Piše: Esad BAJTAL
Ključno, i logički neizbježno pitanje, danas i ovdje glasi: šta su izbori? Jer upravo ono određuje životni, ljudski i politički smisao odgovora na gornje pitanje.
Podsjetimo, stoga, bh. građane, birače, na elementarnosti životne zbilje demokratskog svijeta. Na ono što je ovdje, nasilno potisnuto, a onda, vremenom, namjenski – „zaboravljeno“.
Šta su izbori?
U životu (a politika je samo dio života), demokratskih društava, izbori su obični konkurs, natječaj, koji, u ime Društva, dakle, Građana, raspisuje Država. Građani su poslodavac, a država samo dobro plaćeni servis čiji službenici služe potrebama građana.
To je jedina zadaća države.
Sav smisao njenog postojanja.
I ništa više!
U tom kontekstu, svaka državna služba je rad.
Plaćeno služenje građanima.
Političar je, dakle, obični službenik.
A pojam „službenik“, u vezi je sa riječju – sluga: plaćeni najamnik, onaj koji sanja (čak moli), da radi od izbora do izbora. U tom smislu, političar je sluga koji se dobrovoljno nudi da radi za društvo i građane. Ni od kog tjeran, čini to po vlastitoj želji. Prijavljujući se na konkurs (tj. izbore), tokom predizborne kampanje, on, ponizno populistički im se udvarajući obećava da će dobro služiti, i moli biraće (građane), da ga – izaberu.
To je suština izborne igre.
Uprkos toj logici, i geometrijski jasnom ocrtu ko je tu sluga a ko gospodar, imamo paradoks, da su se, ovdašnje sluge (političari), izvrgli u – gospodare?
Usto još, u zle gospodare!
Kako?
Tako što su, sračunato servilno, paktirajući s klero-strukturama, prodali građanima laž kao jedinu istinu i mjeru životnih odnosa. I obrnuto. Stajući u službu služavke (politike), ovdašnje religije su izdale i Vjeru i Boga. Kao put i način dolaska do Boga, ispolitizirane religije su postale važnije i od samog Boga. Na etno-politiziranom putu ka Bogu – sam Bog je zaboravljen:
Vjera je skliznula u religiju;
religija u politiku;
politika u politikantstvo;
poltikantstvo u nemoral;
nemoral u kriminal.
Tako su religije izdale Vjeru i Boga, a politika Humanizam i Čovjeka.
Ostali su, dakle, samo politizirani kriminal i krminalizirane politike.
Politike na kojima licemjerne, kleroetničke b-h-s vlasti, grade sebi raj/dženet na zemlji. Očito, da onaj, ko sebi gradi zemni, ne vjeruje u raj nebeski, koji preporučuje gladnim vjernicima. Ukratko, mi smo zemlja religioznih nevjernika. Zemlja u kojoj pseudoreligiozni zločinci i njihovi etno-mentori, kad se nađu u zasluženoj ulozi optuženih, u Haagu, tvrdnjom kako se, umjesto njima, sudi zapravo njihovom narodu, svoje zločine kukavički adresiraju izmanipulisanim narodima, tj. bh. građanima.
U isto vrijeme, u kakofoniji dobro osmišljene etno-halabuke, javna dobra i narodnu imovinu, imovinu tih istih građana, pod krinkom tobožnje tranzicije, adresiraju (knjiže) na sebe i trpaju u vlastite džepove. Tako građani (legitimni vlasnici društvene imovine), postaju sluge, a dobrovoljne sluge (političari) postaju gazde i gospodari.
Sve se odvija pod egidom licemjerne kuknjave o „nacionalnoj ugroženosti“, i u ime zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“. Tako blef-priča o „nacionalnom interesu“, u ravni praktičnih životnih odnosa, završava kao – interesni nacionalizam. Na taj način smo, kao društvo, ispali iz ideologije.
A u društvu bez ideologije nema borbe ideja.
Na sceni su gole interesne borbe.
Vode ih dobro sinhronizovane, krimi etno-grupe, koje se lažno predstavljaju kao političke stranke.
Usto još i – demokratske.
One su istinski i jedini tlačitelji bh. građana koji to više nisu.
Naime, nekadašnji građani (vlasnici društvene imovine), trljajući oči, sred zasljepljujućeg svjetla etno-demokratije, nakon „mraka socijalizma“ – i ne znajući to – osvanuli su kao prevareni, opljačkani i obespravljeni – etno-podanici. Nekada njihovi, fabrike i javna preduzeća, postali su vlasništvo stranaka i predmet postizbornih svađa, nagodbi i dioba pobjedničkih etno-struktura. Na taj način, pljačka i otimačina su, formalno-pravno, legalizovani.
Stranački izabrani, upravni i nadzorni odbori, umjesto da nadziru zakonitost poslovanja, kako se to radi u normalnom demokratskom svijetu, imaju ovdje potpuno suprotnu zadaću. Da, naknadno, post-festum, legaliziraju smišljeno nezakonito poslovanje i dobro organizovani kriminal isisavanja društvenog, našeg, novca za potrebe stranaka i njihovih vrhuški.
U slučaju bilo čijeg i bilo kakvog neslaganja, sa logikom te vrste nekritički osiljene samovolje aktualnih političkih moćnika, krvava letva etno-demokratije, po kratkom postupku, anulira sve sumnje i dileme, braneći silom nepisana pravila pljačkaške etno-politikantske matrice. Bez obzira na to da li se bavite politikom (H.Silajdžić), naukom (S.Kukić) ili bilo kojom drugom vrstom javnog djelovanja. Tu su i mnogi drugi, nevidljivi načini odmazde: neprimanja na, ili otpuštanje sa – posla … prijetnje, ucjene, montirani sudski procesi …itd.itd.
Tako je nesmetano gomilanje enormnog bogatstva na jednoj (vladajućoj), i ekstremno siromaštovo na drugoj (građanskoj strani), dovelo do socijalnog raslojavanja i bezakonja neviđenih razmjera.
Živimo kao građani sa najmanjom kupovnom moći u Evropi. Dok 50 posto građana živi na ivici, a još 30 posto njih ispod ivice siromaštva, stotinjak b-h-s multimilionera (onih sa po 30 i više miliona bogatstva), teški su ukupno preko deset milijardi dolara.
Na barometru korupcije, prvi smo u svijetu.
Penzije i plaće, stotina hljada ljudi su neredovne ili nikakve.
Nezaposlenost i glad masovna. Skupa državna birokratija bezbrojna.
Postali smo zemlja živih mrtvaca.
Mrtvaca koji hodaju.
Ni krive ni dužne, siromaštvom i izgladnjivanjem, b-h-s vlastodršci osudili su nas na bolno, dugo umiranje.
A osuda na dugo umiranje, teža je od smrtne presude.
Za koga, nakon svega rečenog, glasati?
Glasaću samo za one koji me uvjere da će se istinski, stvarno, boriti za Čovjeka.
Za pravnu i socijalnu državu.
Za vladavinu zakona, a ne ljudi.
Za „punu zaposlenost“ (ideal) i socijalnu sigurnost.
Glasaću, za one koji su protiv socijalne nejednakosti, materijalne i duhovne bijede kakvu sada imamo. Za ravnopravnost svih ljudi i građana. Za život jednakih šansi. Za besplatno školstvo i zdravstvo.
Glasaću, za one koji su protiv klero-etničkih i ideoloških predrasuda i podjela. Podjela na kojma jašu drčne i bogate b-h-s etno-gazde.
Ukratko, glasaću za – one koji zagovaraju socijalizam.
Ali, ne verbalni, nego socijalizam na djelu.
Socijalizm u praksi.
Stvarni socijalizam.
Onakav kakav srećemo na prostorima Švedske, Norveške i ostalih skandinavskih zemalja.
Odnosno, personalno, individualno, gledajući sa stanovišta onoga za šta se čovjek zalaže, i otvorenosti s kojom to čini, boreći se protiv razaranja države, podjele zemlje i nametnutog besmisla života … glasaću za Željka Komšića.
Uz sve moguće mu zamjerke, ove ili one vrste (o tome možemo za stolom – oči u oči), ja, kao „Ostali“ (tako nas etno-vlastodršci zovu), dakle, ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat; kao čovjek izvan Ustava i važećih zakona BiH, svoj glas dajem Željku Komšiću.
Da li glas Komšiću išta mijenja? U sistemu „etno-demokratije“ koji opisujete „pseudoreligiozni zločinci i njihovi etno-mentori“ ne dozvoljavaju promjene kojima političar postaje ono sto i treba da bude, dakle, „obični službenik“. Da li se sistem može promijeniti iznutra, dakle glasom Komšiću, kako ste naveli, ili bi trebalo prvo promijeniti sistem pa da komšići mogu biti izabrani?
Nisam sklon shvatanju stanja kao ili-ili, iako ne poričem ni tu opciju.
Ali, bliži sam procesnom sagledavanju stvari.
Sve je proces.
A to znači sljedeće:
Ma šta građani (u)činili danas, ništa se preko noći promijeniti neće. Ma koliko vlastodršci sprječavali promjenu, ništa neće moći ostati isto.
Sve teče.
Panta rei.
Dakle, sam Komšić ne može stvari pomjeriti u željenom pravcu.
Ali, može odgoditi i spriječiti one neželjene.
Odnosno, Komšić ne može sam integrisati zemlju, ali može spriječiti koalicijski zacrtano (osovina Dodik-Ćović) cijepanje, podjelu (zemlje) i razbijanje Države.
I time kupiti vrijeme za nicanje komšića.
Komšić je samo jedno zrno bačeno u zemlju.
A, bez zrna (Komšića) – nema klasa (komšića).
Izvor: Oslobođenje
