Nedavna inicijativa u Skupštini Kantona Sarajevo za pokretanje procesa uvođenja obaveznog nastavnog predmeta u srednje škole s radnim naslovom Osnove sigurnosti, lične i društvene samozaštite i nije toliko loša kako je predstavljena u medijima. Pojavila su se i tumačenja da je ovo tek jedna u nizu reakcija i odgovora na najavljenu uspostavu rezervnih snaga policije MUP-a RS.

Većina medija je ovu inicijativu predstavila kao prijedlog za uvođenje predvojničke obuke – kakve se stariji sjećaju iz vremena Jugoslavije. Tome je kumovao i sam predlagač.

Sažeto obrazloženje, dugačko samo jednu, pomalo militantnu, rečenicu: “Obzirom na turbulentnu situaciju u okruženju i Evropi, neophodno je učenike educirati o osnovama odbrane, sigurnosti i zaštite”, dopunjeno je dnevno-političkim promišljanjima, baziranim na strahovima od moguće uspostave rezervnog sastava policije.

STRAH OD PONAVLJANJA SUKOBA

Ni druge reakcije političkih stranaka i aktivista, sem onih koje su pozivale na smirivanje tenzija i preispitivanje mogućih odluka zakonodavne vlasti u manjem bh. entitetu, nisu bile adekvatno potkrijepljene činjenicama. Kretale su se od osude postupaka entitetskih vlasti, do prijedloga da i „mi“ uspostavimo rezervu policije. Jedino je OHR prespavao zlatni sat i reagovao kad su mnogi već pokupili čahure.

Na taj način stvorena je situacija što pogoduje onima koji Bosnu i Hercegovinu drže zarobljenom, a njene građane u stalnom strahu od ponavljanja sukoba. Osigurava se tako budnim aktivno biračko tijelo zadovoljno baš ovakvom vlašću, a ono odavno pasivno se još više pasivizira. Iskustvo iz rata devedesetih godina prošlog vijeka, naročito vrijeme njegove pripreme, naučilo nas je da se u ratu mirnodopska policija uglavnom angažuje na redovnim policijskim poslovima, a rezerva obavezno na vojnim borbenim zadacima. Otuda strah.

Foto: U toku je jedna vrsta militarizacije RS

Mada nisu bez osnova i analize koje ukazuju da je ideja o uspostavi rezervnog sastava policije RS manje odgovor na migrantsku krizu, a više za očuvanje vlasti uzdrmane protestima građana i lošom ekonomskom situacijom.

Nešto dublja analiza stanja sigurnosti u BiH bi, nema sumnje, pokazala da aktuelna vlast gomila probleme s kojima se trebala davno suočiti, kako bi se promijenio red prioriteta. Čini se da je vlast spremnija da donosi ad hoc odluke i privremena rješenja, a da za uspostavljanje sistema koji će na pružiti sigurnost i perspektivu nisu baš kadri. Ovako izgleda kao da rješavaju probleme i ostaju na vlasti, a stanje sigurnosti ostaje na nivou straha.

Zašto ne posumnjati da se radi i o namjernom skretanju pažnje sa euroatlanskih integracija, koje bi morale biti sadržaj permanentnog djelovanja, a ne samo crtica u sukobljavanju oko uspostave novih organa vlasti.

AKTIVNA REZERVA OS BIH NA ČEKANJU

Ali, vratimo se inicijativi s početka priče. Predvojnička obuka, u jednom kantonu ili entitetu nema smisla. Moglo bi se reći da doprinosi širenju straha. Ovo tim prije što to nije inicijativa Ministarstva odbrane BiH, koje bi moglo razmisliti o ovoj ideji samo kao dijelu programa regrutacije mladih za profesionalni vojni poziv, ili pak za konačno uspostavljanje rezervnog sastava predviđenog reformom odbrambenog sektora još 2005. godine.

Trenutna organizacijsko formacijska struktura OS BiH je osakaćena nedostatkom 5.000 rezervista.

Hrvatska, kao NATO članica, se već opredijelila za uspostavu rezervnih pukovnija (ukupno 9.000 ljudi i svi su već prošli obuku), a „vojno neutralna“ Srbija od 2017. radi osnovnu obuku i vježbe rezervnog sastava. Tim prije izgleda da su se, menadžment Ministarstva odbrane BiH i njima pretpostavljene instance, pogubili u osmišljavanju oblika aktivne rezerve, lutajući od rješenja tipa nacionalne garde SAD-a, do onog u sistemu odbrane Švicarske.

Jasno je da i jedan i drugi obrazac koštaju i traže predan rad na kvalitetnom osmišljavanju ljudi iz odbrambenog sektora, ali i iz civilnog društva i poslodavaca. Jednako koštaju i rezervni policajci na entitetskim ili kantonalnim nivoima.

Nadati se da će poslije 15 godina aktivna rezerva Oružanih snaga BiH doći na dnevni red. Skinuo bi se na taj način sa dnevnog reda i rezervni sastav policije, a vjerovatno i uradila adekvatnija sistematizacija i popuna redovnih policijskih snaga i agencija.

S druge strane, inicijativa da se u srednje škole uvede predmet koji bi se bavio sigurnosnom kulturom zaslužuje ozbiljnu pažnju i tretman. Tu nije dovoljna jedna rečenica zastupnika u Kantonalnoj skupštini. Naime, BiH i mladi u njoj su izloženi nizom sigurnosnih izazova na koje se ne nalazi odgovor u sadašnjem sistemu obrazovanja.

SIGURNOSNA KULTURA U ŠKOLAMA

Nasilni ekstremizam i radikalizam koji vodi ka terorizmu, vršnjačko nasilje, trgovina drogom, govor mržnje i trgovina ljudima, su najdirektije usmjereni protiv mladih. Oni su izloženi vrlo agresivnoj regrutaciji u ekstremističke i radikalne organizacije, te one koje se bave kriminalom, trgovinom ljudi i opijata, a nerijetko se izlivi govora mržnje smatraju inicijacijom. O ovome se vrlo malo govori u školama ili na tribinama mladih.

Misija OSCE-a u BiH je, u saradnji sa nadležnim sigurnosnim i prosvjetnim institucijama, proteklih godina činila ozbiljne korake da inicira, motiviše i uspostavi razgovore s mladima na ove teme, ali to nije postalo sistemsko rješenje ni lokalnih ni viših organa vlasti. Na ovakvim tribinama, kojima sam i sam često prisustvovao, javljala se gotovo obavezno ideja da se uspostavi predmet Sigurnosna kultura, a njegovi realizatori dodatno osposobe za ove i slične teme sigurnosnog karaktera.

Bilo je tu i otpora tipa – ispunjen mi je već fond časova ili pak nema nam to ko držati, niti ga možemo platiti.

Međutim, Sigurnosna kultura bi bio pravi sistemski doprinos obrazovanja prevenciji mnogih sigurnosnih izazova. Nema sumnje da bi doprinjela i boljem razumijevanju euroatlanskih integracija, benefita kolektivne odbrane i značaja sigurnosti za ekonomski i politički razvoj nekog društva.

Takvim generacijama se ne bi moglo manipulisati, kao što danas rade mnoge političke partije i stranke, uskraćujući im prave informacije. Demokratski nadzor i kontrolu mogu kvalitetno realizovati građani kojima sigurnosno-odbrambeni sistem nije ni bauk, ni nepoznanica.

Možda je to pravi razlog što je gotovo nezapaženo prošla inicijativa za uvođenje u srednje škole nastavnog predmeta Osnove sigurnosti, lične i društvene samozaštite ili manje militantnog naziva Sigurnosna kultura.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime