Autor: Drago PILSEL
O ovoj temi mogu pisati iz prve ruke, itekako me se tiče: moji su (Pilselovi) spasili glavu Poglavniku u Judenburgu nakon što je pobjegao iz Zagreba, djed Erih Pavlinec se pak uspio probiti kod Bleiburga, njegova mlađeg brata Karla, po kojem sam dobio ime (Carlos), ubila je OZNA u Zagrebu u kolovozu 1945. Ne poznajemo mu grob.
Dugo se to tajilo u obiteljskoj povijesti i tek sam u završnim pripremama prije pisanja ”Argentinskog romana” (Profil, Zagreb, 2013.) saznao nešto što će odrediti život mame i tate, a onda i moj: zašto su se upoznali u Buenos Airesu u ustaškim krugovima i zašto su mene, kao malenoga, učili da pjevam ustaške koračnice i zabavljam društvo u hrvatsko-ustaškom patagonijskom klubu ”Jure Francetić”.
Ponovit ću.
Radi vojnih obaveza, a u sklopu velike akcije premještanja Nijemaca na područja od interesa za Treći Reich, moj djed Jakov Pilsel će koncem 1942. odlučiti napustiti Sarajevo (kamo je stigao sa Kosova) i prihvatiti premještaj u Poljsku. Prvo u “Lublin”, a potom u “Zamošč”. S njim je, dakako, došla i cijela njegova obitelj.
Kada se njemačka vojska povlačila s ruskog bojišta, raspuštena je Jakovljeva građevinska jedinica, te su njezini članovi mobilizirani u aktivnu vojsku. Budući da je govorio šest stranih jezika moj djed Jakov dobio je ponudu da stupi u tajnu službu ”Geheime Staatspolizei”, poznatiju kao Gestapo, te bude prevoditelj uhićenicima koji nisu znali njemački.
Poslije rata Jakov će završiti u zatvoru: pao je u engleske ruke optužen da je bio ratni zločinac. U grob je otišao sa svojim tajnama: da li je ulazio u Auschwitz, u Dachau ili u neke druge nacističke logore, to ne mogu sa sigurnošću reći. Ali taj ”pečat” suradnika Gestapa bio je toliko snažan da će, nakon što će obitelji stići u Argentinu, obilježiti potrebu za prihvaćanjem drugačijeg političkog identiteta. Hrvatskog i ustaškog.
Koja je točka bila prijelomna da se to dogodi? Susret s Pavelićem u bijegu.
Kako su Rusi napredovali, a njemačka vojska povlačila ”svoj narod”, Pilselovi su 1944. dospjeli u štajersku pokrajinu Graz, u najprije u vojnički logor kod Letiendorfa. Pilselovi su iz Graza premješteni u grad Judenburg, također u Štajerskoj. To je bilo koncem 1944. Kada su se smjestili, tata je nastavio sa školovanjem, ali i s novim obavezama. Adolf Pilsel je, naime, upisan u Hitlerjugend, mladenačku organizaciju u kojoj je naučio ”mnogo korisnih stvari i disciplina, razne igre, ali i počeo vježbati s laganim oružjem”. Ukratko, tata kaže da se ”dobro proveo”.
No, često su odlazili u podrum jer je bilo bombardiranja. Koncem rata pucnjava se čula sve bliže, a osim toga bilo je i lovaca koji su u niskom letu pucali po stanovnicima. Veliki bombarderi su, vraćajući se iz Njemačke prema svojim bazama u Italiji, ispuštali svoje bombe.
Jednog dana u svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ”voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić.
Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki.
Napustio je Zagreb – čujte to dobro, vi ustaše s ove i one strane Atlantika – ”kukavički i dezerterski” u poslijepodnevnim satima 6. svibnja 1945. Noć sa 6. na 7. svibnja proveo je u Novim Dvorima. Sutradan, 7. svibnja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. svibnja ujutro vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika. Sastanak je trajao do kasno u noć.
Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika, te je odlučeno da ”NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, ”saveznicima!”)” te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim trupama. Nijemci su se spašavali kako su znali, pa je pokušao i Pavelić.
Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini 9. svibnja Poglavnikova kolona je krenula preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg, a onda u Klagenfurt u Koruškoj. Bilo je kratkih puškaranja s partizanima koji nisu znali tko je u koloni. Po prelasku u Austriju Pavelić odijeva građansko odijelo, te se u svom automobilu odvaja od ostalih. To se navodno dogodilo u Spiefeldu, neki pak tvrde da je bilo u Leibnitzu. Ti su gradovi međusobno udaljeni desetak kilometara.
Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. svibnja popodne. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu.
Situacija bijaše dramatična.
Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. svibnja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg kojega opkoliše ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Uočili su jednu s velikim dvorištem i dvije žene u njemu. Krenuše.
Baka Roza je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Djed Jakov mu je pojašnjavao situaciju na terenu i kako se dočepati Salzburga. Pomogli su mu da ga prerušenog izvuče iz Judenburga. Tek završavajući pripreme za pisanje romana, shvatio sam zašto će se Ante Pavelić i Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život.
Iz Judenburga je grupica nastavila put Triebena. Sve ostalo je povijest koja se ne tiče ovoga članka. Bit će predmetom druge jedne knjige koju tek valja napisati o najvećem zločincu iz redova Hrvata.
Tatina najstarija sestra Beba je pred smrt, stidljivo i s velikim oprezom, ispričala mojoj supruzi u svom domu u Limburgerhofu kod Ludwigshafena, tek neke detalje iz toga, sada je sasvim jasno, sudbonosnog susreta za cijelu moju obitelj i za moju osobnu povijest.
Koncem 1945. ili malo prije Jakov je uhićen radi svoje službe u tajnoj policiji Gestapo, te je odveden u Wolfsberg u Koruškoj. Tamo je zajedno s nekim njemačkim generalima bio utamničen i temeljito ispitivan u sklopu optužbe podignute nad tim njemačkim oficirima, zapovjednicima snaga u NDH-u.
Moj djed je jedanaest puta izveden pred neku partizansku komisiju radi sudjelovanje u izgradnji bunkera oko Sarajeva i na Romaniji. Tata pamti da su ga jednom uspjeli posjetiti u zatvoru, te da ga je jedva prepoznao: bio je ”kost i koža”. Da su tužitelji saznali da je Jakov Pilsel radio za Gestapo, tako nam se čini, jamačno se ne bi izvukao živ.
Budući da je proglašen ”nevinim u svakom pogledu”, pustili su ga na slobodu sredinom 1948., ali mu je austrijska vlada zabranila bavljenje njegovim građevinskim zanatom. Zahvaljujući svjedočanstvu ljudi kojima je svojedobno pomogao prevodeći za Gestapo – još jedna od tih čudnih stranica povijesti – uspjelo mu se registrirati kao da su ga bili maltretirali i progonili Nijemci!
Tako su Pilselovi, kao izbjeglice, u studenom 1948. na tatin rođendan doputovali u Beč, u argentinsku ambasadu, gdje je moj otac dobio osobit poklon: useljeničku vizu u Argentinu i sve potrebne papire za Jakova, Rozu, kćerke Elu, Paulu i Otta (tatina brata i razvojačenoga i ranjenoga pripadnika SS-a). Beba se udala za njemačkog vojnika kojeg je upoznala u Sarajevu i ostala je u Njemačkoj.
Preseljeni su u Leoben. Važna koincidencija u povijesti moje obitelji: u Leobenu je, naime, rođen moj djed Erih Pavlinec. U izbjegličkom logoru u Leobenu okupljali su se budući putnici za Južnu Ameriku. Tu su se ukrcali na vlak, pa preko Alpa i glasovite postaje Brenner prešli u sjevernu Italiju: preko Bolzana i Milana sve do Torina, gdje su završili u zgradi bivše bolnice, zapravo ludnice. Ukrcali su se na brod u Genovi u siječnju 1949., te su tzv. štakorskom rutom kojom su nacisti i ustaše bježali za Argentinu, Urugvaj i Brazil, ali s papirima Crvenoga križa i kao ”izbjeglice iz Trećega Reicha”, stigli u Buenos Aires 5. veljače 1949. Bilo je strašno vruće.
Ovo sam ponovo ispričao jer je moglo biti drugačije: da Pilselovi budu u koloni za Bleiburg, kao što je u njoj bio moj drugi djed Erih Pavlinec, zagrebački ustaša koji će se isto dočepati Argentine (moja petogodišnja majka Erika i moja baka Anči ostale su u vlastitoj kući na Svetome Duhu, u Zagrebu, u kući iz koje će ih kasnije komunističke vlasti baciti na ulicu).
A ispričao sam vam to zbog jedne rečenice koju je izrekao voditelj subotnjeg misnog slavlja na Bleiburgu; zadarski nadbiskup i predsjednik Želimir Puljić je rekao da je ”pamćenje sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda”.
Ja tvrdim da Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a čiji (nad)biskupi služe komemorativne mise na Bleiburgu (ove godine opomenuti od Austrijske biskupske konferencije da prestanu s promocijom ustaštva ili tih misa više tamo biti neće), nema ispravno pamćenje.
Naime, onaj tko pamti samo ”nedužne žrtve” a da se ne pita kako se ”nedužne žrtve” tamo našle, pak se klanja ustaškoj vojsci, što katolički (nad)biskupi i političari koji tamo svake, ali baš svake godine zloupotrebljavaju komemoraciju čine, i što je najvažnije, ne osuđuje ustaški režim, ne spominje da su ”bleiburške žrtve” pale kao posljedica ustaške strahovlade i genocida počinjenim nad Srbima, Židovima i Romima, ili prešućuje da su se ustaše probijale prema Bleiburgu sve do zadnjeg časa pucajući i ubijajući partizane i nedužne slovenske seljake, koje su uz put i pljačkali, taj ne samo što ne zna pamtiti, već i gadno manipulira.
Ako su katolički prelati do 2000. godine imale neke dvojbe, od tada i od velikih gesti kajanja Ivana Pavla II. u jubilejskoj godini više ih ne bi trebale imati. I na Bleiburgu bi se trebale čuti riječi kajanja, jer je Katolička Crkva, predvođena Stepincem, podupirala ustaške genocidne radnje. Jer da nije bilo ustaškog terora, ne bi bilo ni bleiburških žrtava. Kao ni to da ne bi bilo masovnog bijega prema Bleiburgu da Pavelić i ustaške glavvešine nisu širili paniku, prije toga se uvjerili da će zajedno s Britancima krenuti u obračun prema partizanima, i naravno, pobjegli ostavivši narod na cjedilu.
Razumije se i to, protivno lupetanjima svećenika i imama o ”stotinama tisuća ubijenih na Bleiburgu”, budući da na Bleiburgu nije bilo ubijanja (to partizani pred Englezima ipak ne bi mogli činiti), kada se govori o bleiburškim žrtvama, riječ je o onima koji su ubijeni nakon 15. svibnja 1945.
I ponavljam, ja o ovomu mogu i moram govoriti i pisati jer imam ispravno pamćenje: mojoj obitelji su komunističke vlasti učinile velike nepravde, ali moji su bili na krivoj strani, uz nacizam i uz ustaštvo.
Rekao je nadbiskup Puljić i da ”vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe”.
Na potezu su angažirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube, koje prožima duh evanđelja, pa su kadri živjeti i svjedočiti mir, ljubav i toleranciju. Pred iskustvom netrpeljivosti, zbog čega su i Hrvatska i Europa u 20. stoljeću gorjele u plamenu mržnje i prezira, današnji poklonici Kristova križa i ”štovatelji križnih putova” moraju se osjećati pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja, dodao je Puljić.
Dobro je da su Katoličku Crkvu na hrvatskom govornom području i hrvatske manekene naciustaštva na to konačno podsjetili austrijski katolički i politički prvaci. Još bi bilo bolje da se iz ovoga svega nešto nauči, da HBK konačno izusti jasnu osudu Ante Pavelića, ustaša i kolaboracionizma ondašnjeg katoličkog klera i episkopata s ustašama, fašistima i nacistima, te da utuvi u glavu ”bleiburškim hodočasnicima” da se glavni krivac za tragediju slavi. Štoviše, da ga slave oni koje Kolinda Grabar-Kitarović entuzijastički uvažava i pozdravlja dijeleći im visoka državna odlikovanja.
Dixit.
Izvor: Autograf.hr
