Bosna i Hercegovina je u najtežem položaju još od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik, uprkos zamajavanju javnosti od strane pojedinih sarajevskih političara i „analitičara“ s neozbiljnim ocjenama o njemu kao pragmatiku koji koristi nacionalizam samo kao sredstvo za dobijanje glasova, već godinama strateški, predano i ciljano radi na jačanju Republike Srpske, njenih institucija i položaja u svijetu s jedne, i slabljenja i rastakanja BiH s druge strane.
Primjera ovakvih aktivnosti je bezbroj: od izgradnje megalomanskih zgrada kao sjedišta entitetskih institucija, preko bjesomučnog naoružavanja MUP-a RS, do uspostavljanja bliskih veza sa Ruskom Federacijom, evropskim desničarima, Izraelom, kao i ulaganja čitavih 30 miliona KM za lobiranje u SAD-u. Ma koliko neki bili skloni vjerovati da je Dodik u nemilosti zapada, nesporna činjenica je da je od njegovog dolaska na vlast 2006. prenos nadležnosti s RS na državu prekinut i da je autoritet državnog nivoa vlasti uveliko splasnuo od tada.
POGODAN TRENUTAK ZA DODIKA
Dodikov cilj je jasan i otvoreno najavljivan već dugi niz godina – sačekati povoljan međunarodni trenutak i promjenu geopolitičkih odnosa radi otcjepljenja RS od BiH, koju je u nebrojeno navrata kitio imenima poput „nemoguća država“, „nikakva država“, „vještačka država“.
Geopolitičke okolnosti Dodiku su se počele savršeno poklapati. Sjedinjenim Državama vlada izolacionist koji otvoreno izjavljuje da ga predvođenje i očuvanje međunarodnog liberalnog poretka ne zanima. Evropska unija puca po svim šavovima i zabavljena je „o svom jadu“, Velika Britanija, jedan od najvećih prijatelja BiH posljednjih godina, u konačnoj je fazi definitivnog napuštanja zajednice, a radikalna desnica jača širom kontinenta te nakon sljedećih izbora za Evropski parlament izvjesno postaje jedna od ključnih karika.
Foto: Milorad Dodik, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SNSD-a
Upravo je s ovim strankama Dodik u prethodnom periodu uspostavio bliske odnose, od francuskog Nacionalnog saveza Marine Le Pen do Slobodarske stranke čiji predsjednik Heinz-Christian Strache, koji trenutno obnaša poziciju vicekancelara Austrije, otvoreno zagovara nezavisnost RS. Svi oni gaje bliske veze i simpatije s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, otvorenim pokroviteljom Dodika i njegove politike, dok Rusija postaje sve dominantnija sila u Evropi.
U jeku ovakve međunarodne situacije predsjednici Srbije Aleksandar Vučić i Kosova Hashim Thaci otvorili su pregovore i pitanje oko moguće zamjene teritorija između Srbije i Kosova, po principu da se ove države zaokruže kao nacionalne cjeline tako što bi albanske opštine s juga Srbije pripale Kosovu, a srpske sa sjevera Kosova Srbiji.
Ko god misli da se pitanje eventualne promjene granica između ove dvije balkanske države neće odraziti i na Bosnu i Hercegovinu, vjerovatno je ili duboko naivan ili duboko neupućen. Sami pregovori, kao i nimalo neizgledna mogućnost razmjene teritorija dvije države, za BiH su opasne iz nekoliko razloga. Najprije bi se time konačno i definitivno pogazilo načelo koje je međunarodna zajednica u prethodnom periodu slijedila o nepovredivosti AVNOJ-evskih granica, a – također – odustajanje od Kosova logično je samo ukoliko Srbija za to dobija adekvatnu odštetu, odnosno Republiku Srpsku.
BAHATO RAZBACIVANJE IZJAVAMA
Da otvaranje pitanja granica Srbije i Kosova nužno otvara i pitanje statusa Republike Srpske i BiH demonstrira i samo rukovodstvo Republike Srbije. Tako je upravo „liberalna“ i „progresivna“ premijerka ove zemlje Ana Brnabić aktuelnu odluku Albanije i Kosova da ukinu međusobne granice prokomentarisala izjavom:
„Očigledno su granice na stolu i sada imamo da za neke (Kosovo i Albaniju) mogu da budu, a za Republiku Srpsku ne mogu“.
I Milorad Dodik na istom fonu jasno poručuje:
„Ako neko misli da može da napravi državu Kosovo, a da Srpsku konstantno ignoriše – grdno se vara“…
Za podršku ideji o teritorijalnom razgraničenja Vučić i Thaci posljednjih mjeseci tražili su i u EU i SAD-u. Da za nju daju zeleno svjetlo pokazuju i jedni drugi. Komesar Evropske unije za proširenje Johannes Hahn tako je poručio:
„Oni treba da nađu rješenje, pristupit ćemo tome otvorenog uma. Ali iznad svega, ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i evropskom putu“.
Foto: Johannes Hahn: Evropski komesar za proširenje
Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton bio je još i daleko direktniji: „Nismo protiv razmjene teritorija Kosova i Srbije“.
Scenarij koji se priprema je jasan. Posljednjim potezima, od brisanja granica između Kosova i Albanije, otvaranja pregovora o razmjeni teritorija i uvođenja carina kao dodatnom elementu pritiska na Srbiju, Albanci pokazuju da idu u konačnu fazu rješavanja svog nacionalnog pitanja, jasnim državnim zaokruživanjem svojih teritorija. No, zbog čega onda Vučić pristaje da doprinese ovom projektu i otvara priču o razmjeni teritorija?
Na koji način bi eventualnom razmjenom teritorija – i time i priznanjem Kosova, Vučić pred srpskim narodom i historijom mogao opravdati sebe kao neko ko je izdao „svetu srpsku zemlju“? Odgovor se nameće sam po sebi – pristajanje na državno zaokruživanje teritorija na kojoj žive Albanci moralo bi voditi ka istovremenom državnom zaokruživanju teritorija na kojem žive Srbi. Drugim riječima, i defitinitvno formalno odstupanje od Kosova bilo bi kompenzovano (barem bi bilo pokušano) dobijanjem Republike Srpske.
Pregovori oko raspodjele teritorija jasno pokazuju da i među višim međunarodnim krugovima očigledno postoji blagoslov za ovakav scenarij. I sve tješnja saradnja i susreti Vučića i Dodika, i sve učestalije stavljanje u isti kontekst Kosova i Republike Srpske, jasna su poruka kakav scenarij se za sprema za BiH i Balkan. Samo odobravanje pregovora oko promjene granice, koje su posljednjih 20 godina bile tabu tema za međunarodnu zajednicu, otvara pandorinu kutiju za novo prekrajanje Balkana.
TEŠKI DANI PRED BIH
Naravno, kao ni početkom devedesetih, skrštenih ruku ne sjedi ni Republika Hrvatska, koja u EU i svijetu bjesomučno radi na lobiranju u cilju „federalizacije“ Bosne i Hercegovine, istovremeno šireći u sve ksenofobičnijoj Evropi glasine o Bošnjacima kao potencijalnoj teritorističkoj prijetnji.
Potpuno nesvjesna situacije u kojoj se BiH nalazi, probosanska politika posmatra kako država dolazu do ruba gotovo bez „ispaljenog metka“, radeći jako malo na lobiranju i jačanju svog položaja u svijetu, te nepromišljenom politikom dozvoljavajući da separatističke i antidržavne snage u samoj zemlji u vidu SNSD-a i HDZ-a preuzmu neke od ključnih, ali i vanpolitičkih institucija, poput Centralne izborne komisije ili pravosuđa, te zaustave procese integracije države i pripreme teren za lakše rastakanje zemlje.
Foto: Dragan Čović, Dodikov prvi partner i prikriveni igrač ruskih interesa na Balkanu
Pred Bosnom i Hercegovinom, izvjesno, stoji težak period, uz vrlo moguć ponovni pokušaj disolucije njene teritorije, u kome je prva faza već pripremljena priznavanjem Republike Srpske. Kada se uspostavi „kosovski presedan“, evidentno je da će srpsko rukovodstvo krenuti ka projektu pripajanja Republike Srpske, a Hrvatska svoj pogled usmjeriti prema hrvatskim područjima u BiH.
Istina, uz dobijanje i formalnog statusa evropske Gaze na oko 25% teritorije, na kojoj su nakon etničkog čišćenja i genocida Bošnjaci danas skliješteni, upravo bi preostalo ovom narodu „i ostalima“ u trokutu Tuzla-Zenica-Sarajevo – kada bi bilo moguće da sve protekne kao fikcija.
Međutim, upravo iz razloga što postoji i treći konstitutivni narod koji se pita, bez obzira što taj narod trenutno predvode možda i najnesposobniji politički predstavnici u njegovoj historiji, jasna su najava da bi se na Balkanu ponovo dogodila kataklizma. Na takav scenarij i Dodik i Čović, i zvanični Beograd i Zagreb, ali i međunarodna zajednica i svi drugi upetljani, moraju da računaju.
