Piše: Vjekoslav Domljan
Izvješće o razvoju globalnih lanaca vrijednosti za 2017. godinu, koje je pripremio konzorcij institucija predvođen Svjetskom bankom, ne spominje Bosnu i Hercegovinu ni riječju. Na uobičajeno pitanje korumpiranih dijelova bh. društva: ima li nas/mene tu, odgovor je lagan – nema.
Bh. pozicija i opozicija u posljednje vrijeme rade na europskom putu BiH. Stoga su pitanja mehanizma koordinacije, upitnik EU, usaglašavanje izbornog zakona s presudom Europskog suda i sl. u prvom planu. Pojedini pozicionari kažu i da će, zbog njihove marljivosti, BiH postati regionalni lider na EU putu. U ovom tekstu ćemo se pozabaviti jednim ekonomskim pitanjem: zašto, unatoč tim uspjesima, Bosne i Hercegovine nema u globalnim lancima vrijednosti?
Sudjelovanje u vanjskoj trgovini još uvijek se, globalno promatrano, sagledava dominantno sa stanovišta bruto vrijednosti izvoza. Tek u novije vrijeme, zahvaljujući usavršenosti analitičkih tehnika i softverskih programa, nastoji se to sudjelovanje sagledati sa stanovišta dodane vrijednosti izvoza.
Da bi se uočila razlika dajemo primjer. „Aluminij“ Mostar, koji sebe smatra najvećim bh. izvoznikom, doista ima velik izvoz. No, kad se od izvoza odbije uvoz, „hercegovački div“ postaje patuljak, jer nije velik neto izvoznik. No, stvari su još teže po diva. „Aluminij“ već dekadu posluje s gubicima, tj. stvara negativnu dodanu vrijednost. Šta, primjerice, znači izvesti robe u vrijednosti 300 KM i istodobno uvesti u vrijednosti od 200 KM, kad ulaganja u proizvodnju iznose 600 KM, a proizvodnja se realizira za 500 KM? Na temelju ove ilustracije može se vidjeti kako je moguće da je „Aluminij“ div na temelju bruto vrijednosti izvoza, patuljak na temelju neto vrijednosti izvoza, a zombi na temelju dodane vrijednosti izvoza.
Gledano kroz naočare dodane vrijednosti vanjske trgovine, na globalnoj mapi se vide tri čvorišta: SAD, Kina i Njemačka. Ostalim zemljama zasad ostaje da se kače na te habove. Alternativno, kao u slučaju BiH, nema ih ni na mapi. Mnoštvo je razloga što Bosne i Hercegovine nema na mapi. A temeljni je – nekonkurentna je. A nekonkurentna jer je neinovativna. A neinovativna je jer nema istraživača, istraživačkih instituta niti ulaganja u istraživanja i razvoj.
To je lako ustanoviti. U Izvješću o globalnom inovacijskom indeksu za 2017, koji je pripremio konzorcij institucija predvođen INSEAD-om, daje se po prvi put u 10-godišnjoj povijesti izračuna tog indeksa, i pregled klastera globalne inovativnosti. Pitati ima li nas tu, nepotrebno je. No, da ipak kažemo: ne, nema nas tu.
GLOBALNI LANCI VRIJEDNOSTI
Kad razborita građanka želi znati hoće li imati vajde od rasprava koje su na dnevnom redu, primjenjuje pravilo: hoće li sutra kruh zbog toga pojeftiniti? Ako hoće, kao što je to slučaj s uključivanjem BiH u globalne lance vrijednosti, isplati se baviti time. Stvar je i gora – ako BiH ostane izvan globalnih lanaca vrijednosti ne da kruh neće pojeftiniti, nego će i kriška biti sve tanja i tanja.
Globalni lanci vrijednosti tijekom su dvije posljednje dekade postali središnjom kategorijom u internacionalnoj trgovini. Troškovi komunikacija, trgovine i transporta smanjuju se stalno, pa je firmama sve privlačnije premjestiti proizvodnju tamo gdje se nalaze odgovarajući faktori proizvodnje. Nekad će to biti najkvalificiranija radna snaga, nekad najjeftinija, nekad najsavršenija tehnologija itd. Tako elementi finalnog proizvoda više puta prelaze granicu zemlje, pa su stoga važni troškovi prekogranične administracije, transporta, osiguranja itd, a ne samo troškovi odnosne proizvodnje.
Proizvodnja se sve manje odvija pod nacionalnim krovom, a sve više pod globalnim krovom. Stoga koncept nacionalne komparativne prednosti sve više gubi na značaju. I ne samo zbog što je proizvodnja „made in the world“, u globalnoj tvornici, nego i zbog pojave džinova poput Kine, čiji izvoz od 2,4 triliona američkih dolara, ekonomijom obima anulira tradicionalnu, nacionalnu komparativnu prednost drugih zemalja. Otud uzrečica „ne proizvodi ništa što može stati u kontejner“, već ostavi to Kini.
Ovo je dovelo do formiranja de facto regionalnih (mada se uobičajeno govori o globalnim) proizvodnim mrežama i lancima u kojima se sve više trguje repromaterijalima i do povećanja inozemne dodane vrijednosti u ukupnoj dodanoj vrijednosti zemlje izvoznice. Tako je uvoz postao važan kao i izvoz. Još je davno, prije no što je došlo do uspostave ovih globalnih lanaca vrijednosti, nobelovac Friedman govorio da je izvoz važan jedino stoga što osigurava uvoz. Uvoz je, smatrao je, ključni cilj društva jer osigurava veću potrošnju i standard društva. Izvoz je smo instrument za ostvarenje tog cilja. U svakom slučaju, bez kvalitetnih uvoznih komponenti nema kvalitetnog finalnog proizvoda odnosno izvoza. Kroz ovo se vidi koliko je važno sagledavanje vanjskotrgovinskih tokova kroz dodanu vrijednost.
Pokažimo to na primjeru zemlje montažera proizvoda. Prema tradicionalnom pristupu, zemlja-montažer ima komparativnu prednost u proizvodnji smontiranog (finalnog) proizvoda. No, dodana vrijednost montaže je vrlo mala, pa odnosna zemlja montažer nema veće koristi od komparativne prednosti u proizvodnji finalnih proizvoda. Kajmak ide onom ko je stvorio veću dodanu vrijednost. U ovom slučaju – to su proizvođači komponenti finalnog proizvoda.
KAKO IZ ZAMKE
Za zemlje poput BiH uobičajeno se kaže da su u „zamci srednjeg dohotka“ (izraz koji je lansirala Svjetska banka). Zaglavile su u zamku jer ne mogu naprijed, pošto ne znaju proizvoditi proizvode više dodane vrijednosti, a nazad neće, jer su prevazišli proizvodnju proizvoda niže dodane vrijednosti.
Tu je sad problem kod zemalja koje nemaju inkluzivne političke i ekonomske institucije nego ekstraktivne (rentijereske) političke i ekonomske institucije, tj. one vođene načelima „ima li mene tu“, „ko je jamio, jamio“ i sl. Lideri takvog, rentijerskog kapitalizma ne znaju povesti zemlju naprijed, pošto nisu u stanju ni spoznati važnost strukturnih reformi, a kamoli provesti ih, pa u pravilu uvaljuju zemlju u dužničko ropstvo.
Ne može se proizvoditi trupce (drvene, metalne i sl.) i imati visok životni standard. Ako zemlja ima nisku produktivnosti (pa stoga i nisku konkurentnost), mora imati i niske plaće. Ne može se praviti trupce i postizati tom proizvodnjom visok dohodak i imati velike plaće. Posebice ne ako se i ta proizvodnja trupaca postiže uz negativnu dodanu vrijednost, kao što pokazuje slučaj „hercegovačkog diva“.
S druge strane, da bi se napravio proizvod visoke dodane vrijednosti tj. visokog tehnološkog sadržaja, mora se imati visoko kvalificirane radnike. A oni ne žele raditi za malu plaću. Tako na kraju sve dođe na svoje mjesto. Ko pravi proizvode niskog tehnološkog sadržaja, ima nisku produktivnost (konkurentnost), niske plaće i nizak standard, a ko pravi proizvode visokog tehnološkog sadržaja, ima visku produktivnost, visoke plaće i visok standard.
Ako se BiH želi izvući iz „zamke srednjeg dohotka“ ili, bolje kazano, iz „zamke strukturne transformacije“, mora se udjenuti u te globalne lance vrijednosti, odnosno zagospodariti izvjesnim globalnim nišama temeljem inovacijskih aktivnosti.
Uključenje bh. firmi u globalne lance vrijednosti pomaže povećanju produktivnosti kao temelja razvoja, i vodi prelijevanju rezultata razvoja u domaću ekonomiju, kako pokazuje razvoj Južne Koreje (slično je i iskustvo nekih drugih zemalja npr. Finske i Češke.). Ona je pokazala kako se može uspješno preći sa strategije supstitucije uvoza („kupujmo domaće“) na strategiju promocije izvoza („izvozimo domaće“), postaviši time i jedno od 13 svjetskih ekonomskih čuda. Pokazala je i kako se može izvući iz duboke krize, primjerice one azijske iz 1997. god. I sve to bez prirodnih resursa, pokazujući da se bogatstvo zemlje ne nalazi u zemlji, nego u glavama ljudi.
Zemlja je učeća (a time inovativna, produktivna i konkurentna) ako je predvode oni koji prednjače u učenju.
Za razliku od Južne Koreje, koja je imala političare i diplomate poput Han Duck-soo, pa je postala ekonomsko čudo, BiH ima (id)entitetske političare i svjetska potucala (idu gdje god ih ko zovne i potpišu šta im god stave na stol), zbog čega počinje gubiti i protiv subsaharskih zemalja. Uzalud vam EU put, političari. I džaba vam „reforme“. Jer ne samo što je BiH najnekonkurentnija zemlja Europe, nego zaostaje i za Mauricijusom, Ruandom, Južnom Afrikom, Namibijom i Kenijom (vidi grafikon).
