Piše: Enver KAZAZ
Antifašizam je zadugo, sve do pojave postmodernističke relativizacije i distopije, bio civilizacijsko nasljeđe koje je oblikovalo društveni sistem vrijednosti. Moglo bi se reći da su na njegovim temeljima izrasli internacionalistički pokreti dvadesetog vijeka, pogotovu duh integracije u njegovoj drugoj polovini.
Teško bi se bez antifašističkog internacionalizma mogao zamisliti univerzalizam ronkenrola ili antimilitarizam hipi pokreta, a pogotovu tekovine seksualne revolucije koje su oslobodile ljudsko tijelo od svemoćnog nadzora malograđanštine i dogmatskog, radikalnog klerikalizma.
Antifašizam je sistem vrijednosti baziran na obećanju da je preko granica rigidnih ideologija moguće jedinstvo čovječanstva, bez obzira na surovu borbu za prirodne resurse, položenu u temelj kapitalističkog poimanja ekonomije. Zato se i može reći da je antikolonijalizam koji je oslobodio i emancipirao Afriku, Južnu Ameriku ili jug i jugoistok Azije izrastao iz antifašizma.
ANTIFAŠIZAM SVEDEN NA RITUALE
Uostalom, najveće postignuće međunarodne politike 20. stoljeća, Titov, Nehruov i Naserov Pokret nesvrstanih zemalja bazirao se na vrijednostima antifašizma i odbacio hladnoratovsku podjelu svijeta.
Danas je antifašizam sveden na rituale kojima se obilježavaju veliki događaji iz Drugog svjetskog rata. A to znači u priličnoj mjeri ispražnjen od svoje sadržine. Njegovi ideali stoje tek kao veliko kulturno nasljeđe do kojeg drže pjesnici i drugi umjetnici lijeve, odnosno humanističke orijentacije.
Ali, postoje pjesnici i umjetnici, akademičari i filozofi desničari i fašisti, nacionalisti i rasisti koji svojom kreacijom pozivaju na ubijanje, zatvaranje, etničko čišćenje, silovanje, klanje onih drugih, onih koji nisu po mjeri njihovog ubilačkog pogleda na svijet. Oni svoju kreaciju ugrađuju u kolektivne mržnje i stvaraju u mraku svojih mizantropskih fantazmi.
Iz takve kreacije niče novi poredak globalne mržnje, koji se ne naziva fašizmom, zbog neoliberalističkog koncepta političke korektnosti i sveopće mentalne kontrole medija. Ali ta mržnja ubija djecu avionskim bombama, hemijskim oružjem, postavlja žičane ograde na granice ili diže zidove na njima, a pozivajući se na interes svoje nacije trabunja o religiocentričnom duhu svoje civilizacije.
U konačnici sije sjeme rata i prodaje oružje tamo gdje se očekuje rast profita za onih 1% čovječanstva koji kontroliše 99% svjetskog bogatstva. A to znači da su oni rituali kojim se pod blještavim svjetlom neona u postmodernim megalopolisima obilježava antifašističko nasljeđe – suštinski licemjerni, čak maska za neofašizam, za ur fašizam, rekao bi Umberto Eko.
Otkud to novo mrzilačko stanje čovječanstva na pragu 21. vijeka, koji je otpočeo krizama: klimatskom, ekonomsko-bankarskom, na koncu krizom antropocentrične etike koja je u ime progresa i profita dovela u pitanje opstanak ne čovjeka i čovječanstva, već ukupnog života na zemlji. Je li pod maskom antifašizma neoliberalni poredak svijeta proglasio profit za novo božanstvo, a iza njega nadire postfaktična stvarnost, simulakrum u kojem informatička civilizacija potpuno poništava osnove realnosti.
Negdje na njenom koncu stoji BOG SIMULACIJE koji tvrdi da ne živimo u realnosti, već u sistemu jednakopravnih interpretacija u kojem istina nije važna zarad prava na različite stavove o njoj. Istodobno, našu sadašnjost određuje i uređuje politika identiteta koja tvrdi da je univerzalizam mrtav, da je on zabluda, jer je pravo na partikularizam ključno, pa je npr. stajalište nacionalizma o unutaretničkom bratstvu iznad ideje univerzalnog humanizma, solidarnosti i socijalne pravednosti.
NACIONALIZAM OVLADAO SISTEMIMA
Otud je ključno pitanje danas: kako razriješiti mentalne zamke postmodernog distopizma, koji nije završio padom u realnost, već u carstvo bodrijarovskog simulakruma iz kojeg je nikao postfaktični svijet. U takvom svijetu antifašizam nije više neupitna civilizacijska vrijednost, nego prostor interpretativnog konflikta. U njemu trijumfuje ne sistem činjenica, historiografskih argumenta i aksioma, već moć ideologije koja vlada medijskom mašinom.
Svuda je to tako.
Na neoliberalnom visokorazvijenom Zapadu, antifašizam nije ništa drugo do samoproglašena vrijednost liberalizma i njegovog nasljeđa. Tamo komunizam nije antifašizam, nego, kako pokazuje Rezolucija Vijeća Evrope o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006. godine, zločinački totalitarni sistem.
Gledajući strogo etički, tom rezolucijom i revizionističkim historiografskim interpretacijama su komunizam i fašizam dovedeni u istu ravan. Nasljeđe borbe partizanskih pokreta protiv fašizma diljem Istočne Evrope, a pogotovo u Jugoslaviji, izbrisano je iz zapadnjačke društvene memorije, jer je nakon njihove pobjede u ratu na scenu stupio, prema ocjeni takve historiografije, zločinački komunistički režim.
Partizanski antifašizam, možda najveća vrijednost Evrope, zbrisan je u društvenoj memoriji Zapada, mada je omogućavao internacionalističko bratstvo nastalo npr. u borbi protiv Frankovog režima u Španskom građanskom ratu. Ili je zbrisano baš zbog svoje simboličke snage, da se eventualno ne bi obnovio njegov duh i postao kočnicom neoliberalnoj ideologiji i njenoj namjeri da ukine svaku ideološku alternativu i proglasi se konačnim pobjednikom povijesti, njenim telosom, apsolutnom istinom sveukupnog postojanja čovječanstva.
U zemljama evropskog istoka i jugoistoka u modi nije antifašizam, nego njegov neprijatelj. S padom socijalizma na scenu je došao nacionalizam i ovladao državnim sistemima. Negdje, kao na prostoru Titove Jugoslavije, nacionalizam je klao, silovao, rušio gradove i počinio genocid. Antipartizanski i antikomunistički, on je Titoizam proglasio zločinačkim režimom i u društvenu memoriju vratio Hitlerovu koljačku služinčad.
Foto: Ante Pavelić i Draža Mihajlović, ustaški poglavnik i četnički vojvoda i general, odgovorni za najstrašnije ratne zločine i masovna ubistva civila tokom II svjetskog rata
Njegov historiografski revizionizam je koljače uzdigao za nacionalne uzore, pa je četnički vođa, Draža Mihajlović, proglašen nevinom žrtvom Titovog sudskog aparata, a Alojzija Stepinca je katolička crkva uzdigla u sveca. Imena ulica, trgova i škola dobili su Pavelićevi, Nedićevi ili koljači nekih drugih vođa odanih Hitleru, a polupisci i kvazintelektualci koji su podržavali njemačkog sumanutog ubicu, zahvaljujući nacionalizmu, šepure se u nacionalističkim memorijama kao žrtve Titove denacifikacijske pravne norme.
TIHA KOLONIZACIJA NERAZVIJENIH
Gradovi koji se vole pozivati na svoj multikulturalizam daju ulicama i školama imena pisaca i intelektualaca koji su huškali na klanja. Hipokrizija nacionalizma ide čak dotle da partizanske heroje, npr. Mustafu Dovadžiju, smjenjuju u nacionalističkom simboličkom imaginariju fašistoidne intelektualne kreature, npr. Mustafa Busuladžić. Njih vladajuća bošnjačka politika gura u dječije umove, da se ne bi obnovilo sjećanje na veličanstvenu pobjedu Titovih partizana nad Hitlerovim, Dražinim, Pavelićevim ili koljačima iz 13. SS, odnosno Handžar divizije.
A onda pripadnici iste te partije polažu cvijeće pred Vječnom vatrom na početku ulice koja se nekad zvala Miskinova, po Vasi Miskinu Crnom, partizanskom narodnom heroju, a danas se zove Ferhadija, da se građani ne bi pitali šta su nam to partizani ostavili u nasljeđe.
Partizanski antifašizam neprihvatljiv je vlastima od Zagreba, preko Beograda do Banjaluke, Mostara i Sarajeva, baš kao i antifašizam Sovjetske armije vlastima na potezu od Varšave do Sofije. Istočna Evropa pogazila je svoje antifašističko nasljeđe u onoj mjeri u kojoj je neoliberalizam demonizirao socijalizam
Otud je danas osnovno pitanje: je li se uspavala savjest čovječanstva i odrekla svoje denacifikacijske norme na kojoj je nakon klaonice iz Drugog svjetskog rata rasla kultura mira u drugoj polovini 20. vijeka nasuprot hladnoratovskoj podjeli svijeta. Vrti li se čovječanstvo od svog začetka do danas u stalno istoj filozofiji moći obilježenoj kainovskim znakom?
Ako je pobjeda nad fašizmom omogućila stvaranje današnje EU, na koju tradiciju antifašizma se ona poziva? Na onu Zapadnu, čije je antifašizam preko konzervativaca Čerčila ili Ruzvelta u bliskom dodiru s nacionalnim patriotizmom, ili onu Istočnu, čiji je antifašizam izjednačen s internacionalizmom, bezmalo kozmopolitski?
U skladu s tim pitanjima, niče novo: je li moguće u eri globalizacije koja nije ništa drugo do tiha kolonizacija nerazvijenih ekonomija, odnosno neokolonijalizam, obnoviti antifašističko jedinstvo čovječanstva preko svih ideoloških podjela? Zid na granici između SAD-a i Meksika, ili žice na granicama EU – nameću skeptičan odgovor.
Postmoderni rasredišteni svijet izdiše pred novim poretkom, pred tripolarnim svijetom u kojem se bankarski moguli međusobno špijuniraju, baš kao i vojne sile pod njihovom kontrolom. Antifašizam je bio za kratko vrijeme postubilačka nevinost čovječanstva, vrijeme nade iza klaonice Drugog svjetskog rata.
Od tada do danas nema niti jednog dana mira na planeti koju logika profita vodi u još brže klimatske promjene, u sunovrat čovječanstva i mogućnost nestanka života.
Pa ipak, petokraka, za koju su život dali Ivan Goran Kovačić, Hasan Kikić, Ivo Lola, u nju vjerovali Branko Miljković, Skender Kulenović, Branko Čopić itd., a moja majka tvrdila da je to jedina zvijezda sišla s neba da spašava ljude od klanja, još sija u tmini u koju je zapalo čovječanstvo.
Njoj se klanjam.
