Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Na jednoj strani dvorane, na samom kraju tribine sjedila je Razija Mujanović, najbolja bh. košarkašica i jedna od najvećih evropskih košarkašica svih vremena. Sa kupljenom ulaznicom.
Nasuprot nje, na centralnoj tribini, u do kraja ispunjenoj VIP loži sjedili su – čast časnim izuzecima – svi oni kojima tu nikako nije mjesto: političari, stanoviti broj polukriminalnih glava, samozvani biznismeni, uključujući aktuelno i ranije čelništvo Košarkaškog saveza BiH – svi sa sadaka kartama. Na jednoj strani, dakle, velika Raza Mujanović, sportski velikan koji je uz Mirzu Delibašića najbolje što je ova zemlja ikada dala, sama, izdvojena – i to sa kupljenom kartom. Nasuprot nje u VIP loži baš oni koji joj godinama onemogućavaju da priđe sistemu i strukturama Košarkaškog saveza.
BOLJE ŠTO SMO IZGUBILI
Vratimo se, načas, kvalifikacionim utakmicama bh. nacionalnog tima protiv Finske (u gostima) i Češke (kući), koje je naša reprezentacija, obje, izgubila gotovo u egalu. I dobro je što je izgubila. Bolje je što je izgubila. Jer da nije izgubila već bismo evo drugi dan bili u prepoznatljivoj euforiji „jedne od najboljih repki u Evropi, koja, ako se kockice poslože, na SP možda može i do medalje“. Jer da smo kojim slučajem pobijedili te dvije utakmice, pa onda i većinu preostalih, da smo u situaciji da se domognemo SP u Kini, ponovo bi došli „klineri“ sa metlom u rukama, pomeli bi pod tepih sve nakupljene (ogromne) probleme u kojima se više od decenija nalazi bh. reprezentativna i klupska košarka, domaća košarka općenito. I sve bi ostalo isto.
Foto: Raza Mujanović, članica Hall of Fame, sjedi na drvenim tribinama sa kupljenom kartom
U tom slučaju ponovo bismo zaboravili, ne bi nam uopće bili bitni svi dokazi o kriminalu pojedinaca iz Saveza, pogotovo prethodnih struktura (o čemu Tužilaštvo BiH već dugo vodi istragu), ponovo bismo zažmirili na okom vidljivu korupciju koja izjeda ne samo Savez, već je u međuvremenu počela da izjeda i svlačionice, koševe, mrežice, parkete po kojima košarkaši gaze…
Svakom onom ko se iole razumije u košarku – da se ponovo nakratko vratimo ovim utakmicama – bilo je jasno da bi bilo ravno čudu da smo pobijedili te utakmice – bez playmakera! Ne postoji ta postavka igre i nacrtana akcija koja, pogotovo u današnjoj, modernoj košarci, može polučiti očekivani rezultat bez „jedinice“ na parketu, playmakera u igri. I naprosto ne postoji opravdanje za taj mozgu nepojmljivi amaterizam, šlamperaj, neodgovornost čelnih ljudi saveza koji nisu imali rezervenog plana, pod A) najprije za šibicarsku prevaru Scotieja Wilbekina i njegovog menadžera Miška Ražnatovića (o čemu ćemo malo kasnije), a onda, pod 2) i za realno očekivani nedolazak jedinog preostalog playmakera sa spiska –Nemanje Gordića (gle čuda, i njega je zastupao Miško Ražnatović).
Našem trustu mozgova u KS BiH, dabome, nije bila važna bilo kakva rezervna varijanta na jedinici, vajda vođeni „logikom“ da u našoj državi i širom Evrope ne igra više niti jedan solidniji playmaker sa bh. pasošem, da ne pominjemo nekoliko desetina jako solidnih, dobrih tamnoputih igrača na poziciji „jedan“ koji igraju širom Evrope.
PRIVATIZIRANI SAVEZ
To Seji Bukvi, potpredsjedniku UO KS BiH „u ostavci“, i kompaniji oko njega nikada nije bio istinski prioritet, koliko su im prioritet menadžersko-političke veze i talovi. Jer oni će uskoro otići, a biznis ne smije stati. Koga još briga u kakvom će stanju Savez ostati (ako još uopće postoji adekvatan opis „stanja“ bez ikakvog stanja, u kojem se ne zna ko je kome ko, šta ko radi ili ne radi, ko šta smije ili ne smije, budući da svi prevashodno gledaju privatne biznise).
Sejo Bukva: Košarkaški savez kao jaransko-političko naslijeđe
A takvo stanje datira možda i pune dvije decenije. Javna je tajna da je upravo Miško Ražnatović, čovjek kojem je jedan ovdašnji izvjesni sportski portal dao mogućnost da u intervjuu pljuje po našem najboljem košarkašu Jusuf Nurkiću (a gle čuda, Nurkić nije Miškov!), imao ekskluzivitet guranja svojih igrača još od omladinskih pogona, čime im se istovremeno dizala cijena. Isključivo je Ražnatović, čovjek koji nema apsolutno nikakve veze sa Bosnom i Hercegovinom, godinama koristio reprezentaciju BiH za vlastitu promociju – što čini i danas.
Igrači drugih agenata nisu imali tu mogućnost, i ako ste se ikada zapitali zašto „ovaj ili onaj“ više ne želi ili nikada nije želio da igra za našu repku, odgovor je vrlo jednostavan – to im se nije dozvoljavalo ukoliko nisu u Ražnatevićevoj košarkaškoj agenciji.
Zbog svega, koga još čudi prizor od nedjelje navečer, iz dvorane Mirza Delibašić. Sejo Bukva sjedi sa Elmedinom Konakovićem, nekadašnjim predsjendikom KS BiH i svojim stranačkim šefom u Narodu i Pravdi – u prvom redu. S njima i treći istaknuti član ovog grandioznog političkog projekta Nermin Muzur, Konakovićev bliski prijatelj, poznat po tome što se njegov izbor za direktora Turističke zajednice Kantona Sarajevo slučajno poklopio sa mandatom Konakovića na mjestu premijera Kantona Sarajevo. Prethodno je Konaković inicirao i proveo čistku u staroj TZ i formirao novu u čiju je direktorsku fotelju, sasvim slučajno – zasjeo Muzur.
POČISTITI KOROV I KRIMINAL
Jednako slučajno, Muzur je bez fotelje ostao nakon smjene Konakovića sa mjesta premijera. Da slučajnostima nema kraja, govori i to da je Muzur, dok je bio šef Turističke zajednice, finansijski pomogao Košarkaškom klubu Bosna-Royal u kojem je, ma koje li slučajnosti, bio imenovan za potpredsjednika UO.
A kad slučajnosti krenu, teško ih je zaustaviti… Tako se poklopilo da je predsjednik UO ovog kluba Harun Mahmutović, inače bivši gensek KS BiH i bliski Konakovićev prijatelj, a očito i Muzura, jer je Harunova supruga Aida – da slučajnost bude još veća – zaposlena u Turističnoj zajednici u kratkom, ali očito učinkovitom Muzurovom mandatu.
Foto: Harun Mahmutović i Dino Konaković, ljudi koji su ostavili raspašoj u Savezu
Idilu upotpunjava podatak da je Aida Mahmutović i predsjednik Skupštine KK Bosna-Royal. Zašto se rasipati na više strana, kad sve može ostati u familiji, odnosno raji, odnosno stranci.
Koga onda, za boga miloga, može da čudi što su se ovi i ovakvi ljudi razbacali u VIP foteljama do terena na utakmici protiv Češke, dok se Razija Mujanović, član nekakvog Hall of Famea, sa svoja dva metra, lomila na neudobnim i tvrdim tribinama?
Jednako kako se to desilo i u Nogometnog savezu BiH (a očito će ponovo trebati), košarkaški sport u BiH se naprosto mora resetovati, neophodno je počistiti sav kriminal u koordinaciji sa pravnom državom, i napokon dovesti istinske košarkaške legende i velikane u strukture Saveza. Samo tako ćemo postati ozbiljan faktor u košarkaškom svijetu, i samo na taj način više nećemo tračiti talente naših najvećih igrača – osim onih koji će zbog raznih menadžerskih talova i kriminala i dalje odlaziti da igraju za druge reprezentacije.
