Piše: Edin Ramulić
Od početka je to bilo pogrešno, to da Savez logoraša u Bosni i Hercegovini 1997.godine osnuje političar Irfan SDA Ajanović. Primarna uloga tog Saveza je trebala biti da od političara na vlasti zahtijeva i ostvaruje statusna prava bivših logoraša. Mudri i prefrigani političari iz vremena Izetbegovića Prvog su preventivno na čelo Saveza postavili svog čovjeka i epilog je već tada mogao biti izvjestan. Logoraši nikada neće dobiti nikakav status u ovom društvu, osim da ih se koristi u razne dekorativne izborne svrhe i izgradnju kulta žrtve.
Političar Irfan je tako po nekom njegovom vlastitom nahođenju (išaretu) odabrao 9.maj za Dan logoraša. Kao da je bilo malo što je to Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, na mala vrata je Irfan ugurao i Dan logoraša. Iako se Irfan nadao da će to biti prepoznato kao lukav potez da se istim datumom izjednači fašizam devedesetih sa onim iz četrdesetih, sve što mu je uspjelo je da obilježavanje Dana logoraša učini gotovo nevidljivom karikaturom u danu kad Evropa i svijet slave najvažniji datum u svojoj istoriji. Svejedno su mudraci iz iste političke kuhinje odlučili da u isti dan uguraju i Dan Zlatnih ljiljana i tako ga baš zabiberili. U tom nacionalističkom loncu se tako ispreplela logoraška žica sa ratnim odlikovanjima, civilni mučenici su izjednačeni sa ratobornim vojnicima, bivši logoraši bez ikakvih prava su izjednačeni sa sadašnjim dobitnicima priznanja sa zlatnim primanjima i privilegijama. Zamislite samo da su se Ratko i Radovan i njihove odbrane dosjetili tog izjednačavanja zarobljenih civila i najelitnijih vojnika, a izjednačavaju ih u svakoj prilici, ponajviše na spomenicima i komemoracijama, tri frtalja zločina bi im bilo oprošteno.
I sve poslije Irfana je bilo pogrešno sa tim obilježavanjem, mnogo je primjera za to. Recimo, onomad kad su prijedorskog supermaratonca Sandru Selmana angažovali da za sendvič i vodu trči od Kladuše do Hercegovine, nije im ni palo na pamet da Sandru pošalju da protrči i pored prijedorskih logora. Jok, bilo je bitno da u inat DNZ-u a u korist SDA krene trčati iz Velike Kladuše gdje je “sasvim slučajno” kao ratni zarobljenik bio zatvoren tadašnji predsjednik Saveza Murat Tahirović.
Ili 2011.godine kada su izabrali da na mjestu bivšeg logora Omarska bude centralno obilježavanje Dana logoraša u BiH. Došli bivši logoraši autobusima iz svih dijelova od 25% države koje drže Bošnjaci a došla im i dva od tri predsjednika da uveličaju dan i mjesto. Izetbegović Drugi i prvi mu oficir sa palube probušenog broda Željko Komšić, izgalamili svoje sa zvučnika i otišli nazad u novim limuzinama. A od predsjedničkih govora ostalo upamćeno samo to da je logorašima za sva vremena zabranjen ulazak u Omarsku na taj dan. Jedan je logoraš grmio tada: „Ima da ga bude, ima da ga bude!“ 11 godina kasnije od tog GA ništa ne bude. Osim ako se ne računa ostavljena spomen ploča u prašini na podu bijele kuće umjesto memorijala „ima da ga bude“.
Ili onda kad su na dvadesetu godišnjicu od logora u BiH mudraci iz Saveza odlučili da centralno obilježavanje bude u Mostaru gdje se tada obilježavala devetnaesta godišnjica od uspostavljanja logora. Kad već nisu znali odabrati datum onda se nekako slaže da ne odaberu i dobro mjesto za jubilej.
I tako 25 godina postoji Savez, smjenjuju se predsjednici, prvi je bio političar, drugi je ratni zarobljenik sa riješenim vojnim statusom, treći koji ga je privremeno smijenio nije proveo ni dana u zarobljeništvu, ovaj sa slike je u nekim čudnim okolnostima kao oficir JNA se našao u nekakvom nejasnom zatvoreničkom statusu… i tako redom… postoji Savez, postoje njegovi predsjednici i milionska primanja iz raznih budžeta, a ponajviše preko Ministarstva rada i socijalne politike F BiH, ali ne postoji mogućnost da bivši logoraš, ili porodica bivšeg logoraša ostvari bilo kakvo materijalno pravo. Dobro su nam smjestili političari, dragi moji bivši logoraši. Eto vam zauzvrat dana, dana kada je pobijeđen nacizam, ali ne i naivnost u našeg čovjeka.
Kakav dan takva i ilustracija. Što bi rekli ponositi Bošnjaci, neće se Bošnjo ni pred kime više saginjati, osim pod rukom službenika SIPA-e. Džaba Fikret Alić iza žice, džaba sve one fotografije Rona Haviva, Roberta Patricka i drugih slavnih fotografa koji su ovjekovječili logorske muke devedesetih u BiH, meni je ova sličica sa uhapšenim predsjednikom Saveza logoraša Jasminom Meškovićem nekako najupečatljivija na ovaj dan.
Sretan vam Dan dobitnici ničega!
