Pandemija izazvana koronavirusom nije zaobišla nijedan dio planete, a nakon što je nedavno odobreno prvo cjepivo svijet se pita može li se predvidjeti koliko će trebati vremena da se vakciniše dovoljan broj populacije kako bi se život vratio u normalu.

Na to pitanje naučnik Branko Rihtman, Bosanac sa engleskom adresom, jedan od dobrovoljaca koji je ranije primio „oxfordsku vakcinu“, navodi da sve zavisi „od brzine proizvodnje vakcine, mogućnosti distribucije, mogućnosti različitih zemalja da nabave vakcine i spremnosti stanovništva različitih zemalja da se vakcinišu“.

BIO DOBROVOLJAC ZA „OKSFORDSKU“ VAKCINU

Rihtman, inače mikrobiolog po struci, upozorava i na određenu vrstu odgovornosti naprednih i bogatih zemalja da omoguće siromašnijim zemljama da dođu što prije do cjepiva, jer nam je svima u interesu da pandemija stane.

Inače, ovaj bh. naučnik, koji živi u Coventryju u Velikoj Britaniji i radi za Univerzitet Warwick, u žižu ovdašnje javnosti došao kao jedan od dobrovoljaca koji je u testnoj fazi primio Astra Zeneka (Oksford) vakcinu protiv koronavirusa.

Svoju odluku pojasnio je kratkim obrazloženjem da se više plašio da se ne zarazi koronavirusom, nego da primi vakcinu.

„Već od početka pandemije bilo je jasno da je jedini način da se ovo završi razvijanje vakcine, a s obzirom da sam u nauci, znam koliko je teško naći dobrovoljce za istraživanja. Tako da kad već nisam radio direktno na vakcini, riješio sam da učestvujem kao dobrovoljac“, rekao je Rihtman.

Pola godine kasnije s njim smo razgovarali neposredno nakon što je Velika Britanija 8. decembra bila prva zemlja u svijetu koja je počela s masovnim cijepljenjem Pfizerovim cjepivom protiv COVID -19, a kako bi nam pojasnio način djelovanja samog cjepiva u zaštiti od zaraze.

Rihtman: Naučnici su optimistični da bi vakcina mogla da da dugotrajnu zaštitu

Rihtman pojašnjava da je imuni sistem jako komplikovan, te je stoga veliki problem postići balans između sistema koji je dovoljno osjetljiv da bi spriječio zarazu izvana, ali bio i dovoljno neosjetljiv da ne bi napadao vlastiti organizam.

„U tu svrhu mi posjedujemo stečeni imuni sistem – izlaganje različitim patogenima (virusima/bakterijama/gljivicama) koje uzrokuju bolesti, trenira nas imuni sistem da ih pri sljedećem susretu prepozna i alarmira odbrambene sisteme tijela da ih unište. Vakcina je na neki način varanje ovog sistema, jer izlaže imuni sistem nečemu što vrlo slići patogenima ali ne izaziva bolest. Tako nas imuni sistem ‘uči’ da prepozna patogene, bez da smo morali da obolimo od njih. Prije su u vakcinama to bile same ćelije bakterija ili virusi koji izazivaju bolest, a koje su prije toga neutralizovane (ubijene), danas to postižemo uz pomoć naučnih i tehnoloških dostignuća na malo drugačije načine“, pojašnjava Rihtman.

U međuvremenu cijepljenje stanovništva počelo je i u SAD-u, a prema dostupnim podacima od 27. decembra cijepljenje će početi i u državama članicama Evropske unije. Jedno od pitanja koje u vezi s tim najčešće postavlja jeste i koliko dugo će ovo cjepivo garantovati zaštitu?

Rihtman pojašnjava da u ovom trenutku na to pitanje ne postoji odgovor zato što nije prošlo dovoljno vremena. Dodaje da cjepivo pruža zaštitu barem nekoliko mjeseci od trenutka cijepljenja.

„Također znamo da virus koji izaziva COVID-19 ne mijenja bjelančevine na svojoj membrani, preko kojih ih antitijela prepoznaju, u toj mjeri da bi učinio vakcinu kratkotrajnom, kao sto to radi, na primjer, virus gripe. Zato su naučnici optimistični da bi vakcina mogla da da dugotrajnu zaštitu, ali to se mora pokazati i u praksi“, navodi Rihtman.

OPASNOST OD ANTIVAKSERA

Iako se svjetska naučna zajednica u punom kapacitetu od izbijanja koronavirusa angažovala na pronalaženju cjepiva, pandemija je, nažalost, dobila i značajnu političku dimenziju i pretvorila se u svojevrsnu utrku „istoka i zapada“, odnosno Rusije i država EU i SAD-a. Tako je ovog mjeseca i Rusija počela cijepljenje Sputnjikom -5, iako je ostalo krajnje nejasno postoji li dovoljno relevantnih istraživanja koja garantuju njegovu efikasnost. Ovo je izuzetno bitno tim prije jer se u Srbiji i bh. entitetu RS najavljuje da bi i ova vacina mogla biti dostupna.

Ako postoje takva istraživanja, kaže Rihtman, njihovi rezultati nisu objavljeni na način na koji se to zahtijeva od organizacija koje proizvode vakcinu. Bilo koji ljekarski tretman, a posebno vakcine, moraju da prođu određeni proces provjere, kako u naučnim krugovima, tako i u regulacionim tijelima, da bi bili sigurni da su performanse koje proizvođači tvrde – istinite, kao i da su vakcine sigurne.

„Dok se takve provjere ne obave javno, ne možemo tvrditi zasigurno da su vakcine efikasne i sigurne“, upozorio je naš sugovornik.

Sa Rihtmanom smo razgovarali i o nemalom  broju „antivaksera“, ne samo među laičkom javnosti, nego i unutar medicinske struke, ljudima koji šire niz uznemiravajućih tvrdnji o posljedicama koje cjepivo može ostaviti po zdravlje, te ukazuju da 10 mjeseci nije bilo dovoljno da se provedu sva neophodna testiranja.

Prvi „antivakser“, podsjeća ovaj naučnik, je upravo bio doktor, Andrew Wakefield, koji je počeo da širi laži o vezi između MMR vakcine i autizma, tvrdnje koje su u potpunosti pobijene i zbog kojih je Wakefiled izgubio dozvolu da se bavi medicinom.

„Nažalost, teoretičari zavjera ne funkcionišu u svijetu u kojem dokazi igraju neku ulogu, jedino što je bitno je ono što oni vjeruju i njihov vječni status progonjenih zbog ‘istine koju šire’. Normalni ljudi bi trebali da se osvrnu oko sebe i razmisle koliko ljudi, uključujući i njih same, je vakcinisano u djetinjstvu, pa i kasnije, i upitaju se koliko su tačne sulude tvrdnje o tome da nas truju vakcinama, da ne govorim o još luđim i besmislenijim teorijama koje imamo prilike da vidimo na mrežama“, naglašava Rihtman.

On nudi odgovor i na pitanje koje bh. javnost otovreno postavlja posljednjih mjeseci, a to je kako i na koji način u procesu cijepljenja osigurati neophodnu imunizaciju među bh. populacijom.

Rihtman pojašnjava da je, s tim u vezi, potrebno imunizirati preko 70 posto stanovništva, u zavisnosti od efikasnosti vakcine.

„Veliki procent ljudi koji se ne imunizira čini štetu na dva glavna načina – ugrožava onaj dio stanovništva koji nije u stanju da primi vakcinu zbog postojećih bolesti, ili tretmana koji primaju. Drugi način je da omogućavaju virusu da se nastavi širiti među nevakcinisanom populacijom. Virus koji se širi je virus koji ima mogućnost da mutira i samim time ti ljudi dovode u pitanje efikasnost vakcine kod ostatka stanovništva“, zaključuje Rihtman.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime