Ima u filmu Sivi kamion crvene boje scena u kojoj Rastko, odnosno Srđan Todorović, prilazi nečemu što liči na „krajputaša“, odnosno spomenik pored puta i na spomenik kači volan mercedesovog kamiona, kao uspomenu na poginulog oca u saobraćajki.
I vjerovatno bi i ta scena postepeno izblijedila, baš poput i blijedog filma, da mi nije oživjela pred očima par stotina metara po ulasku iz Srbije na Kosovo, na Jarinju.
Ne, nije spomenik nov, iako se tako čini. Samo se nije primjećivao iz auta, autobusa, ili možda kamiona. A kako je ovih dana onemogućeno kretanje vozilima preko tog graničnog prijelaza, a neko će reći da je riječ samo o „administrativnom prijelazu“, jer da Kosovo nije država da bi bila granica, onda se do granice, a i nakon granice ka Leposaviću i Kosovskoj Mitrovici, kreće pješke.
A na samoj, i to prvoj litici na koju naiđete, spomenik kao da vas poziva da mu priđete. Čak i ako ste navikli na krajputaše, ovako nešto se ne viđa. Krst u kombinaciji sa znakom mercedesa, a ispod tekst koji ukazuje da su tri nesretnika daleke 1946. godine baš na tom mjestu izgubili živote survavši se nizbrdo, ka suštećem Ibru koji ne pita za granicu i blokadu koja je u toku.
BLOKADA I KOLONE KAMIONA I VOZILA
A da su kojim slučajem ovih dana krenuli tim pute, životi bi im bili sačuvani jer tuda trenutno mogu proći samo pješke pošto su njihove kolege, kamiondžije iz rudnika Trepča, blokirali put ka Leposaviću. Ali ovo je sad već insajderska informacija koja nam služi da postavi priču u određeni kontekst. Vratićemo joj se kasnije, jer nisu baš svi bili upoznati sa blokadom.
Kad se spuštate južno Srbijom, baš ka Jarinju, ne znate šta vas čeka sa druge strane. Čuli ste da ima neka blokada, kao što ste čuli da je sve počelo nakon odluke vlasti Kosova da uvedu istovjetne mjere za automobile sa registracijama iz Srbije, kakve odavno važe za vlasnike vozila sa kosovskim tablicama koje na sebi imaju oznaku RKS. Prekriju ti tablicu i za pet eura dobiješ probne.
Uz to, onima koji žive na Kosovu a imaju tablice gradova po Kosovu (PR – Priština, GL – Gnjilane, KM – Kosovska Mitrovica) ali izgledaju kao bilo koja druga iz Srbije, tablice će biti oduzimane i dijeljene probne do dobijanja regularnih, kakve važe za cijelu teritoriju Kosova.
Tehničko pitanje koje vas se i ne tiče previše ako dolazite iz Njemačke, poput nekih, a putujete na Kosovo da bi posjetili rodbinu, bolesnog oca, kao što to čini Karišik koji je krenuo u Peć iz Leipziga.
I prvo što je pitao kad je došao: „Koliko ima do Merdara“?
A Merdare je granični prijelaz sa Kosovom, pa se naoko čini da ne bi trebao biti daleko. I nije, jer nije Kosovo Amerika, ali ako morate do Merdara prelaziti preko Kopaonika, onda to može potrajati i po dva, tri sata.
Pridružuje mu se i Jovan. Krenuo je do Mitrovice, usput svratio u Rašku da se vakciniše, jer kaže da „ne daju bez vakcine“. Rekao mu onaj sa bocom da sjedne negdje popije kafu, da malo odmori jer je vozio isto čitav dan i noć, a i nakon primanja vakcine, da ne bude nekih nuspojava.
KOSOVSKE PATROLE I SRPSKI TRANSPARENTI
A tu, baš do granice drumska je kafana. Puna kamiondžija koji su stali i dalje ne mogu zbog blokade.
Krenuo je Jovan neku dokumentaciju da riješi u Mitrovici gdje je prijavljen. Radi tako na građevini po Njemačkoj, ima kuću u Kneževcu, ali mu ne dozvoljavaju da uzme papire iz Srbije, iako kaže da uredno plaća porez za tu imovinu. Htio je tu da se prijavi, ali uzalud. Pa mora u Mitrovicu.
Raspituju se kod policije može li proći jer „stvar je hitna“, ali uzalud. Nije do policije. Tu im ja kažem da idem na drugu stranu pa da ću im javiti kakvo je stanje i ima li šanse da se iko propusti, pa možda i da se olabavi blokada.
„Sjedite, popijte kafu, sačekajte da vam se javim, pa onda odlučite da li ćete na Merdare“.
A sa Merdara javljaju da je strašna gužva jer, osim što duže traje prelazak zbog izdavanja probnih tablica, svi idu na taj prijelaz zbog blokade. Ali bar se može proći.
I tako stigosmo do spomenika poginulim kamiondžijama. Scena doista filmska. Ispod krsta sjede dvije plave žene. Prilazim ih i pitam odakle dolaze.
„Iz Mitrovice“, kaže jedna od njih.
„Pa, koliko već pješačite?
„Ne znamo. Već nekih pet kilometara idemo. Ne znam ni šta ćemo kad pređemo preko“, požalila se.
Ispušile su po cigaru i nastavile.
Kilometar dublje na Kosovu vidimo i prve patrole, prve transportere, policiju u punoj opremi, a odmah dalje i lokalne Srbe i blokirani put. Razvijen je i transparent: „Dobrodošli u zajednicu srpskih opština“.
Pripremaju se šatori, dijele se sendviči. Raspitujem se za blokadu, te zna li iko do kada će, kako će, te zašto su tu? Svi vrte glavama, neki otvoreno i prijete da ih se ne snima.
Javljam Karišiku da je mrka kapa i da preko Jarinja neće proći. Uredno zahvaljuje. Kažu da je kolona kamiona i ostalih vozila duga pet kilometara, kao i da stalno dolaze novi. Na pitanje zašto – odgovora nema.
Nalazim ga u govoru Aleksandra Vučića, čije dijelove kasnije preuzimaju predstavnici Srba, o Briselskom sporazumu, o tome da to nije „švedski sto“, gdje će neko uzeti samo ono što mu se dopada, a to je, u ovom slučaju, dogovor o tablicama koji doista i postoji, samo se njegova primjena do sada odlagala.
Nalazim ga u prebacivanju na teren priče o ZSO koja i dalje nije formirana, ali i u činjenici da je isti dan kad je blokirana granica u Mitrovici i drugim sredinama sa kosovskim Srbima osvanuli bilbordi sa istovjetnom porukom: „Dobrodošli u Zajednicu srpskih opština“.
Zvanično se nije znao dan kad će Priština odlučiti da sprovede dogovor u djelo, a bilbordi i transparenti su već bili spremni kao odgovor.
SREĆA JE NEGDJE DRUGDJE
Blokada traje nekoliko dana. Ljudi su zabrinuti već šta će biti za koji dan kad presuše namirnice i izvor snabdijevanja. Još jedan pucanj u nogu. Kao i onaj sa vozom prepunim ikona i natpisom „Kosovo je Srbija“ koji je navodno trebao ići baš za Mitrovicu. Kao i svako glasanje, kao i pucanj u Olivera Ivanovića.
Teško se sjetiti poteza koji nije bio usmjeren direktno protiv sebe samih i normalnog života. Svjesni su toga ljudi, ali ne smiju ništa da kažu. Pogranični dio prepun je sumnjivih ljudi, onih koji se okreću od kamera i reportera.
I tako će biti dok gazda ne dogovori nešto sa predstavnicima EU, dok još jednom ne proglasi pobjedu na Kosovu, baš kao što je to učinio Slobodan Milošević 1999. godine nakon NATO bombardovanja. I znaće svi da to i nije pobjeda, ali nije da ih je briga. Žele samo da žive koliko-toliko normalno.
A ono što viđamo na Jarinju nije ni blizu normalnog. Teško da će tu biti nekog sukoba, ali slike nikako nisu prijatne. A jedna je jako simbolična. Naoružani pripadnici kosovske spoecijalne policije ROSA stoje pored natpisa na zidu na kom piše: SNS i AV (Aleksandar Vučić) jer to je ono što politika SNS i AV donosi.
A onda, na povratku ka graničnom prijelazu uz buku točkića od kofera prilaze mladi otac i majka sa petomjesečnom bebom. Vraćaju se sa odmora. Prespavali su, kažu, na granici dan kad je blokada počela, nadajući se da će sutradan to prestati i da će moći do Zvečana gdje žive. Ali uzalud.
„Kršenje osnovnih ljudskih prava“, razočarano će majka dok se otac, koji nosi bebu u kenguru, pita kako će i šta dalje. Nada se da će uspjeti naći nekoga ko će ih odbaciti ka Zvečanu, ali tek nakon što pređu još par kilometara pješke.
Po povratku na granični prijelaz ne zatičem moja dva drugara. Otišli su, kaže mi konobarica, ka Merdarama. Očaj zavladao, pa se očajničkih mjera i prihvatili.
Jedino kafana živa, iako nema vode. Ibar je poprilično nizak, kiša nije bilo pa je osjećaj kao i da je voda stala teći, a ne samo protok ljudi i robe. A kao za inat, promet u kafani nikad veći. Svi staju, prave pauzu, piju kafe.
Dok srčem svoju u kafanu ulaze dvije djevojke. Traže taxi. Ulazimo u auto i nudimo im prijevoz. Ka Novom Pazaru, ka Kraljevu, ka Beogradu. Ka Novom Pazaru će, kažu. Odnosno do Raške. A njih dvije muka zbližila. Zajedno su prepješačile pored blokade i tu su se i upoznale.
Raška je blizu. Izlaze, pozdravljamo se i poželimo im sreću.
Razmišljam o spomeniku. Za dvije i pol decenije puni 100 godina postojanja. Čitavo jedno stoljeće. Njih trojicu je sreća napustila te 1946. godine. Možda su je istrošili prethodne četiri godine ratovanja, a možda su samo bili neoprezni. Možda je pukla guma. Sve u svemu, ne bi bili srećni da su imali prilike da dočekaju trenutak u kom bi morali da izađu iz kamiona da bi se uopšte kretali. Za to se niko nije borio.
Možda bi ih to sačuvalo, pomislićete. Da, ali možda bi ih i dočekao metak koji već godinama na Kosovu čeka da ga neko ispali. Baš kao onaj koji je upućen Oliveru Ivanoviću. I nikom ništa. Jeftin život, jeftini politički poeni, a sreća?
Sreća je negdje drugdje.
