Svo ludilo političkog establišmenta RS, oličenog u njenom suverenu Miloradu Dodiku, svoj vrhunac doživljava u posljednjih nekoliko mjeseci. Iako je bosanskohercegovačka javnost gotovo naviknuta na Dodikove sporadične prijetnje referendumima i otcjepljenjima, čini se da je politička šizofrenija dostigla svoj maksimum nakon imenovanja novog visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta.
Od tog momenta, do tada vrhunski tehnolog vlasti iz Republike Srpske dezorjentisano povlači očajničke poteze u koje uvlači zakonodavnu i izvršnu vlast, političke saveznike, pa i opoziciju.
SISTEMSKO ISPIRANJE MOZGOVA
Da mu čak i takvi potezi prolaze, svjedoči ta ista slabašna opozicija kojom lider SNSD-a mlatara kao krpenim lutkama, očigledno uplašen da gubi podršku na raznim stranama.
Tako je vukući provjerene populističke konce Dodik uspio okupiti svoje „ljute“ rivale pa je Narodna skupština RS „uzvratila“ OHR-u i međunarodnoj zajednici donošenjem Zakona o neprimenjivanju odluke visokog predstavnika. Bio je to odgovor na dopune Krivičnog zakona BiH, kojima se zabranjuje i kažnjava negiranje gonocida, a koje je nametnuo prethodni visoki predstavnik Valentin Inzko.
Iako je priča o povezanosti priznavanja genocida u Srebrenici i navodnog ukidanja RS starija od dvije decenije, a „zasluge“ za nju imaju i Dodikovi prethodnici, te dio političara iz Federacije BiH, lider SNSD-a ju je doveo do savršenstva. Stvarajući klimu straha od sukoba, građani RS godinama su sistematski ubjeđivani da će priznavanje srebreničkog genocida značiti na neki način uništenje RS.
To, međutim, nije istina, SNSD-ova vlast nikada nije pokušavala objasniti javnosti jer je baš ta „prijetnja“ oružje najvećeg kalibra iz kojeg se u RS puca. O tome svjedoče i dosadašnje presude međunarodnih sudova prema kojima se genocid u BiH dogodio na području Srebrenice, i koje ne dovode u pitanje opstanak RS.
Ali opstanak Republike Srpske u pitanje dovodi upravo vlast ovog entiteta s liderom SNSD-a na čelu. U sumrak Dodikove vladavine, Republike Srpska je prezaduženi i krajnje osiromašeni entitet, sa nekvalitetnim obrazovnim sistemom i velikom nezaposlenošću, iz koje mladi bježe glavom bez obzira.
I pored činjenice da međunarodni sudovi nisu presudili da je Republika Srpska „genocidna tvorevina“, njena vlast se decenijama ponaša upravo kao da jeste: umjesto distanciranja od zločina, ona ih je prgrlila, izgradivši jezive spinove o „masakru“ umjesto genocida i o zločincima kao herojima.
Uprkos tim cementiranim nacionalnim narativima koji su mu omogućavali dugogodišnju vladavinu, Dodik se u posljednje vrijeme ponaša kao gubitnik koji vidi da zavjesa pada, ali s pozornice ne odlazi. Iako je posljednjih godina mnogo puta rečeno da njegovoj vladavini dolazi kraj, ovoga puta sam Dodik manifestuje očaj odlazećeg suverena.
KUPUJE VRIJEME, ALI MORA DA ODE
Direktor Foruma za etničke odnose iz Beograda i dobar poznavalac političkih prilika u BiH Dušan Janjić podsjeća da je posljednja dva kruga izbora Dodik dobio zaoštravanjem priče o referendumu, otcjepljenju i plašeći građane ratom, što je zadnje sredstvo ostanka na vlasti.
„Kad se pređe ta granica, ili se spremaš u rat u koji te niko neće slediti, ili se povuci. Dodik sada kupuje neko vreme koje se topi. On mora da ode“, uvjeren je Janjić.
Razlog Dodikove histerije danas, definitivno, nije u njegovom strahu od opozicije koja je tek pomalo, i pojedinačno, na prošlim lokalnim izborima zasukala rukave i ostvarila neke rezultate. Milorad Dodik strahuje od međunarodne zajednice i gubitka Vučićeve podrške.
Kada je „konstantno zabrinutog“ Valentina Inzka zamijenio iskusni i politički izverzirani Christian Schmidt, postalo je jasno da je međunarodna zajednica spustila prag tolerancije prema političkim divljanjima u BiH, dovodeći „izvršioca“.
Odlazeći Inzko pripremio mu je teren donošenjem zakona koji je ustalasao političke strukture u RS, ali i izveo na čistinu Milorada Dodika, čija je panika postala svima vidljiva.
Schmidtova uloga, sasvim je jasno, jeste osnaživanje njemačkog i američkog uticaja u BiH. Ukoliko, kako se u nekim krugovima i pretpostavlja, Milorad Dodik dođe i na crnu listu EU, on, njegova porodica i saradnici moći će tek posmatrati kako milionski poslovi odlaze iz njihovih u nečije tuđe ruke. A Beograd će biti tek jedna od rijetkih destinacija koja mu neće biti uskraćena.
Dodiku je sasvim jasno i da je podrška Vučića daleko od bezuslovne. Vučić dobro zna ko je Christian Schmidt i šta njegov dolazak u BiH podrazumijeva. Izjave u kojima predsjednik Srbije hvali Schmidta, ali istovremeno daje deklarativnu i manje energičnu podršku Dodiku, upućuju na to šta su Vučićevi prioriteti.
Čak je i član glavnog odbora SNSD-a i bivši izvršni sekretar stranke Rajko Vasić objavio u jednom od blogova da je „Vučićeva Srbija stala na stranu Schmidta i Angele Merkel, što je očekivano“.
ŽIVOT IZMEĐU LAKTAŠA, BEOGRADA I CRKVE
Dušan Janjić ipak smatra da će se problem Dodikovog odlaska s vlasti rješavati mimo predsjednika Srbije.
„U jednom trenutku Šmit će tražiti dela. Dodik se rešava samostalnim mehanizmom i uz pomoć ljudi iz RS i BiH. Da li će se on ukloniti rekonstrukcijom Veća ministara BiH? Videćemo kako će Erdogan odigrati prema Bakiru Izetbegoviću. Rekonstrukcija Veća ministara može da bude kraj vlasti u RS“, kaže Janjić.
On uvjerava da je Dodikova politika bila završena još prije dvije godine.
„Ekonomski on nije imao šta dati, sve što je radio je propalo, nije imao šta da ponudi kao agendu i krenuo je u autoritarnu vlast s krajnje desnom retorikom. I podrška Moskve je bila zapravo zloupotreba Dodika, jer ljudi često misle da imaju podršku, a zapravo su instrumenti“, ističe Dušan Janjić. Kaže da je Dodik isuviše živio u uskim krugovima Laktaša, Beograda i crkve, ne razumijevajući šta se događa na svjetskoj sceni.
„Nije razumeo šta znači dolazak Trampa, a pogotovo njegov odlazak. Oni su se preko te ‘Srbije za Trampa’ uvukli u unutrašnje američke borbe koje su bile žestoke. A pri tome su na drugoj strani imali Bajdena koji je 2016. probao prema njima da izgradi most saradnje. Dakle, zaigrati tako slepo na jednu takvu silu koja je i dalje najjača u svetu, a vezati se za potrebu Moskve da pravi destabilizaciju da bi se usporilo, a ne zaustavilo širenje NATO na Balkanu… Jer to je jedino štio je on mogao da radi, usporavanje ulaska BiH u NATO. Pisma ruske podrške ili izjave da Šmit nije legitiman, to je njihova igra za Savet bezbednosti u kojoj Kinezi prate Ruse, a i jedni i drugi samostalno razgovaraju sa Amerikom. Tako da, po meni, ovo je Dodikov kraj“, tvrdi Janjić.
Ovaj analitičar smatra da je Dodik trebao da ode s vlasti još prije dvije godine i da se eventualno pripremi za povratak, kao što je uradio Đukanović. Sada je, pojašnjava, bez ideja, manifestuje potpunu dezorjentisanost i gubljenje svih kriterija političkog djelovanja.
Sumirajući okolnosti u kojima se nalazi i ponašanje prvog čovjeka Republike Srpske, Janjić zaključuje:
„Niko se nije udavio zato što nije znao da pliva, već zato što nije znao kad treba da izađe. To se desilo Miloradu Dodiku“…
