“Neodgovorna bošnjačka politika može potaknuti stvaranje trećeg entiteta”.

Pročitajte dobro ovu izjavu. Ova misao ne pripada Gojku Šušku ili Jadranku Prliću. Ne pripada ni Valentinu Ćoriću ili – retroaktivno – Slobodanu Praljku.

Ovo je – glavom i bradom – izgovorio lider HDZ-a BiH Dragan Čović, dugogodišnji član Predsjedništva BiH i neko ko se samoproglasio “najvećim najeuropejcem u BiH”. Ovu prijetnju, koja ne znači ništa drugo do najave rušenja ustavnog poretka suverene i nezavisne države, a moguće i poziv na rat, danas je moguće izgovoriti potpuno legitimno i bez straha od odgovornosti u državi koju vodi, i kojom i dalje želi da upravlja, najbeskrupuloznija i najneodgovornija skupina političara možda i od rata naovamo.

Ovu prijetnju je moguće skresati u brke čovjeku koji sebe smatra “vođom u Bošnjaka”, pred političarom koji je u svojoj neslavnoj karijeri uništio gotovo sve čega se dotakao – pa da ti taj i takav odgovori telećim pogledom. Moguće je Čoviću sa prepoznatljivim iskvarenim osmijehom to izustiti – a da ti taj i takav “bošnjački političar” na to ništa suvislo ne odgovori!

Čović danas može prijetiti, može najavljivati, može u samoj najavi rušiti pravni i ustavni poredak države u koju se, majoriziran kakav je bio, ipak godinama kleo, jer sa druge strane ima Izetbegovića mlađeg, čovjeka koji nema ni političke ni državničke zrelosti da predvodi vlastiti narod u teškim vremenima kakva nesumnjivo dolaze.

A sve se dešava u “praskozorje” formiranje nove vlasti u BiH, koja će biti formirana jednog dana – ako i kada.

S jedne strane, imamo tri etnonacionalističke politike, od kojih dvije otvoreno rade na podrivanju i urušavanju države, a treća gleda samo sebe i vlastite sitnosopstveničke interese. S druge, pak, strane, imamo blok partija koje sebe nazivaju “probosanskim strankama”, no činjenica je da su one sve probosanske samo u mjeri u kojoj će njihovi glavni ljudi i lideri naći vlastiti interes u procesima formiranja vlasti.

S tim u vezi, u pet je deka teško izvagati da li je gori ulazak Komšića i DF-a u vlast u koaliciji sa SDA, kao dijela “bošnjačke kvote”, ili pak sterilnost i neproduktivnost nazovi lijevih politika koje promoviraju Nermin Nikšić i Predrag Kojović. Jer notorna je činjenica da je današnji SDP blizak izvornoj socijaldemokratiji, da je baštinik izvorne “čistoče” socijaldemokratije onoliko koliko je nezajažljiva glad njenog mlađahnog rukovodstva za pozicijama i bužetskim pipama. Kojovićeva Naša stranka nije se (još) kompromitirala aferama poput SDP-a (iako jeste hadezeovštinom), međutim, njihova politika i pogledi na svijet i dalje ne dosežu dalje od poteza Kozja ćuprija – Alipašino polje, u budžetski potentnijem dijelu Sarajeva.

Šta stoga možemo očekivati u narednim mjesecima, odnosno, kada će i na koji način biti formirana državna (i federana) izvršna vlast, sa državnim i entitetskim premijerima na njihovom čelu?

Vrlo teško pitanje. Moj vrli hercegovački kolega iz Stoca jučer je zaključio kako “cijelu ovu cirkusijadu i lakrdiju sa sastancima u trokutu SDA-SNSD-HDZ oko formiranja vlasti ne bismo imali da je detaljno ispitano 500.000 nevažećih listića na izborima u oktobru”, izaražavajući mišljenje da je bila riječ o brutalnoj krađi, te kako je CIK, koji je pod kontrolom ove tri stranke i “pokriven” Tužilaštvom BiH, pokrao volju građana BiH.

Apsolutno tačno. I potpuno istinito. Kao što je tačno i to da svoj (veliki) dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica zadužena za nadgledanje izbora, OSCE prevashodno, no mi od tih i takvih priča sada nemamo ništa.

Ono što imamo jeste neizvjesnost, ucjene “partnera”, lešinarsku borbu za fotelju više u Vijeću ministara. Dodiku i SNSD-u odsudno se žuri u Vijeće ministara iz više razloga. Jedan, onaj manji, je “tjeranje” SDS-ovaca sa pozicija odlučivanja, prevashodno Dragana Mektića iz fotelje ministra sigurnosti kao možda i jedinog državnog i odgovornodg zvaničnika koji im pravi probleme. Drugi, mnogo krupniji razlog, jeste zatvaranje kruga, zaokruživanje plana “B” po kojem SNSD i HDZ treba da ovladaju svim ključnim polugama u pravosudnoj, zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u družavi, s ciljem njene disolucije.

I tu im, nažalost, SDA sa svojim sterilnim i izgubljenim liderom nije nikakva prepreka, već tek puka slučajnost da postoji opći konsenzus među probosanskim strankama po strateškom pitanju pristupanju NATO-u. A da bismo pristupili ovom najjačem svjetskom vojno-političkom savezu, potrebno je aktivirati Akcioni plan za članstvo (MAP). A da bismo ga aktivirali, neophodna je i saglasnost stranaka iz RS, prevashodno Dodika i SNSD-a. A da bi Dodik uopće pomislio dati saglasnost za nastavak puta prema “mrskoj Alijansi”, mora dobiti garanciju skorog formiranja Vijeća ministara, poziciju predsjedavajućeg (koja bi, prema dogovoru o rotaciji, trebalo da bude podrazumijevajuća za predstavnika Srba u ovom mandateu – ali ne i nužna) te – koliko i sam traži – tri ministarske pozicije za Srbe. Dakle, ukupno četiri da premijerskom pozicijom.

U tom općem prostituiranju od strane onih koji su ovu državu i sve njene narode unazadili u mjeri u kojoj je danas razlika u životnom standardu između nas i zapada možda i 50 godina zaostatka, teško je biti mudar i razborit.

Ako želimo da budemo legalisti i da poštujemo institucije i rezultate izbora (makar znamo da su pokradeni), onda bi nam trebalo da bude bitno da ova država što prije dobije vlast. Ako ništa zbog privida veće sigurnosti i stabilnosti. Međutim, kakve fajde od te moguće nove vlasti kada unaprijed znamo, uvjereni smo kao u vlastiti život, da će za građanina, za običnog čovjeka, sve ostati isto. Možda i gore.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime