Piše: Nedžis HALILOVIĆ (Bosanski Bukvalista)
Kultna scena iz legendarnog filma Valter brani Sarajevo. Njemački oficir, obraćajući se drugom, sa vidikovca izgovara:
– Vilderu, vidiš li ovu selendru?
– Vidim.
– E to ti je Valter!
Scenu je pratila legendarna glazba Bojana Adamiča, dovoljno da u nama koji to gledamo probudi onaj prkosni duh po kojem su sve Sarajlije i Bosanci poznati. Ali uprkos tom inatu, tom nekom kapricu, Sarajevo je u idućih 70 godina spavalo duboko uljuljkano u duh selendre.
Sarajevo je uvijek bio grad koji na mene, rođenog Tuzlaka, ostavi neki čudan dojam. Dok hodam tim uskim ulicama i dok mi visoke zgrade zaklanjaju tipično sarajevsko sunce, koje zna ogrijati jače nego ono sunce na moru i dok glas mujezina sa munare udara o zvono sa obližnje crkve, pomislim kako je Sarajevo je možda jedino mjesto u Bosni i Hercegovini gdje se uvijek od glave do pete osjetim Bosancem.
Pomislim kako taj grad više nije ona selendra iz filma Hajrudina Šibe Krvavca i obuzme me osjećaj sreće, ponosa.
Ali Sarajevo je danas još veći grad. Otkako njime vladaju Bakir i SDA, Sarajevo je od selendre postalo metropola i lijepo ga takvog vidjeti. Sarajevo je grad koji ima dva nogometna kluba, Željezničar sa Grbavice i Sarajevo sa Koševa, koji svake godine igraju grupnu fazu Lige prvaka i koji se sa svojim drugim timovima iživljavaju na slabašnim ekipama, poput Goška iz Gabele i Zvijezde iz Stanišića.
TUGA ZA ANGELOM
Istina, jednom je Željo bio dogurao do polufinala Kupa UEFA, ali zahvaljujući najviše tome što tada nije postojala SDA nesretno su ispali iz daljnjeg takmičenja. A nekadašnji evropski prvak u košarci, gigant imena Bosna, sa juniorskim pogonom danas isprati protivnike sa 20-30 razlike, a kad se sjetimo one muke i osvajanja evropske titule u Grenoblu na jedvite jade…
Sarajevo je danas miran grad, metropola u kojoj nema kriminala ni mafije. Baš onakav grad kakvog ga pamtim dok je bio selendra, danas je još bolji. Smiješno je i pomisliti kakvu bi Olimpijadu taj grad danas organizovao. Tri puta bolju od one što ju je selendra organizovala. Danas Sarajevo ima čak i žičaru.
I bob stazu, i skijališta, i skakaonice… Samo ih treba malo doradit.
Kultna sarajevska pop-rock scena nikada nije bila jača kao danas. Umjesto onog drekavca Tife, koji je pobjego u Beograd, umjesto otužnog Loše koji je sad u Zagrebu, dosadni Đuro u Sloveniji, a nebitni Čola i Brega svuda pomalo – Sarajevo danas ima našeg brata Jalu i onu Bubu, Aziza Gluščevića Zisku, Nazifa Gljivu i Deena, koji se jedno vrijeme patio po Milanu pa mu Sarajevo ko metropola sad sve više nedostaje.
Foto: Aziz Gluščević Zisko, etradni umjetnik i showman
Sarajevo danas ima i dva velika tornja, ali oni nisu djelo SDA. Da jesu, bili bi još veći. Sarajevo je nekada imalo Zemaljski muzej, ali danas ima u blizini Čevljanoviće na kojem se okupi i do 50.000 ljudi u jednom danu. ‘ta će muzej.
Osvrnem se oko sebe dok se sa obližnjih olimpijskih ljepotica spuštao mrak i ugledam ulice pune naroda. I stari i mladi, sretno i bezbrižno šetaju dok se jedni drugima osmjehuju. Ljudi spavaju po parkovima, niko i ne zaključava stanove, kuće… Saobraćaj teče normalno. Podsjeća na najbolje dane. Ustvari, Sarajevo nikada nije imalo bolje dane kao sad nakon zadnjih izbora. Sarajevo danas živi svoj san. Svi sretni, svi veseli, svi zaposleni u Njemačkoj, svi bezbrižni.
Mada sam u nekom sarajevskom kafiću, dok sam usamljeno pio esspreso od 2,5 marke, začuo glasove raje sa susjednog stola i njihovu brigu što je Angela Merkel najavila odlazak iz politike. Ona je uz Tita i Bakira jedina politička ličnost za kojom su Sarajlije ikada plakale. Ustvari, još nisu počeli da plaču, ali uskoro će. Ona im je majka, žena koja je uz Sebiju Izetbegović zaposlila više Bosanaca nego svi političari u Bosni.
I zato je vole.
I sa pravom su se zabrinuli šta će biti sa njima kada ona ode? Kako bez Angele zaposliti milion ljudi do 2026. godine? Kažu, kad Bosanac preseli u dženet tamo ga dočeka stotinu Angeli Merkel.
ŠEKI IS AGAIN
Ali Sarajevo… tako volim taj grad. Kažu da je Isa-beg Ishaković, kada je podigao prvu džamiju u Sarajevu, ostavio je u amanet SDA. Zato je valjda Miljacka naveče zelene boje, prelijepa. I zato valjda Sarajevo više nije selendra.
Sarajevo je jedini grad u regiji koji je izrodio tri predsjednika za tri različite države. Borisa Tadića je dalo Srbiji, Branka Crvenkovskog Makedoniji i velikog Bakira Bosni i Hercegovini. I zato volim ovaj grad. Ima taj neki merak u sebi. Neku dobrotu. Šta god da radili Sarajevu, ono će postojati sve veće i veće, zahvaljujući Bakiru i SDA.
Jednim potezom ruke zaustavih taxi dok je mrak već bio uveliko obgrlio grad i dok su me kurje oči na nogama uveliko pristiskale od cjelodnevnog šetanja Sarajevom. Sa velikom dozom olakšanja sjedam u taxi i kroz prljavo staklo uživam u svjetlima velegrada dok na radiju poče da pjeva dobro poznati glas:
“Kada noć prekrije olimpijski grad,
i kad gazde kafića kažu
‘ajmo, raja, fajronat…”
