Branko Vrdoljak jedan je od onih “preživjelih” urbanih Sarajlija koji ne samo da dobro pamte nekadašnja najbolja vremena komsomolitskog, otvorenog, po svemu jedinstvenog grada, nego je i sam, kao muzički i modni menadžer, učestvovao u kreiranju te prepoznatljive sarajevske predratne scene. I danas to čini – koliko je moguće u kontekstu turbofolk kulture.

Njegova priča je samo novo svjedočanstvo o tome kako urbani i obrazovani, pitomi ljudi, demokrate – a prevashodno legalisti, tako često budu izigrani, burtalno prevareni od pravne države, koja je najokrutnija i najbezobrzirija upravo prema onima koji utjelovljuju vrijednosti. Zato je u društvu poremećnog sistema vrijednosti, kakvo je naše, sve manje mjesta i prostora za ljude poput Branka Vrdoljaka, jer danas je na cijeni nepismena, bahata i kriminalizirana, politički angažirana sorta, koja ima svoju državu. I za koju država radi.

Na sebi svojestven način Branko Vrdoljak je napisao kratku ispovjest vlastite, dvanaestogodišnje borbe i svojih ljudskih, očinskih pokušaja da viđa vlastito dijete. Pravna država je njemu i njegovom sinu uskratila ovo osnovno ljudsko pravo…

Priredio: Branko VRDOLJAK

Jedina suštinska razlika između ovog mog, i tragičnih slučaja Dženan Memić i Davor Dragičević, je ta što je moj kidnapirani malodobni sin Viktor Vrdoljak živ ukopan u entitetu s najviše masovnih grobnica u povijesti kontinenta.

Spregom, bolje kazano udruženim zločinačkim poduhvatom korumpiranih, nepotističkih, bahatih, polupismenih, partijskih, vazalnih, birokratiziranih pravosudno-policijskih struktura, te raznoraznih nikad nadležnih socijalnih centara – Marsovci su dakako nadležni.

Viktor je od rođenja 2006. godine otet iz rodnog doma u sarajevskom naselju Hrasno, i uz falsificirane dokumente već je 12 godina, na pet kilometara zračne distance, nedostupan biološkom ocu.

Protivno mojoj i njegovoj volji, Viktor, državljanin Federacije i Bosne i Hercegovine je, je eto tako nekažnjeno, kao moderni janjičar, indoktriniran da mrzi rodno Sarajevo, domovinu Bosnu, lijepu hrvatsku Dalmaciju di je začet s okusom mora i soli.

Prema vlastitim riječima, strahuje da će kad-tad bit utopljen u Miljacki. Moj nevini sin jedinac, anđeo, kao sva djeca svijeta, posljednji muški potomak pradjedova mu Luke Vrdoljaka s otoka Visa te Ludwiga von Igela, iz austrougarske Galicije.

Sin jedinac, pokršten od lukavičkog popa Voje, samozvanog ponosnog četnika…

Umjesto s ocem levatom, kako nalaže nikad izvršena pravomoćna presuda i zakoni prirode + društva, sin u istom terminu ljetuje u Njemačkoj s “bogu hvala što sam Srbin” očuhom Vasićem, pa to još otmičari barabe okače na Facebook.

Bože, tko je onomad pred očima UNPROFOR-a likvidirao ratnog premijera Vlade Republike BiH?

Eh, to je nama naša borba dala…

Zamišljeno partnerski, od Radovanovih SDS-vojvoda i Alijinih SDA “Srba-muhamedanaca”, pred sami planirani rat, kao svetosavsko “na svojoj zemlji u svojoj vjeri” Šeher Principovo, podijeljeno Miljackom, danas nekoć pitomo, kosmopolitsko, olimpijsko Sarajevo funkcionira kao hičkokovsko-kvaziarapski vrana-šiša Lapsus City.

Neinauguriran načertanijski glavni grad Velike Srbije & Sandžaka, uz ukazanje koševske, blago Hasetu, molitvene Gospe utjelovljene u liku i turbodjelu prestolonasljednice Marije Šerifović.

Ovaj vapaj ima smisla samo percipiraju li ga budući mladi bračni parovi. Kao naravoučenije.

Birajte svoju sreću, život kratak je kao leptira let.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime