Nedavno je otvorena istraga povodom fudbalske utakmice između grčkog AEK-a i mostarskog Veleža. UEFA je primila dopis u kom se tvrdi da je jedan igrač AEK-a „igrao sa motivom koji poziva na fašizam“.
Ognjen Vranješ, odranije poznat po tetovaži četničkog vojvode Momčila Đujića. Jedan od najposjećenijih srpskih portala promptno je reagovao naslovom:
„Kod nas je svejedno četnik ili partizan – u Evropi nije!“
Prijavu je sročila Međunarodna mreža za antidiskriminaciju i inkluziju u fudbalu, koja djeluje iz Amsterdama. FARE. Nije ovo prvi put da ova organizacija reaguje na ovakve prizore. Na službenoj web stranici svoju misiju obrazlažu na desetak jezika, uključujući hrvatski i srpski. Pa ko voli, nek’ izvoli!
Ista je mreža prije pet godina prijavila Hrvatski nogometni savez zbog navijačkog rasizma uočenog na utakmici sa Norveškom. A vjerovatno najpoznatiji slučaj desio se 2013. godine, kada je hrvatski štoper, Josip Joe Šimunić, nakon utakmice sa Islandom zaurlao prema punim tribinama: „Za dom spremni“!
Na optužbe da je uzviknuo ustaški pozdrav, bandoglavo je uzvraćao porukom „neka prouče povijest“.
Da ne duljimo, Međunarodna fudbalska organizacija, koja valjda ne „proučava“ kad se kome ćefne, kaznila ga je sa 30.000 franaka i deset utakmica neigranja u reprezentaciji. Tako je Josip Proučeni propustio Svjetsko prvenstvo u Brazilu, te okončao karijeru. Šimunić se žalio Sudu u Strazburu i odatle dobio odbijenicu. I ovaj je sud potvrdio da za njegovu kaznu postoji legitimno utemeljenje u borbi „protiv nereda, rasizma i diskriminacije na stadionima“.
Da li Josip i dalje „proučava“ – ne zna se.
Sličan zakon je bio osnov za prvi veliki slučaj povodom promocije fašizma na regionalnim terenima.
Novembra 2004. u Zagrebu su košarkaši Cibone pobijedili Partizan sa petnaest koševa razlike. Beograđani su igrali bez najboljeg igrača, Milana Gurovića. Njemu je hrvatska policija izrekla zabranu ulaska u zemlju zbog tetovaže četničkog vođe Draže Mihailovića na lijevoj nadlaktici. Hrvatski zakon o javnom okupljanju zabranjuje simbole koji potiču rasnu, vjersku i nacionalnu mržnju i tako je za Gurovića izdato naređenje da se uhapsi ako se pojavi na tlu Hrvatske.
U raspravama koje su uslijedile čak su i predstavnici zagrebačke Cibone objašnjavali da je bilo dovoljno da igrač tetovažu prekrije flasterom. Jednako je rezonovalo i vođstvo regionalne košarkaške lige, poručujući Guroviću da ako želi igrati, mora prekriti tetovažu.
„Smatramo da bi to bilo praktično rješenje svih problema“, bio je „praktičan“ zaključak ovog ad hoc formiranog debatnog kluba.
Otprilike logika s narkomanima… bocaj se ti u venu, samo duge rukave nosi, da se ne vidi.
Hajd’mo sada pretpostaviti analognu situaciju u aktuelnim okolnostima. Da, recimo, na bijeljinski stadion istrči igrač sa Dražinom tetovažom. Da ne bi organizacija FARE pisala prijavu, a UEFA sve kaznila, zamole ga prisutni, sve ljubazno, da tetovažu prekrije flasterom. I odigra, tako pokriven, Dražin fan utakmicu, i sve bude „po pravilu“.
Završi se utakmica, igrači izađu na bijeljinsku ulicu i ugledaju spomenik Draži Mihailoviću. Usred Bijeljine. Postavljen je početkom avgusta 2021. godine. A tek je još jedan u nizu sličnih. Eno ih u Brčkom, Višegradu, Bileći… A tek ulice, te brojne kaobajagi nevladine organizacije koje su zapravo četnička udruženja s legalnim rješenjem iz sudova Republike Srpske.
Jedan od najposjećenijih srpskih portala je tu da nam poruči: „Kod nas je svejedno četnik ili partizan – u Evropi nije!”
A na nama je da odgovorimo: „Ako je kod vas svejedno – kod nas nije“.
Nije svejedno ni ko je 25. maja 1944. godine bio u gradu Drvaru, a ko se do zuba naoružan spuštao s neba nad Drvarom. Ima ih, doduše, koji su ovih dana lončiće polupali. Te proteklog avgustovskog vikenda iz Drvara stiže vijest o manifestaciji Desant na Drvar. Takmičenje paraglajdera, gdje se provozao i „ostvario dječački san o letu“ Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova Repubilike Srpske.
S njim i gostujući mu partner Aleksandar Vulin. Lukač je ministar onog istog entiteta koji je, Dodikovim riječima, zapjenio nad dolaskom visokog predstavnika Christiana Schmidta, kao nad dolaskom „Germana“. Evo ga se vinuo vazdušnim stazama germanskih lovaca na partizanskog komandanta, Tita. Pa ti sad vidi koji je bućkuriš u tim glavama.
Nemam tetovažu. I nisam veliki ljubitelj printanih majica, ali jednu evo već godinama ljubomorno čuvam. Na njoj je foto-otisak mlade, lijepe žene i natpis: Smrt fašizmu – sloboda narodu.
Fotografija je autentična. Načinjena tokom zasjedanja ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. Djevojka sa fotografije, Rada Vranješević, poginula je poslije u herojskoj borbi protiv elitnih njemačkih specijalaca koji su iz zraka napali Drvar.
Rada Vranješević poginula od onih koji su skakali iz letilica nad Drvarom, a Dragan Lukač, ministar policije Republike Srpske, sa pripadajućim mu Vulinom, leti tim istim nebom baš pod sloganom Desant na Drvar. Eh, da je bio makar neko da s ovom majicom dočeka prizemljenog Lukača i Vulina. Možemo u preispitivanju prošlosti odgovarati na pitanje zašto je i u ime čega poginula Rada Vranješević.
Jedno je, da ga tetoviraš, siguran odgovor: ne zato da se Lukač i Vulin nad Drvarom igraju „Desanta na Drvar“, dok se Milorad Dodik jednako bezobrazno igra državnim helikopterom.
