Od 21. novembra 1995. godine, kada je u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, parafiran Okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski mirovni sporazum), prošlo je 25 godina.
Četvrt stoljeća kasnije javnost u BiH s pravom se pita da li smo samo optrčali puni krug i vratili se u 1995., ili smo otišli i koju godinu prije i vratili se na sumorni početak ratne 1992. godine? Javnost se pita da li su sve poratne godine pojeli skakavci? I da li je BiH zarobljena država, okovana Dejtonskim sporazumom koji jeste donio prijeko potrebni mir, ali i iznevjerio nadanja da ćemo uspjeti izgraditi funkcionalnu državu podjednako pravednu za sve njene građane.
RATNE ZAMIJENILI EKONOMSKI ZBJEGOVI
Ratne, nasilne migracije, kao posljedice etničkog čišćenja, posljednjih godina zamijenili su ekonomski zbjegovi. Ljudi odlaze s kartom u jednom pravcu, bez osvrtanja, jer nemaju vremena da čekaju da BiH postane normalna država.
Ekspert ustavnog prava, prof dr Kasim Trnka, ocjenjuje da je najveći doprinos Dejtonskog sporazuma uspostavljanje mira, ali i ističe da je za to plaćena velika cijena.
„Kao što je poznato, u Daytonu su bili predstavnici strana u BiH, susjednih država i svih velikim sila koje imaju geostrateške interese na području Balkana. Da bi se svima izašlo u susret, da bi se postigao kompromis i zaustavio rat, postignuta su rješenja koja su daleko od demokratskih standarda, i mislim da je tada zapravo u Mirovni sporazum ugrađen element kontinuirane krize u BiH. Dakle, sama činjenica da je napravljena privilegovana pozicija tri konstitutivna naroda odmah nalaže da je došlo do diskriminacije onih koji tim narodima ne pripadaju“, kaže Trnka za Inforadar.
Trnka: U Daytonu su postignuta rješenja koja su daleko od demokratskih standarda
Za posljedicu, podsjetio je, to je rezultiralo da većina stranaka u BiH nosi nacionalni predznak, a njihovi programi su međusobno dijametralno suprotstavljeni.
„Ako se tome doda da je napravljena i mogućnost niza blokada, onda se izvlači i zaključak da je Ustav BiH generirao krizu koja je dovela do toga da građani BiH imaju vrlo nizak nivo zadovoljavanja svih potreba“, zaključuje Trnka.
Upravo Ustav BiH, koji gotovo da je u cijelosti razvlastio državu na račun entiteta, i kao što Trnka ističe, predstavlja konstantan izvor blokada i opstrukcija nekog od političkih predstavnika konstitutivnih naroda, potvrđuje često upotrebljavanu konstataciju da je na BiH u Daytonu navučena luđačka košulja koju država bez pomoći međunarodnih faktora ne može sa sebe skinuti.
Mišljenja među političkim establišmentom o tome treba li pristupiti izmjenama ustava kako bi se država učinila funkcionalnijom su dijametralno suprotna.
Iz BiH entiteta Republika Srpska kategorično su protiv promjena koje bi zadirale u bilo koju nadležnost RS. Na taj način prenebjegava se činjenica da Dejtonski sporazum formalno-pravo jeste Okvirni sporazum za mir u BiH. To se u cjelosti u RS-u ignorira te se žele sačuvati u ratu ostvarene teritorijalne i političke ingerencije, uz konstantnu tendenciju koju lider SNSD-a Milorad Dodik ne krije kao o krajnjem cilju – nezavisnosti RS-a.
RATNI ZLOČINCI DOŠLI NA SVOJE
Bošnjačko-probosanski politički korpus pak smatra da je Ustav BiH svoje vrijeme potrošio, dok hrvatski političari, okupljeni oko Hrvatskog narodnog sabora, zagovaraju stvaranje treće teritorijalne jedinice s većinskim hrvatskim predznakom. Pri tome, bez jasnog odgovora HDZ BiH da li bi ta prekompozicija teritorijalno-političkog ustrojstva zadirala i u RS, ima li se u vidu da su u Posavini do rata Hrvati bili najbrojniji narod.
Trnka je saglasan da bi BiH bio neophodan novi ustav, ali i dodaje da je nerealno u ovakvoj konstelaciji političkih odnosa to realizirati.
„Jedino je rešenje ići korak po korak, i domaće vlasti to mogu učiniti i bez asistencije međunarodne zajednice jer je predviđen postupak za promjenu ustava. Ali pošto za to nema političke volje, onda bi oni koji su kreirali Dejtonski mirovni sporazum morali izvršiti ili pritisak ili dati dobru asistenciju da počnu promjene ustava koji bi se trebale poklapati sa ispunjavanjem uslova za ulazak u BiH u Evropsku uniju“, pojašnjava Trnka.
Branko Todorović, direktor Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava RS, kao dobre primjere postdejtonskih godina navodi da je gotovo sva u ratu oteta imovina vraćena njenim ranijim vlasnicima, kao i obnovu uništene infrastrukture. No, unatoč činjenici da su građani BiH uspjeli vratiti svoju imovinu, Aneks VII Mirovnog sporazuma, koji reguliše pitanje povratka izbjeglih i raseljenih lica, nije do kraja realiziran.
Kada se uporede podaci o nacionalnoj strukturi gradova i opština u BiH iz posljednjeg prijeratnog popisa sa današnjom nacionalnom strukturom stanovništa, sasvim je jasno da je etničko čišćenje nepovratno promijenilo sliku BiH. I da se većina prognanih nikada neće vratiti u svoja prijeratna prebivališta.
Todorović: Ratni zločinci slobodno hodaju, da su dio lokalnih vlasti, pripadnici policije…
„Činjenica je da su ratni zločinci, da su kriminalci u ratu i politici pobijedili, ma kako to nekome šokantno zvučalo. I kao rezultat te njihove pobjede mi imamo da se protjerani nisu vratili. To je trijumf ratnih zločinaca, oni su ostvarili svoj cilj. Mnogi govore o navodnoj slobodi izbora mjesta življenja, ali niko normalan, niko pametan ne živi u tom gradu, u toj ulici gdje će svakodnevno viđati one ljude koji su nad njim vršili teror, progon, koji su ubili nekog od članova njegove porodice. A mi u BiH imamo bezbroj primjera da takvi ljudi slobodno hodaju, da su dio lokalnih vlasti, pripadnici policije“, ističe Todorović za InfoRadar.
REZULTATI PORAŽAVAJUĆI
Prema njegovim riječima, proces tranzicione pravde, proces suočavanja s prošlošću u BiH nikada nije zaživio. Zato, dodaje Todorović, „25 godina nakon rata može se reći da su ratni zločinci, nažalost, pobijedili“.
„To je njihov trijumf i on se ogleda i u svakodnevnim opstrukcijama bh. institucija kako bi dokazali da je Bosna i Hercegovina nemoguća zemlja, ali i u tom da 90 posto onih koji su počinili ratne zločine neće nikada odgovarati“, naglašava Todorović, koji je saglasan s mišljenjima da je BiH, a zbog ustavnog uređenja definisanog u Daytonu, nefunkcionalna država.
„Smatram da je neophodno napraviti novu međunarodnu konferenciju koja bi Ustav BiH redefinisala s potrebama vremena“, poručuje Todorović.
Međutim, ako pogledamo unatrag posljednjih deset godina, zbog ukupnih odnosa na geopolitičkoj sceni koji se prelamaju i preko BiH, ma kako mi mala država bili, teško je očekivati postizanje konsenzusa velikih sila koje participiraju u Vijeću za provedbu mira u BIH u vezi sa promjenama ustava BiH kao ključnog aneksa Mirovnog sporazuma.
Međunarodna zajednica, unatoč tome što i dalje ne pokazuje namjeru (osim Ruske Federacije) za zatvaranje OHR-a, rješavanje unutrašnjih odnosa u BiH prepustila je domaćim političarima. Profesor Trnka smatra da, iako visoki predstavnik više ne poseže sa svojim ovlastima, on ipak predstavlja i dalje svojevrsnu kočnicu za separatističke težnje dijela političara u BiH.
Sjedište OHR-a: Iako daleko od vlastite funkcionalnosti, Ured visokog predstavnika i dalje je kočnica separatističkim idejama i avanturama
Ipak, iz cijele priče o Daytonu ne treba amnestirati ni međunarodnu zajednicu, koja nije uradila gotovo ništa da se BiH ustroji kao funkcionalna država i dok je bila daleko angažiranija. Za posljedicu imamo da ni do danas nije uspostavljen niz državnih korporacija neophodnih za normalnu komunikaciju sa Evropskom unijom koja kao pregovorača i partnera prepoznaje državu i njene institucije, a ne entitete.
Kada se u konačnici podvuče crta iza 25 postdejtonskih godina, zbir onoga što imamo je poražavajući. Jer gotovo polovina predratnog stanovništva za BiH je trajno izgubljena. Istovremeno, BiH je jedna od najsiromašnijih država u Evropi, društvena imovina postala je vlasništvo povlaštenih tajkuna, stotine hiljada radnih mjesta nepovrtano je izgubljeno, a umjesto industrijskih kompleksa ostala su groblja ruševina. BiH je zemlja fingirane demokratije, u kojoj je vladavina prava mrtvo slovo na papiru, zemlja u kojoj je ozakonjen kriminal i korupcija.
