Neku noć sam ponovo napravio istu grešku, koju već mjesecima iznova i iznova činim. Ko radi taj i griješi.
Laž!
Kako gnusna i bezočna laž! Na birou sam već neko vrijeme, ali svejedno opet griješim. I maloprije sam ponovo pogriješio. Ne razmišljajući, otvorio sam frižider.
Ne znam šta mi je bilo, zanijela me njegova svjetlost na par sekundi… i to je sve. Nešto jače od mene me natjera da ga otvorim, iako znam da u njemu nema ništa i će me zaboliti kada to shvatim.
Upalim TV u nadi da će ton televizije nadjačati zvukove mog stomaka.
Nemam želudac za Džejms Bond filmove, pa prebacim na Bakira, kongres, rezoluciju… jer nisam jedan od onih zavidnih koji mrze naše uspjehe, pa često gledam državnu televiziju.
Rezoluzijom ću te, rezolucijom ćeš me.
Ovi svi naši izbori, unutar stranaka a i van stranaka, su nam postali po sistemu sjaši Kurta da uzjaše Murta, iako nam je sloboda govora na djelu, narod samo ćuti dok Kurta i Murta jašu li jašu. Pomislim, kad Kurti dosadi pozove jarana Murtu, imenuje ga za potpresjednika stranke, savjetnika, zamjenika… i Murta mijenja Kurtu, a poslije Kurta, Murtu i tako sve ukrug.
Samo jaši, svi smo naši. Kome smeta neka izađe na kahvu u Dizeldorf.
Takvi nam je vakat. Narodu važno samo da ne puca i da katkad ponešto i pojede, a sve je to danas suha intelgencija sa završena po tri fakulteta koja vjeruje da bi u tuđini uspjela bez po problema, ali mrsko im ustati iz udobne stolice u bašti kafića.
Lijep dan, šiša i komad bureka (vaj-faj). Ma hajte, molim vas.
Raditi u Bosni za 500 maraka, a ne podnosiš fizičke napore. Mješalica i istovaranje cementa ti nikad nije išlo od ruke. Mada, ruku na srce, imaš fakultet. Ne baš filozofski, ali ko ti brani da filozofiraš po današnjem vaktu. Niti da sumnjaš da će ti gazda sa završenom osnovnom školom isplatiti posao koji si odradio. Gnusaš se od onoga tamo što čisti gradski trg za dvadesetak maraka, rudare zoveš uhljebima i glasačkim tijelom i dan danas ti nije jasno kakvi su to ljudi koji se prodaju da bi otišli raditi pod zemljom.
Ovo je slobodna zemlja koja na svaki kilometar ima svoje zatvorenike.
Mi to zovemo demokratijom.
Sretnik koji je u Bosni zaposlen svakog prvog u mjesecu može si priuštiti najnovije lijekove za smirenje i glavobolju. Znate li vi koji je to luksuz? Zato se ponekad i ne shvaćam. Gladujem, a imam dva bubrega. Bogu hvala, još zdrava.
Eno, na televiziji ponovo prikazuju Vučića. Pomislim, nije ga dugo bilo, od jutros. Ujutru u Vatikanu, predveče u Drvaru.
Pojačam.
…a danas smo prebacili dva miliona maraka u Drvar…
A ja nisam u Drvaru, a i pizdim što sad nisam Srbin.
A nisam ni međed, pa da me visoki, zgodni predsjednik Srbije vodi svuda sa sobom i pokazuje raznim nacijama, televizijama, ljudima i govori: „Pogledajte ga kako prkosi, pogledajte kako pjeva pod šatorom… možete mu slobodno prići, pomilovati ga, uslikati se sa njim…“
A nisam ni jedan od onih 100.000 sretnika što ih je Kurta zaposlio. U Njemačkoj.
Uglavnom, nikad nisam tamo gdje bi trebao da budem.
Uostalom, kao i svi. Svi bi htjeli da budu u Evropi. Svakodnevno dosađuju sa tom Evropom da mi se stomak počne okrećati poput propelera kada čuje riječ Evropa.
Evropa, Evropa, Evropa…
Kao da sam Britanac, sami pomen riječi Evropa mi je dopizdio i malo mi fali da odem i dovedem im Evropu u Kladanj, Tešanj, Visoko… kad već sami ne znaju da odu do nje.
Koji glupi ljudi, da Bog sačuva i sakloni.
Kasna je noć, a meni se ne spava. Ušutim i pustim stomak da priča, a on je u ovo doba noći inače brbljiv. Često razveže jezik i priča, priča, brblja, pjeva… i znate šta? Ponekad i on kaže koju pametnu, ponekad me i uvrijedi, natjera me da se živ pojedem, pa ne mislim baš toliko na hranu.
Evo gledam, Kolinda upozorava Talijane na opasni rastući fašizam i na TV-u čita Pipi Dugu čarapu!? Trljam oči i čistim uši, da utvrdim jesam li dobro vidio i čuo.
Ponovo pojačam.
… u talijanskim gradovima koji se prostiru s one strane Jadrana (Ankona, Bari, Brindisi…), Talijani bacaju Srbe u more… u Trstu osvanuli grafiti Ubij Srbina… a u Peskari razbijaju ploče sa ćiriličnim natpisima…
Svaku noć legnem gladan, na poslu sam proglašen tehnološkim viškom, žena me napustila, djecu sa sobom odvela, trebao bi početi plaćati alimentaciju, a i sam ne znam kako, ali ova Kolinda… ehhh… ona me svaki put nasmije i podigne iz mrtvih.
Žena, majka, plavuša.
Jebi ga, jeste da mi crijeva pjevaju od gladi, ali ću barem nasmijan zaspati.
Zato mili moji, čuvajte svoje političare za koje glasate jer ko će nas drugi u ovdašnjem vaktu punom akcije i kriminala, ovako lijepo nasmijati, kao što nas nasmiju naši političari?
Toga nema u Džejms Blond filmovima.
