Autor karikature: Dušan Petričić

Biće drago Miloradu Dodiku kada mu se kaže da se „srpski svet“ pominje doduše ne u vrijeme ameba, ali 1890. godine. Časopis iz tog vremena u nizu knjiga koje preporučuje, nudi i „Srpski svet u reči i slici“. Zapravo, već treće izdanje je te knjige. Očito da knjiga ide k’o ‘alva.

Autor joj je izvjesni Petar M. Niketić. Štampana je u Beogradu, u kraljevsko-srpskoj državnoj štampariji. Preporučuje se kao „krasan dar povodom ispita školskim odborima, opštinama i učiteljima“.

Miloradu Dodiku, međutim, neće biti drago kada sazna da se list u kojem sve ovo stoji zove Bosanska vila. Od 1890. do 2021. srpski svet, odnosno njegovi zagovornici, su evoluirali čak dotle da se gotovo s patološkom mržnjom osupnu na sami pomen pridjeva bosanski. Uostalom, i crnogorski. Valja podsjetiti na ne tako davno Stanivukovićevo negiranje crnogorske nacije i jezika.

Draško Stanivuković i Jelena Trivić: Mladi PDP-ovi negatori crnogorske nacije i jezika

U vrijeme litija u Crnoj Gori izlila je Jelena Trivić u skupštini Republike Srpske neviđenu mržnju prema crnogorskom jeziku. Ustala opozicionerka da podrži litije, pa kao argumente potegla srpsku ugroženost. Živo se sjećam kadra u kom Jelena Trivić karikaturalno pokušala izgovoriti tipično crnogorske glasove kao prijetnju srpskom jeziku. Ona u Bosni i Hercegovini ugrožena crnogorskim jezikom!? Dočim bošnjačka djeca u Bosni i Hercegovini, u njenom manjem entitetu, nemaju pravo na bosanski jezik.

Nije, dakle priča o srpskom svetu priča kakvu kroz istoriju nalazimo i kod drugih naroda. Ovdašnji, a današnji zagovornici srpskog sveta, jesu zapravo zagovornici agresivnog negiranja nesrpskog svijeta. Otužno je bilo gledati Milorada Dodika kako stoji na Savskom trgu i u maniru pubertetlije koji ispovijeda bubuljičave frustracije, lupa u mikrofon da on nije Bosanac nego je Srbin. Bila bi to tek jedna karikatura više u zemlji u kojoj karikatura ne manjka da Dodikova izjava nije skoro pa prijeteća po one koji jesu Srbi, ali su i Bosanci.

No da se vratim u 1890.

U to vrijeme Srbija i Crna Gora su nezavisne države, prostorno daleko jedna od druge. Razdvaja ih dio Turske imperije i Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom okupacijom.

Od tada pa do 15. septembra 2021., kada je Dodik u Beogradu ispovijedao svoje srpstvo, srpski svet je ostvaren osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U kojoj su nacionalna pitanja riješena tako da je, primjerice, svako školsko dijete slavilo kao praznik Svetog Savu, agresivno demontirana crnogorska država, makedonska prezimena izgubila karakteristično „ski“ zbog nametnutog „ić“… Dalo bi se nabrajati unedogled.

Srpski svet se pokušao nametnuti i na razvalinama socijalističke Jugoslavije 1990-tih u ratu koji je samo u BiH odnio skoro 100.000 života, raselio više od dva miliona ljudi i napravio ekonomsku štetu u stotinama milijardi dolara. Stvorio nove uzajamne animozitete u regionu. Ustoličio nepovjerenje koje može potrajati unedogled.

Sto trideset jednu godinu od knjige koju reklamira Bosanska vila, srpski svet je ponovo u javnom vokabularu, a paralelno sa neuvažavanjem državnosti i suverenost dvije države. Bosne i Hercegovine i Crne Gore. O Makedoniji… otom-potom.

Jedna od epruveta u kojima se krčka srpski svet je aktuelno blokiranje institucija Bosne i Hercegovine. Formalno je inicirano nepristajanjem srpske strane na zakon o negiranju genocida donesen od strane visokog predstavnika međunarodne zajednice, jula 2021.

Nikad dovoljno podsjećanja na razlog njegovog nametanja.

Dakle, oktobra 2016. Skupština Republike Srpske povodom „25-godišnjice postojanja“ dodijelila je Svečane povelje osnivačima. Među njima i ličnostima koje su u međuvremenu optužene i pravosnažno osuđene za ratne zločine počinjene tokom rata u BiH. Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku i Radovanu Karadžiću. Ako zanemarimo brojne domaće proteste, ovome su se usprotivili svi međunarodni predstavnici u BiH. Zapravo su učtivo zamolili srpske političare da poštuju norme civilizovanog svijeta.

Kada im je visoki predstavnik uputio ultimatum da u roku od tri mjeseca povuku priznanja osuđenim za ratne zločine, odgovorili su mu da to neće nikad učiniti. Uz to „nikad“ mogli bi se pobrojati i murali s likovima ratnih zločinaca, zainteresiranost za Crnu Goru po amfilohijevskoj liniji, svako malo trčanje u Beograd po mišljenje…

Velikosrpska politika je ogoljena, ali u skladu sa tabloidnom scenom voli se predstaviti u matrici „malo sam šašava i nevešta“. Nije slučajno što je upravo Vulin, rečeno pravoslavnim vokabularom, vaskrsao staru sintagmu-projekat srpski svet. Te su odnedavno zaredali Dan svesrpskog jedinstva, zastave i slobode, zakon o zaštiti ćirilice, itd…

Photo: Dejan Rakita/PIXSELL

Kaobajagi, nema srbijansko vođstvo nikakvih teritorijalnih pretenzija u regionu, nego samo „neguje svoju kulturu i tradiciju“. A kada se Vulinu omakne, a redovno mu se omakne, da urlajući u mikrofon izriga govor u maniru Miloševića, a bogami i Musolinija, Vučić nehajno odmahne rukom… ma to se samo mali Vulin zaigrao. Ne može on nečiji temperament obuzdavati. Ima on važnija posla.

Glasnogovornici negovanja „svoje kulture i tradicije“ su taman takvi da se živo sjetim TV kadra iz 1991. kada se u samoproglašenoj SAO Krajina raspisao referendum. Stoji pred kamerama Srbin i objašnjava da on želi kulturnu autonomiju. Pri tome, kako ipak TV jeste vizualni medij, ti vidiš da zagovornik kulturne autonomije inkopatibilno stoji u potkošulji u kakvoj se ne izlazi ni pred ukućane.

Pardon, u takvoj je potkošulji Milorad Dodik javno primio Sputnjik vakcinu. Osim majice, doduše, imao je oko vrata lanac s krstom kao privjeskom.

Biće još prilike da se kaže koja o srpskom svetu, zapravo o povlačenju bitnijih operativnih poteza „ispod radara“. Za sada, završiću ovu skicu vraćajući se na njen početku.

Uz knjigu koja se 1890. reklamira u Bosanskoj vili preporučuje se još jedna knjiga. Obratite pažnju na naslov: Karta srpskih zemalja.

Baš tako: Srpskih zemalja!!! Množina!!!

Štampana je u štampariji Kraljevine Srbije. Cijena 30 para. Reklama kaže: I ovu bi kartu trebalo i zgodno bilo za darove upotrebiti, osobito kad je tako jeftina.

Kao novinar počeo je na Radio Sarajevu 1979. Vodio je i uređivao emisiju Primus, bio glavni urednik Omladinskog programa te urednik Drugog programa Radio Sarajeva. Za svoje dokumenarce osvojio je najviša svjetska priznanja. Tokom rata je izvještavao za Radio BiH i Glas Amerike. Od 1995. radi u Media centru - Sarajevo. Pokrenut kao centar za obuku novinara Media centar vremenom je razvio djelatnosti i ka istraživanju medija, razvoju novinskih baza podataka te video produkcije. Poducirao je nekoliko dokumentarnih filmova i autor je velikog broja tekstova o ovdašnjim medijima i njihovom razvoju posebno posljednjih decenija.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime