“Srbi imaju neizvesniju prošlost, nego budućnost”, izgovorio je svojevremeno Stojan Cerović, jedan od osnivača nedeljnika “Vreme”. Prošlost se mijenja, kako je kome ćeif, mogli bi onako zdravorazumski i laički reći jer, kako je ono Ivan Gundulić rekao: “Ko bi doli sad je gori, a tko doli gori ustaje”.
Tragom Cerovićeve izjave, prije okruglo 13 godina, urađeno je zanimljivo istraživanje koje je rezultiralo knjigom simbolična naziva: “Novosti iz prošlosti”. Autorke su istoričarke Dubravkom Stojanović, Sanjom Petrović-Teodosijević, Radinom Vučetić i Radmilom Radić. Jedno poglavlje u knjizi posvećeno je 90-im godinama, prošlog vijeka. Zaključak tog istraživanja je bio sažet u samo jednoj riječi: izbrisano!
Kao što rekosmo, prošlo je od tad 13 Bajrama, a narativ o 90-ima se polako klesao, tamo gdje i kako se klesao do tad – u medijima, usmenim predanjem, ukratko, u javnoj sferi, a najmanje tamo gdje bi se očekivalo da se kleše – u školi.
Javna je tajna bila da škole nisu mjesto u kojima se stiče znanje o 90-ima, a sad je dobila i neku formu ozvaničenja kroz istraživanje koje je sprovela Inicijativa mladih za ljudska prava iz Srbije koje se zove “Stavovi mladih u Srbiji o ratovima devedesetih”.
Prije nego se udubimo u rezultate daćemo dva zaključka: ili se ništa ne zna ili se zna, ali bolje da se ne zna.
Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 910 mladih u Srbiji uzrasta između 18–30 godina, što hoće reći da su, ili rođeni u vrijeme sukoba, koje obuhvata period do 1999. godine, odnosno rat na Kosovu, ili da su rođeni nakon ratova.
Treba reći da je jako mali postotak ispitanih imao u porodici nekog ko je, ili poginuo ili bio ranjen u ratu, kao i da je imao izbjegličko iskustvo, ali da je 30 % ispitanih odgovorilo da je neko iz porodice, uže ili sire, bio u ratu.
Više od 65 % ispitanika smatra da zna malo ili ni malo o 90-ima. Ostali su u rangu umjerenog znanja do mnogo znanja.
Kao jedan od osnovnih razloga neznanja je činjenica da se ova oblast malo, ili gotovo nikako ne obrađuje u školama. Najčešće je na kraju gradiva pa se ni ne stiže obrađivati i teško da bi se moglo reći da je to samo slučajno tako jer svako udubljivanje dovelo bi u nekom trenutku do propitivanja uloge Srbije, a uloge Srbije, opšti je to stav, nema. Srbija zvanično nije učestvovala u ratovima 90-ih, osim ono “malo” na Kovosu.
Ipak, 60 % ispitanih smatra da bi trebalo da se uči više nego je to slučaj.
Istraživanje dalje pokazuje da su razgovori za roditeljima i/ili bliski članovi porodice i nastavnici/ škola maltene izjednačeni kao izvori znanja o devedesetim, a kao slijedeći najzastupljeniji izvori znanja navode internet i tradicionalne medije, a tek nakon njih osobe koje su imale direktno iskustvo rata.
I sad kad smo dali okvir, red bi bio da zađemo malo dublje u mrak koncentracionih logora i masovnih grobnica.
Na pitanje ko je najodgovorniji za ratove na teritoriji bivše Jugoslavije više od polovine misli da su to politika/političari i NATO, SAD, EU, Zapadne sile, onda slijede Hrvati i svi narodi podjednako, a nešto manje od 4 % smatra da je to Slobodan Milošević. Za 41 % ispitanih Haški tribunal je napravljen da svali krivicu za ratne zločine na Srbe.
Što se tiče samih ratnih zločina, kao najveće zločine tokom 90-ih smatraju operacije Bljesak i Oluja (19 %) i NATO bombardovanje SRJ (12 %).
Pitate se šta je sa Srebrenicom? Da, i Srebrenicu imaju u vidu pa tako 4,7 % smatra da je u Srebrenici počinjen najveći zločin ali da li i genocid? Istraživanje kaže slijedeće: više od trećine (38%) smatra da ubistva Bošnjaka u Srebrenici predstavljaju genocid. Sa druge strane, čak 28% se ne slaže sa ovakvom odrednicom, a jedna trećina (34%) bira odgovor ne znam.
Većina ne zna za koje zločine su pred Haškim tribunalom odgovarali Radovan Karadžić, Ratko Mladić, kao i Vojislav Šešelj i za šta je optužen bio Slobodan Milošević. Ne znaju za Vukovar, Ovčaru, za opsadu Sarajeva, što pola njih smatra neminovnošću rata, a ne ratnim zločinom, ali kad im makar ukratko pojasni dešavanje kao recimo ” U Srebrenici je u julu 1995, za nekoliko dana, streljano nekoliko hiljada Muslimana/Bošnjaka”, 77 % će reći da je to ratni zločin. Ili: “U Bjeljini su 1992. godine paravojne formacije iz Srbije ubijale civile”. To 75 % ispitanih smatra ratnim zločinom. Ipak, ti postoci posebno prednjače kad je riječ o zločinima počinjenim nad Srbima pa tako na pitanje da li smatraju operacije da su pripadnici Hrvatske vojske počinili ratne zločine nad Srbima tokom akcija „Bljesak” i „Oluja” 1995. oko 94 % će odgovoriti potvrdno.
I nisu ovdje mladi ništa krivi jer njihovo mišljenje formira okruženje u kom žive, a ono je identično onom koje je dovelo do razaranja Vukovara, Sarajeva, do Srebrenice, do masovnih grobnica, uključujući i onu najmasovniju pronađenu u Batajnici, u okolici Beograda gdje su pronađeni ostaci tijela 744 albanska civila, ubijenih 1999. godine na Kosovu. Najmlađa žrtva je Redon Beriša, koji je imao dvije godine.
Šta i kako dalje? Autor ovog istraživanja Rodoljub Jovanović je u nizu tekstova dao, nazovimo to, mapu puta. Ono što posebno potencira je inicijalno obrazovanje prvo samog nastavnog osoblja putem seminara i stručnog usavršavanja, ali navodi da su mogućnosti za takvo usavršavanje malobrojne.
Ali čak i ako se desi neki pozitivan iskorak u tom smjeru nije izvjestan uspjeh jer talasa ustajalu nacionalističku žabokrečinu.
Članovi nevladinog Udruženja za društvenu istoriju “Euroclio” iz Srbije su tako organizovali seminar za nastavnike istorije o korišćenju arhive Haškog tribunal, da bi nakon što je vijest došla do isto tako nacionalistički nastrojenih medija, a takvu su skoro svi, postali metom prijetnji i uvreda na društvenim mrežama, a pojedini mediji i “kolege” su ih optužili da “srpskoj deci serviraju hašku istinu” o ratovima devedesetih.
I sve se onda svodi na entuzijazam pojedinaca ili pojedinki, koji opet moraju biti svjesni da je podmetanje nogu nešto što mogu očekivati na tom putu. A ukoliko izdrže na nogama svjedoče čaroliji koju samo mladost može podariti, a za nju ne postoje granice ni predrasude.
Tekst ćemo, stoga, završiti još jednim isječkom iz istraživanja koji govori o iskustvima putovanja mladih u države bivše Jugoslavije. Istraživanje je pokazalo da polovina mladih nije nikada putovala ni u Bosnu i Hercegovinu, niti u Hrvatsku, ni na Kosovo. Od onih koji jesu putovali, 40 % ih je putovalo u BiH, nešto manje od trećine u Hrvatsku, a tek 13 % na Kosovo. Oko 16% je putovalo i u Hrvatsku i u BiH.
Kad su se prije desetak godina u Crikvenici našli, tada učenici Treće beogradske gimnazije (Beograd), Gimnazije „Obala“ (Sarajevo), Srednje škola „Ban Josip Jelačić“ (Zaprešić), gimnazije „Fran Galović“ (Koprivnica) i Gimnazije „Lovassy-László“ (Veszprém), kako bi jedni drugima predstavili radove u okviru projekta “Dvostruki teret” Goethe instituta, ono što su primjetili jedni o drugima, pored sjajnih radova, je sličnost. Sve predrasude su padale u vodu. I to je ta čarolija do koje je put dug i, na žalost, mučan. Cilj je, međutim, magičan.
