U knjizi Vladimira Ribića, „Politička mobilizacija u Srbiji od 1987. Do 1992. Godine“, stoji slijedeće:
„Iako ubedljivo poražena na decembarskim izborima, opozicija je osporavala njihovu regularnost i legitimnost…“ Zatim još kaže da je podnešena žalba Vrhovnom sudu Srbije gdje je ukazano na: „neravnopravnost političkih organizacija na izborima, nezakonitost u radu sredstava javnog informisanja, nepouzdane biračke spiskove, nezakonito objavljivanje prethodnih procena rezultata… „ Dodaje još i da je među opozicionim liderima širilo uvjerenje da je, „u postojećim okolnostima, samo učešće na izborima bilo greška“.
Nije Ribić gledao u grah, no je samo u knjizi citirao napisano u časopisu „Srpska reč“, koju je izdavao Srpski pokret obnove, Vuka Draškovića, a odnosilo se na prve parlamentarne izbore koji su održani u Srbiji, a na kojima je pobjedu odnijela Socijalistička partija Srbije, Slobodana Miloševića, kako na parlamentarnim, tako i na predsjedničkim izborima.
Zašto smo počeli sa ovim? Zato je opozicija osporava regularnost decembarskih izbora, a evo, podnosi i žalbu Ustavnom sudu sa zahtjevom da se ponište izbori iz 2023. godine.
Pune 33 godine, točno onoliko koliko je imao Isus kad su ga razapeli. Srbijanski tabloidi vole mističnost pa će tako o broju 33 ispredati legende, pa će mu pripisati magičnu moć, kao broju svih brojeva, kao broju univerzalne ljubavi. Kaže jedan toaletoid da „broj 33 kombinuje vibraciju brojeva 11 i 22, donoseći svoj neograničeni potencijal na najviši nivo.“
Isus je za 33 godine naučio hodati po vodi, pretvarati vodu u vino, liječiti uboge, a naučio je i da bolje da se nije isticao jer ko zna, možda bi poživio još koju u zdravlju, sreći i veselju. Ali kasno je bilo kad je to shvatio, a i pitanje je da li bi drugaëije postupio, a nasljednici onih koji su ga razapeli tog decembra 1990. izašli su sa krstovima ne bi li srušili mrsku petokraku, personificiranu u Slobodanu Miloševiću. Igrom sudbine baš u 11-oj godini, konačno su ga u svrgli, pa su naredne 22 godine instalirali krst u sve javne ustanove.
I sad kršten na krštenog ide, brat na brata, nema više zlih komunjara. Kršten krštenog vara, kršten krštenog tlači, pljačka, krštren krštenom spočitava da je izdao dušu svakog krštenog lica, a to je Kosovo. I svi viču: „Ne damo, Kosovo!“
I tako to, čak i više od 33 godine traje, a potrajaće barem još koju.
Ali ovaj tekst nije trebao biti o tome, već o izborima na kojima je ukazano na, kako je ono rečeno u Ribićevoj knjizi: „neravnopravnost političkih organizacija na izborima, nezakonitost u radu sredstava javnog informisanja, nepouzdane biračke spiskove, nezakonito objavljivanje prethodnih procena rezultata… „
Dakle, 33 godine opozicija ukazuje na neravnopravnost, na krađu. Reklo bi se da u te 33 godine nisu naučili ništa. Mijenjali su se lideri, stranke se raspadale, sklapale koalicije i tek, u onoj 11-oj godini, uspjeli su svrgnuti jednog tiranina. A i ne uspjeli nakon što je Srbiju odveo u potpunu izolaciju, bijedu, koja je na kraju bivala i bombardovana. Genocid u Srebrenici sa tim nema ama baš ništa. Naprotiv.
Narednih 11 godina imala se šansa da se sredi Srbija, da se ti birački spiskovi pročiste, da pravo građanina bude bar da bira po sopstvenoj savjesti. Al’, avaj! Kako spiskovi, tako političari, a još manje mediji, nisu prošli kroz nužni filter, što su jako dobro znali iskoristiti oni koji su taj sistem i instalirali. I, evo, narednih, čarobnih 11 godina vladaju ovom tužnom tvorevinom koja se naziva Srbijom.
U istoj toj knjizi stoji, između ostalog, da se Zoran Đinđić, ispred Demokratske stranke, zalagao da svim Srbi u nekadašnjim jugoslovenskim republikama dobiju državljanstvo Srbije. To su podržavale i ostale opozicione stranke, jednako kao što su podržavale sve ono za što se vlast Slobodana Miloševića zalagala – federalno uređenje Jugoslavije, kao i da se dijelovi gdje su Srbi u većini pripoje Jugoslaviji, odnosno Srbiji.
Znamo kako je sve završilo, ali, znamo i da su dobili i državljanstva Srbije i kao takvima je omogućeno da glasaju na izborima u Srbiji. Najmanje je to što su mogli dobiti nakon što su zloupotrebljeni i izigrani, ali nisu dobili državljanstvo da bi im se Srbija odužila već da bi se dalje zloupotrebljavali. I tu opet niko ne vidi problem, kako vlast, tako ni opozicija. Naprotiv.
Naravno, niko nije očekivao da će se toliki broj, a spominju desetine hiljada, pojaviti u Beogradu, ali i drugim gradovima na lokalnim izborima, što je, vjeruju to u opoziciji bilo ključno da ne pobijede, barem u Beogradu, što su i očekivali.
Treba, međutim, reći da je dan kad se održavaju izbori samo šlag na tortu izbornog sistema koji je instalirao Slobodan Milošević, a koji je prožet medijima, pritiscima na zaposlene u javnim preduzećima, prijetnjama, a koji je Aleksandar Vučić dodatno usavršio. Izbori su izgubljeni daleko prije izbornog dana jer da nije tako ne bi ni bilo vanrednih izbora.
Mlijeko je prosuto, baš kao i te daleke 1990. godine, kad su neki poslanici opozicije isto pokušali štrajkom glađu nešto da učine. Ne znam, ali od nekoga ko pretenduje da vodi državu očekuje se valjda da vodi ka rješavanju ovog 33-godišnjeg čvora, a ne u još jedan bespotreban štrajk glađu koji ama baš ništa, osim što je ugrozio zdravlje, nije postigao.
Ulica? 5. oktobar? Koalicija „Srbija protiv nasilja“ je sebi vezala ruke. Protiv sebe nema samo beskrupulozan sistem prožet korupcijom i kriminalom, već i silu u vidu raznih policijskih i parapolicijskih snaga koje viđamo na ulicama.
Teška je pozicija, a još teža je spoznaja da u 33 godine ništa nije naučeno.
Onaj toaletoid kaže: „Anđeli su vam, prema verovanjima, u vidu broja 33 odgovorili i stavili vam do znanja da su vam uslišili neku od molitva, želja ili misli koje ste nedavno imali. U suštini anđeoski broj 33 koji vas redovno prati pokazuje da vam Univerzum daje moć, snagu i volju da učinite nešto što nameravate već duže vreme da uradite. Čak i ukoliko ste načinili neke greške u prošlosti ili ćete ih tek učiniti, anđeli vam daju slobodu moći odlučivanja i ne mešaju vam se u izbor jer tako nešto smatraju slobodom vaše ličnosti i kreativnosti, kao i učenja na sopstvenim greškama koje sami treba da uočite.“
Jebiga. Anđeli ne žele da prljaju ruke.
