Vijest da je Twitter ukinuo 8.558 botovskih naloga koji su bili u službi jednog vođe, jedne partije za jedan narod, bila je iznenađujuća prije svega za one koji ne poznaju metodologiju djelovanja Aleksandra Vučića kad je riječ o medijima, ali prije svega njegovu fascinaciju medijima i brigu za sopstveni rejting.

Još dok je mlađahni Vučić bio generalni sekretar Srpske radikalne stranke (SRS), pričao mi je to Miloš Vasić, novinar Vremena, jedino o čemu se brinuo je bio rejting stranke.

Organizovao je Vučić često raznorazne ankete ne bi li se uvjerio kako stoje međ’ življem i sve je ferceralo dok je podrške bilo. Poduži boravak Vojislava Šešelja u Hagu postepeno je gasio taj potencijal, a dalji tok znamo. Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić okrenuli su list, osnovali novu stranku i danas od te stranke ne možemo da dišemo.

I VUČIĆ TARGETIRAO ĆURUVIJU

Svoju opsesiju rejtingom i medijima Aleksandar Vučić je potom dodatno usavršavao, a naišao je na zgodno tlo – funkcionalno i medijski nepismeno stanovništvo koje je već bio u nekoj vrsti opita od strane tadašnje vladajuće Demokratske stranke.

U vremenu Slobodana Miloševića je sve bilo jednostavno. Podjela medija se svodila samo na “naše” i “njihove”. Mlađahni Vučić, znamo to, imao je i tu epizodu kao ministar informisanja u vrijeme pred bombardovanje i u vremenu bombardovanja, a tada je, znamo isto i to, ubijen i Slavko Ćuruvija, a mediji su prethodno pripremili teren. Vučić im nije odmogao. Naprotiv. I sam je učestvovao u hajci na Ćuruviju izgovorivši jednom:

“Osvetiću se kad-tad Ćuruviji za laži koje o meni objavljuje Dnevni Telegraf”.

Foto: Ubijeni novinar Slavko Ćuruvija i mjesto na kojem je ubijen 11. aprila 1999. u Beogradu, ispred zgrade u kojoj je stanovao

A kad su “naši” dobili “njihove”, onda su se povukli i finansijeri, odnosno donatori i sve su prepustili toj čarobnoj, nevidljivoj ruci tržišta. A tržištem su rukovodili oni koji su imali političku, a samim tim i finansijsku moć.

I pritisci na medije i novinare više nisu bili tako neposredni, kao u vrijeme Miloševića, već kroz marketing. Javna preduzeća, pa čak i veliki privatni oglašivači oglašavali su se putem posrednika koji je, gle čuda, bio u vlasništvu nekog od moćnijih političara. Najčešće se tu spominjati ime Dragana Đilasa i Srđana Šapera, koji su imali gotovo apsolutnu kontrolu nad tokovima novca ka medijima.

A negdje u to vrijeme, a govorimo o 2010. godini, prvi puta došli smo i do pojma “bot”.

Tok slobodne misli je poput vode i on mora naći način da se probije, pa ako ne može kroz kontrolisane medije, naći će drugi način. Internet se pokazao zgodnim oružjem. Igrom slučaja, baš u to vrijeme i sam sam bio dio pionirske priče na ovim našim prostorima radeći na portalu e-novine.

Stvarali smo jedinstveni medij koji nije poznavao granice koje su nam nametnuli i to u svakom smislu. Internet i e-novine su za nas značili slobodu. I sjećam se rasprava kad se odlučivalo da li dozvoljavati komentare na tekstove. Bio sam protiv. A upravo tu je nastajala ta nova, nevidljiva armija koju danas znamo kao botovi. Na komentarima.

Svjesni da tradicionalni mediji imaju svoje domete, kad govorimo o uticajima, oni koji su krojili medijsku scenu, postepeno su sve više pažnje polagali na internet. Društvene mreže nisu bile toliko uticajne, ali sve veći broj internetskih portala i mogućnost da se ostavi komentar, skrene pažnja sa teme, isprovocira bila je itekako primamljiva.

KAKO JE NASTALA ARMIJA PARAZITA

Bio je to “posao” u začetku. Kako smo mi stvarali pionirski medij, tako smo stvarali i pionirsku vrstu parazita kojima je jedini posao bio stvaranje paralelne stvarnosti zasnovane na laži.

Oni koji su ih stvarali su, vjerujem ipak, slutili da će ih ta armija parazita napustiti i okrenuti se drugoj strani onog trenutka kad se promjene uloge i na to nisu morali dugo čekati. A možda i nisu slutili.

O njihovom sljepilu u tom trenutku najbolje govori gubitak predsjedničkih izbora Borisa Tadića – i to od Tomislava Nikolića, koji je više važio za političku karikaturu nego za ozbiljnog političara. Izgledalo je nemoguće, ali da je Boris Tadić sam izašao na izbore tada izgubio bi od sebe samoga. Takva je atmosfera stvorena, a takvu atmosferu je prigrlio i Aleksandar Vučić.

Foto: Vučićev meteorski uspon počeo nakon pobjede Tomislava Nikolića nad Borisom Tadićem

Ali prije svega još jedna mala anegdota koji možda najbolje opisuje šta je ono što botovi danas rade.

U jeku predizborne kampanje za gradonačelnika Beograda, gdje su takmaci bili Dragan Đilas i Aleksandar Vučić, pripremao sam svakodnevnu rubriku Shit of the day, preuzetu iz Feralovog Shit of the week. Svaki dan smo imali po jedan biser spomenute dvojice. Jednog od tih dana Vučić je bio na tapetu. Peri Lukoviću je zazvonio telefon. Bio je to Vučić. Nije zvao zbog sadržaja, odnosno citata koji smo izdvojili i ismijavali ga. Ne. Zvao je jer sam greškom napisao Aleksandra Vučić.

OK, pogođen mu je muški ego ali suština je da i botovima danas nije bitan sadržaj na koji će se referirati, čak ni toliko sadržaj koji će sami proizvoditi. Bitno je dizati galamu ili – što bi rek’o Edo Maajka: Napiši da sam govno, samo mi sliku objavi.

I to pali. Pali više nego što možete zamisliti. Pali, jer plodno je ovo tlo.

BOTOVI TVITNULI 43 MILIONA PUTA

I da se vratimo na ono tlo na kom se Aleksandar Vučić našao po dobitku izbora. Čitav sistem je dodatno usavršio, pa čak i obesmislio u potpunosti. Stvorio je podrepke u vidu televizija sa nacionalnim frekvencijama, štampanih medija, ali time se nije zadovoljio jer rastao je uticaj društvenih mreža, posebno twittera. Dok je rasla njegova moć, pratio  je i kakav uticaj na javnost može imati twitter. Donald Trump je idealan primjer.

Foto: Jedan od primjera botovskog djelovanja na portalima

A, osim toga, twitteraši su čudna sorta. Cinični, pronicljivi i pamte previše. Stoga valja unijeti malo kakofonije u taj prostor slobode ako ga se već ne može osvojiti, kako je to slučaj sa medijima.

I sad prenosimo dio teksta KRIK-a, odnosno Raskrinkavanja koji piše o gašenju bot twitter naloga:

Izveštaj Stanford Internet opservatorije koja je deo poznatog Stanford univerziteta u Kaliforniji, detaljno prikazuje moć srpske ‘bot armije’ koja na internetu godinama agresivno promoviše Srpsku naprednu stranku (SNS) i njenog lidera – predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Ovaj izveštaj, čije detalje KRIK objavljuje u nastavku, sastavljen je na osnovu podataka koje je Tviter dostavio ovoj organizaciji – nakon što je početkom marta obrisao više od osam i po hiljada domaćih ‘bot’ naloga. Ovi nalozi, kako se tvrdi u izveštaju, za četiri godine su tvitnuli više od 43 miliona puta. Objavili su više od 8,5 miliona linkova koji su vodili na sajtove SNS-a, Informera i drugih provladinih medija. Više od dva miliona puta su u svojim tvitovima koristili haštag #vucic.”

Da, 43 miliona puta, iako će sam Vučić reći da on i nije na twitteru i da ne zna o čemu se radi. Naravno.

Foto: Vučićev twitter-nalog

I sad se svi pitaju koliko ljudi stoji iza svega? Koliko su plaćeni? Kako to rade?

Ako je vjerovati nekima koji su izašli iz tog svijeta, “plate” i nisu male. Kreću se od oko 400 do 800 eura, mada se i to treba zaslužiti, a ulaznica u svijet botova je partijska knjižica. Oni pioniri su je samo zamjenili. DS, SNS… a prethodno iskustvo značilo je i bolju poziciju u tom sistemu, a sutra? Sutra možda i u nekom javnom preduzeću.

Foto: Vlasnici i urednici “Vučićevih medija”

Ali tu ne prestaje uloga bota. Samo se preusmjerava na druge kanale, posebno prilikom izbora. Pa imamo jedan začarani krug koji počinje na ulici od ljepljenja plakata, preko botovanja po mrežama i komentarima na članke, sve do popunjavanja izbornog listića.

Servilni mediji, sa servilnim urednicima i vlasnicima, sa armijom botova stvaraju paralelnu stvarnost. U njemu su kuće od čokolade, a prozori od marmelade, što je baš zgodno jer se i autor ove pjesme u jednom trenutku razotkrio kao neka vrsta bota koji radi za interese Aleksandra Vučića i SNS-a. Kako? Pa on samo gleda kako da održi svoje pozorištance za djecu, a vlast je tu bila izdašna i pomogla Branku Kockici, a Branko je onda svoje ime i prepoznatljivost uložio u stvaranje paralelne realnosti o kojoj nam je svima pjevao.

Kao da je znao.

Kao da je znao da će sutra doći oni koji preziru smijeh, maštu, koji preziru mišljenje, koji preziru slobodu, humor, koji preziru život. Njihova osveta, za ono što sami nikad nisu imali je upravo to. Diplome za koje ste izdvajali vrijeme i novac obesmislili su plagijatorstvom, a dodatno su ponizili i vas time što vam nisu omogućili ni kakvo-takvo uposlenje. Ne. Otvorili su vam vrata partije i radno mjesto bota. Njihova želja, osim želje da što duže mogu da održavaju taj paralelni svijet, je da vas dodatno ponize.

A vaša? To je pitanje za milion dolara. Njih zaraditi kao bot nećete, ali nije sve u zaradi. Valjda.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime