Piše: Emir SULJAGIĆ
Odluka policije Hercegovačko-nertevanskog kantona da zaustavi autobuse sa izbjeglicama na Ivan-sedlu nije imala apsolutno ništa sa nesretnicima koji bježe sa Bliskog istoka. Nije u pitanju odsustvo humanosti i solidarnosti – tačnije, nije u pitanu samo to – nego se radilo o vrlo svjesnom pokušaju da se policijom naoružanom dugim cijevima izdejstvuje i uspostavi granica na Ivan-sedlu.
Nekoliko je stvari potrebno objasniti radi konteksta.
Prvo, da nema nikakve sumnje da ilegalno imenovani komesar MUP-a HNK-a tu odluku nije smio donijeti bez nedvosmislenog naloga Dragana Čovića.
Foto: Zaustavljanjem migranata na Ivan-sedlu Čović predstavio dio svog plana “B”
Drugo, uvjerenje da država treba tražiti dozvolu od nižih nivoa vlasti da bi na njihovoj „teritoriji“ provodila državnu politiku proizlazi iz tzv. mehanizma koordinacije. Riječ je o mehanizmu koji je prvobitno zamišljen da omogući Bosni i Hercegovini da govori „jednim glasom“ sa EU.
SPORNI MEHANIZAM KOORDINACIJE
Na kraju je rezultirao de facto promjenom Ustava BiH ispod stola. Dogovoren je iza zatvorenih vrata i o njemu se pregovaralo dva puta: jednom su o tome razgovarali Bakir Izetbegović i Milorad Dodik, a drugi put Izetbegović i Dragan Čović.
Odlukom, odnosno objavljivanjem odluke o mehanizmu koordinacije kantoni su dobili veto na pitanja iz isključive nadležnosti države Bosne i Hercegovine, uključujući i vanjsku politiku.
Nasilni pokušaj uspostave granice na Ivan-sedlu proizlazi odatle, iz Čovićevog pokušaja da nametne principe na kojima se temelji mehanizam koordinacije kao temeljni princip funkcionisanja države.
Treće, rječnik kojim prvaci HDZ-a, uključujući i samog Čovića, govore o izbjeglicama skoro je identičan rječniku rukovodstva udruženog zločinačkog poduhvata sa sjedištem u Zagrebu iz ljeta 1992. i proljeća 1993. godine.
Naime, Franjo Tuđman i rukovodstvo Hrvatske, odnosno njihovi klijenti u BiH, bili su opsjednuti „demografskom agresijom“ muslimanskih izbjeglica iz onih dijelova zemlje koje su okupirale jugoslovenske i srpske snage.
Strah od brojnosti muslimana provijava kroz skoro sve od nekih 75 snimljenih razgovora koje je Tuđman vodio sa svojim saradnicima. Jedan od ilustrativnijih primjera je i vjerovatno posljednji razgovor između Tuđmana i Alije Izetbegovića prije formalnog okončanja hrvatske agresije na BiH u martu 1994. godine.
Foto: Franjo Tuđman i Gojko Šušak, projektori UZP-a u BiH
U junu 1992., naime, Tuđman s prezirom, na isti način kao što danas govori Čović, kaže:
„Da li je primljeno u te provincije oko sto tisuća Muslimana, u provincije 8 i 10?“
Danas, nažalost, u vlasti u ovoj zemlji nema nikoga da kaže ono što je Izetbegović tada rekao:
„Pa i da jeste, to je naša država.“
Upravo, ako je ovo bila generalna proba za ono što treba da uslijedi nakon izbora 2018. godine, reakcija države, naročito onog dijela države koja je pod kontrolom SDA, je bila – smiješna. Federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara – u tom trenutku zauzet borbom za kandidatsku poziciju Denisa Zvizdića – tek je u ranim popodnevnim satima uspio dati krajnje smušenu izjavu iz koje je bilo jasno da je mnogo bliži tome da kao i 1992. počne pakovati kofere za hidžru, nego da radi ono za šta je plaćen.
SDA SE OPET „ZALEDILA“
Izetbegović – koji se poslovično zaledi u svakoj strateški bitnoj situaciji – uspio je progovorit tek kasno poslijepodne, dajući izjavu koja je u potpunosti pojeftinila napore ministra sigurnosti Dragana Mektića da u djelo provede odluku državnih organa. Kao i u maju 1992. godine, kao i svaki put kada se država nalazi u egzstencijalnom trenutku, SDA se – zaledila.
Incident na Ivan-sedlu indikator je najmanje dvije stvari: da Čović ima drskosti da krene u izazivanje nereda nakon izbora i po cijenu nasilja, i da će SDA ponovo, ako odluka o tome bude u njenim rukama, i državu i narod ostaviti na cjedilu.
Čović je očito ohrabren desničarskom i islamofobnom atmosferom u susjedstvu, ali i šire na kontinentu, spreman krenuti u dovršavanje projekta Franje Tuđmana. U tom smislu očito se oslanja podršku i prešutno odobravanje zemalja članica EU u proteklih nekoliko godina da kidnapuje prvo presudu Sejdić-Finci, zatim Izborni zakon, a sada i kompletan politički proces u Bosni i Hercegovini.
Početak devedesetih je vrlo poučan kada je riječ o snazi ljudske sposobnosti poricanja stvarnosti. Ono što većina građanske javnosti i danas odbija da vidi jeste da suština hrvatskog pitanja nije u rješavanju hrvatskog pitanja, jer ono, naime, ne postoji. Suština je u tome da se tobožnjim rješavanjem hrvatskog pitanja stvori pravo muslimansko pitanje.
A povijest nestanka evropskih, osmanskih muslimana u periodu između 1821. do 1921. vrlo je instruktivna kada je riječ o tome na koji se način muslimansko pitanje rješava kako u našoj zemlji, tako i na Balkanu.
