizirala njegova cjelokupna politička karijera, upada u oči činjenica da je taj čovjek u prvom redu imao nevjerovatno sretne životne okolnosti koje su mu se u pravilu poklapale na način da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. Kao predratni uspješni načelnik Laktaša, demokratske promjene Dodik je dočekao kao član Markovićevih reformista i protivnik nacionalnih stranaka i njihovih politika.

Foto: Mladi i perspektivni „reoformista“ Milorad Dodik došao na vlast kao favorit zapada

U ratnoj Skupštini RS Dodik je kao nezavisni poslanik važio za jednog od rijetkih glasova razuma koji je otvoreno kritikovao Karadžićevu ratnu politiku i među rijetkim poslanicima se zalagao za prihvatanje svih mirovnih planova. Ipak, protivljenje zvaničnoj politici Dodiku, očigledno, nije poremetilo dobre veze s ratnom političkom i vojnom elitom RS s obzirom da se preko vojnih punktova tokom rata bavio švercom cigareta i nafte.

Tako je iz rata izašao finansijski moćan, a politički nekompromitovan. Zbog potonjeg, u početnoj atmosferi daytonske BiH, koja je bila obilježena masovnom intervencijom i oblikovanjem domaćih političkih dešavanja, postepeno se počeo nametati kao idealni kandidat za rušenje vlasti SDS-a. Prvi korak ka tom cilju bio je formiranje Stranke nezavisnih socijaldemokrata koja će šest godina kasnije nakon ujedinjena s Demokratskom socijalističkom strankom Nebojše Radmanovića postati Savez nezavisnih socijaldemokrata.

Prvi put će na vlast zasjest će već u januaru 1998. Nakon raskola u SDS-u na „istočni“ i „zapadni“ dio, Biljana Plavšić, kasnije osuđena ratna zločinka, osnovala je Srpski narodni savez koji je na vanrednim izborima 1997. osvojio zapažen rezultat, te u koaliciji sa Socijalističkom partijom i SNSD-om uspio po prvi put formirati vladu bez SDS-a u RS-u. Mandatar – Milorad Dodik, iako je u tom trenutku njegova stranka imala samo dva poslanika u Skupštini!

No, novi redovni izbori Dodika su dočekali već 1998., kada poboljšava i povećava svoj rezultat na šest mandata. Iako je SDS završio kao pojedinačno najsnažnija opcija, njegovi kandidati, najprije Dragan Kalinić, a zatim i Brane Miljuš, nisu uspijevali skupiti dovoljno glasova za formiranje nove vlade.

PRVI PREMIJERSKI MANDAT

Novoizabrani predsjednik RS, s druge strane, četnički vojvoda Nikola Poplašen odbijao je da Dodiku povjeri novi mandat, proglašavajući ga izdajnikom. No tada, na scenu stupaju Dodikovi pokrovitelji, tj. međunarodna zajednica. Odlukom visokog predstavnika Carlosa Westendorpa Poplašen biva smijenjen s mjesta predsjednika, finansijska podrška RS-u se direktno uslovljava ostankom Dodika na vlasti, pa on na kraju ostaje premijer sve do januara 2001. Njegov mandat u ovom periodu obilježen je otvaranjem RS ka zapadu te finansijskoj pomoći međunarodnih kreditnih ustanova zahvaljujući kojoj započinje privrednu obnovu i infrastrukturne projekte.

Na izborima krajem 2000. SDS odnosi predominantnu pobjedu a premijersku poziciju Dodik prepušta njihovom koalicionom partneru Mladenu Ivaniću.

U tom periodu Dodik se ponaša kao ozbiljna i umjerena socijaldemokratska opcija u RS. Zagovara saradnju s Hagom i izručivanje ratnih zločinaca, Karadžića i Mladića javno naziva bitangama, BiH naziva svojom državom… Uporedo s njima njegov SNSD intenzivno i blisko sarađuje sa SDP-om i radi na stvaranju opštebosanske socijaldemokratske alternative etnonacionalistima.

Foto: Naslovnice nekih od tada najtiražnijih novina nakon kraha „aprilskog paketa“ 2006. godine

Prelomna godina za Dodikovo politički identitet, ali i za čitavu BiH, je 2006.  Ponovna vladavina SDS-a, uprkos očekivanjima, nije donijela renesansu srpskog nacionalizma i sigurno utočište za ratne zločine. Umjesto toga, odlučnost i čvrsta ruka tadašnjeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna da od BiH načini funkcionalniju i stabilniju državu, u ime čega se nije libio intenzivno upražnjavati svoje široke ovlasti (najupečatljivija je bila smjena 60-ak funkcionera SDS-a u jednom danu, uključujući i predsjednika NS RS i stranke Dragana Kalinića), natjerao je Karadžićeve nasljednike na pacifikaciju.

One nadležnosti koje u tom periodu voljom visokog predstavnika nisu prenesene na državni nivo, prenesene su zajedničkim rukama ključnih političkih aktera, pri čemu je svakako najznačajnija bila reforma vojske kojom su se uspostavile jedinstvene Oružane snage BiH. U tom periodu Narodna skupština RS usvaja i Izvještaj o Srebrenici kojim se utvrđuje da je u julu 1995. najmanje 7.000 Bošnjaka ubijeno, a sve biva popraćeno i javnim izvinjenjem tadašnjeg predsjednika RS Dragana Čavića.

Intervencionizam međunarodne zajednice i reformski trendovi u pravcu jačanja i integrisanja države vrhunac dostižu 2006. s paketom ustavnih reformi, koji će postati poznat pod nazivom aprilski paket. Predloženi amandmani na ustav, između ostalog, predviđali su davanje novih nadležnosti državnom nivou, proširivanje ovlasti Vijeća ministara, uspostavljanje institucije predsjednika, smanjivanje ovlasti Doma naroda, itd.

KONAČNI SUKOB U SDS-u

Vodeće stranke iz RS-a redom su podržale ovaj prijedlog. No, ruše ga na kraju Stranka za BiH Harisa Silajdžića i zastupnici novosnovanog HDZ 1990., uz potrebni glas Mehmeda Žilića iz SDA. Niti jednom od ovih tadašnjih trendova i reformskih procesa Dodik se u tom trenutku ne protivi. Naprotiv, sve ih zdužno podržava i dalje blisko sarađuje sa zapadnim predstavnicima i slovi za njihovog favorita.

No, krajem 2005. i 2006. kreće postepena transformacija. Izjave o gradnji BiH i toleranciji sve više počinje zamjenjivati retorika o odbrani RS od međunarodnih nasrtaja i kažnjavanju SDS-a zbog izdaje srpskih interesa. Prihvatanje tadašnjeg predsjednika SDS-a Dragana Čavića da otpočne proces policijske reforme kojom bi se stvorila jedinstvena bh. policija, dovodi do sukoba u SDS-u između „umjerenjaka“, predvođenih Čavićem, i tradicionalnih „tvrdolinijaša“ u stranci.

Nakon što je podršku SDS-ovoj vladi otkazao PDP, Čavić odlučuje dići ruke od svega i mandat provjerava Miloradu Dodiku. On tako 4. februara 2006. po drugi put postaje predsjednik Vlade RS uz, osim PDP-a i svoje stranke, i podršku SDA, SzBiH i SDP-a.

U toku predizborne kampanje 2006. Dodik po prvi put spominje ono što će postati lajtmotiv njegove vladavine – separatizam i nezavisnost. Komentarišući tadašnji crnogorski referendum o nezavisnosti Dodik izjavljuje da se ni RS ne odriče svog prava na referendum o nezavisnosti. Na izborima osvaja enormnih 46,9% glasova i cementira svoju vlast.

Foto: Dodik u društvu Madeleine Albright

Ipak, u FBiH Dodikova pobjeda gleda se s određenim simpatijama. Naširoko je prihvaćen stav da je nacionalistička retorika tek sredstvo za pridobijanje masa i pobjedu na izborima. Dalje se ona tumači tek kao prirodna ili dogovorena reakcija na retoriku i huškanje Harisa Silajdžića koji najavljuje ukidanje RS. Sličnog je stava i međunarodna zajednica, pa odmah po formiranju svoje vlasti Dodik dobija finansijsku pomoć EU, te u februaru 2007. biva srdačno primljen od bivše američke državne sekretarske Madeleine Albright.

DODIK KAO NAJGORA VERZIJA SDS-a

Ubrzo se, međutim, ispostavlja da su i međunarodna zajednica i sarajevska javnost bili u krivu. S puta kojim je krenuo te 2006. godine Dodik se više nije vraćao. Naprotiv, postojao je sve radikalniji i istrajniji. A nije silazio ni s vlasti. Samo je mijenjao funckije, od premijera preko predsjednika RS, do člana Predsjedništva BiH.

U međuvremenu se desila i jedna bitna i značajna promjena u međunarodnoj politici. Rušenjem aprilskog paketa 2006., te proglašenjem nezavisnosti Kosova 2008., BiH prestaje biti prioritet zapadnih sila. Dodik upražnjen prostor koristi da svoje nove politike izgradi i etablira. Kreće bliska saradnja sa Srbijom bez obzira ko u njoj bio na vlasti (Dodik ih sve nadživljava), pri čemu pravi unosan politički dil po kojem Telekom Srpske prodaje Telekomu Srbije iznad tržišne cijene za velikih 1,2 milijarde KM (otprilike kompletan godišnji budžet RS).

Započinje infrastrukturne projekte, gradi autoputeve, zgradu vlade… Insistira na jačanju identiteta RS i gradnji institucija. Uporedo s tim, njegov predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić zajedno sa srpskim ministrima čini sve da koči funkcionisanje institucija BiH. Pad interesa zapadnih zemalja koristi i za intenziviranje odnosa s Rusijom.

Foto: Administrativni centar Vlade RS izgrađen novcima od prodaje Telekoma Srpske

Ideološki on postaje najgora verzija SDS-a iz njegovih najgorih dana. Postaje opšte mjesto srpskog nacionalizma. Nekada osoba koja je Karadžića i Mladića nazivala bitangama – postaje njihov veliki poštovalac koji im dodjeljuje ordenje i studentske domove naziva po njima. Nekada osoba koja je zagovarala sarađivanje s Hagom, sada ovaj sud naziva antisrpskim i javno osuđuje njegove odluke. Nekada miljenik Zapada, Dodik je sada otvoreni rusofil i putinofil te veliki kritičar zapadnih politika i njihovog intervencionizma u BiH.

Nekada Jugosloven koji žali za tom državom, Dodik je sad velikosrbin koji propovijeda mit o svesrpskom ujedinjenju. Nekada osoba koja je pozivala na toleranciju i suživot, sada o Bošnjacima, koje češće naziva muslimanima, ponavlja uvredljive stereotipe srpskog nacionalizma. Nekada osoba koja je tvrdila da je BiH njegova država – sada učestalo propovijeda da mu se ta država gadi, da nije Bosanac i da je nezavisnost RS samo pitanje dana. Sve što nacionalistički misli u Srba s obje strane Drine on u međuvremenu okuplja oko sebe i postaje svojevrstan srpski nacionalistički vožd.

SARADNJA SA DESNIČARIMA

Sve ovo Dodika odvodi na kraju na crnu listu SAD-a, izbacivanje iz Socijalističke internacionale i Stranke evropskih socijalista. Umjesto toga, uspostavlja bliske veze s Izraelom, s milionima lobira u SAD-u, gdje je uspostavio veze s pojedinim desničarskim političarima. Uspostavlja i bliske veze s evropskim desničarskim populističkim pokretima poput Nacionalnog saveza Marine Le Pen, italijanskom Sjevernom ligom ili austrijskom Slobodarskom strankom… Ipak, glavni pokrovitelj njegove politike pored zvanične Srbije (kod god joj bio na vlasti) je Rusija. Čest gost je kod Putina, a njegova država zdušno podržava svaki Dodikov kontroverzni politički korak.

Foto: Dodik je namjenski uspostavio veze sa evropskim desničarkim i separatističkim partijama

Posljednji u nizu bio je formiranje rezervnog sastava policije RS, koji je u Federaciji žestoko dočekan i doživljen kao naredni korak u Dodikovoj najavi proglašenja nezavisnosti RS, nakon što je prethodno ispipavao teren mogućeg i dozvoljenog s raspisivanjem protuustavnih referenduma o Danu RS.

I dok se u jeku slabe zainteresovanosti međunarodne zajednice za BiH, nove kosovske krize, Vučićeve pragmatične no do srži nacionalističke vlasti u Srbiji, ruske diplomatske incijative, krize u EU i nepredvidivog predsjednika SAD-a ponovo crni oblaci nadvijaju nad BiH, a Dodik najavljuje dolazak odustnog trenutka za svoj politički cilj, ključno pitanje je – kako smo došli do ovog?

Period od 1996. do 2006. može se posmatrati periodom obnove BiH pod palicom međunarodne zajednice. Period od 2006. do danas može se posmatrati kao period dezintegracije BiH i preporoda agresivnog srpskog nacionalizma pod dirigentskog palicom nekadašnjeg umjerenog socijaldemokrate Milorada Dodika.

Upravo je prvopomenuti proces i kriza u SDS-u dovela do opšte ogorčenosti i bijesa Srba u RS koji su tražili novog lidera što će im vratiti dostojanstvo i ponos. Tu priliku, kao pragmatičan i mudar čovjek, Dodik nije mogao propustiti. Historijski trenutak dao mu je ulogu srpskog nacionalnog vođe u prelomnom regionalnom i međunarodnom trenutku. No, iako su mnogi tada, a čak i nakon svih ovih godina željeli vjerovati da je u pitanju bio tek puki Dodikov pragmatizam kako bi se osvajala vlast, bio je to nacionalistički put s kojeg povratka više nije bilo.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime