Nedavno priznanje Milorada Dodika da će nadležni u Republici Srpskoj i dalje prevoziti migrante do entitetske linije do dijela BiH u koji žele da dođu, bez obzira na odluku MUP-a Unsko-sanskog kantona o zabrani prijevoza migranata, samo je potvrdilo ono što se već znalo, a to je da postoji neka vrsta organizovanog prebacivanja migranata iz jednog entiteta u drugi.

I to niti treba koga da čudi, niti je ta politika novost. Već je dobro uhodana u Srbiji koja važi za zemlju čija je politika prema izbjeglicama blaga, ako usporedimo odnos u drugim zemljama, posebno na granicama sa akcentom na Bugarsku i Rumuniju, Mađarsku, Hrvatsku… Još od 2014. godine cilj je prihvatiti ih na jugu, ali ih isto tako i brzo transportovati do sjevera i ne ometati ih u pokušaju da nastave put ka nekoj od zemalja EU. Samo da ne ostaju.

BH POLICIJA SVE RIGOROZNIJA

Tako, s jedne strane, daješ privid zemlje koja je otvorena za izbjeglice, a sa druge činiš sve, osim prisile, da ih se čim prije otarasiš.

Zemlje EU, posebno one granične, su u međuvremenu svoje granice gotovo u potpunosti zatvorile, ali to nije omelo Srbiju da nastavi sa sličnom politikom. Ako već nije moglo u Mađarsku, u Hrvatsku, može se u Bosnu i Hercegovinu, a kao posebno zgodna okolnost je što Srbija, tamo gdje graniči sa BiH, graniči sa entitetom Republika Srpska koja opet nije sprečavala izbjeglice da uđu u BiH jer se tu ionako neće zadržavati, no će ih fino prevesti do Federacije BiH, a ovi će onda dalje do Bihaća, Velike Kladuše, ili ko zna već gdje.

I nije to samo „brigo moja pređi na drugog“, to je puno više. Krize koje viđamo u posljednje vrijeme idealne su i za samog Dodika koji će ih iskoristiti kako bi dodatno potkrijepio svoju tezu da je BiH „nefunkcionalna država“.

Posljednje vrijeme kao da se i to mijenja. Ne, ne mislimo na politiku Dodika, već kao da posljednje vrijeme neka vanjska ruka pokušava da kontroliše i koordiniše izbjegličkim tokom. Kao da ga koči i preusmjerava dalje.

Foto: Gradi se ograda na granici sa Sjevernom Makedonijom

Na jugu Srbije, na granici sa Makedonijom gradi se žilet žičana ograda, gotovo identična onoj na granici sa Mađarskom (iako su u Srbiji uvijek govorili da se tako nešto neće desiti), dok je na granici sa BiH sve više nestalih izbjeglica, onih koji su nestali, uglavnom se utopili u Drini i to zbog tzv. pushbackova (bh. policija vraća izbjeglice na silu u rijeku).

Iako to nije potvrđeno, niti za to postoje ikakvi znakovi na granici, ali u Preševu misle da je sve osmislila EU, pa i finansirala. To misli i predsjednik opštine Šćiprim Arifi.

„Mislimo da je ograda u funkciji dodatnog osiguranja granica zemalja van EU od izbeglica“, kaže on.

Foto: Šćiprim Arifi

Srbija je inače navedena kao jedna od zemalja van EU koja čeka da Frontex (Evropska agencija za graničnu i obalsku stražu, op.a.) pokrene zvaničnu operaciju „za poboljšanje kontrole granica i borbe protiv ilegalnih migracija“. Do sada je to ozvaničeno samo u Albaniji i Crnoj Gori, jedinim zemljama van EU.

To znači da će na granicu slati svoje ljude kako bi spriječili ilegalni prelazak izbjeglica.

PORODICA IDENTIFIKOVALA UTOPLJENE

Sumnja se da su već na granici sa Srbijom i da zajedno sa srbijanskom policijom već patroliraju jugom Srbije. To je teško potvrditi jer policija ne dozvoljava pristup ogradi, kao ni pograničnom dijelu, a na svaki upit MUP-u, a tiče se postavljanja ograde, odgovor nećete dobiti. Kao ni dozvolu da priđete i snimite.

Postavljanje ograde, kao i spomenuti pushbackovi iz BiH, uklapaju se u svakom smislu u priču da će i u Srbiji i zvanično biti pokrenuta Frontex operacija, ali ne samo u Srbiji, nego i BiH.

Dok izbjeglice na jugu Srbije za sada i ne prave toliki problem, jer granice sa Sjevernom Makedonijom ima oko 150 kilometara, pa čak i da je u potpunosti ograde, svega kojih desetak kilometara od Preševa je granica sa Kosovom gdje Srbija nema nikakve ingerencije.

Već je javna tajna da se u BiH, iz Srbije, prelazi preko Drine i to kod Loznice, ali i Banja Koviljače. Uhodan je to postao biznis. Uspjeh zagarantovan. Sve do nedavno.

Dok smo boravili u Banji Koviljači, odnosno napuštenoj željezničkoj stanici, raspitivali smo se o informaciji da je proteklih mjesec dana u Drini stradalo sedam ljudi. Podaci su to nevladine organizacije Klik Aktiv s kojima smo i bili u Banji Koviljači. Navode da im je policija potvrdila da su identifikovani samo dvojica mladića, jer je njihova porodica došla čak iz Afganistana da radi provjere i preuzimanja tijela. Ostaloj petorici se ne znaju ni imena i pitanje je da li će se ikada i saznati.

Igrom slučaja, baš to jutro grupa od devet izbjeglica, koja je prethodno boravila u Bihaću, vraćala se u Srbiju. Bihać je za njih bio nesnošljiv, mogućnost prelaska granice u Hrvatsku gotovo ravna nuli, te su se stoga odlučili vratiti u Srbiju i odatle probati nekom drugom rutom. Ka Mađarskoj, Rumuniji… Devet ih je krenulo, a vratilo se samo pet, nakon što ih je bh. policija kamenicama i riječima „preplivajte ili umrite“ najurila u hladnu i nabujalu Drinu. Iako su, kažu, pokušali napraviti ljudski lanac, kako bi se oduprli snažnoj Drini, u tome nisu uspjeli.

Svjedočenje jednog od preživjelih uplašio je ostale, ali ne dovoljno da promjene svoju odluku o prelasku preko Drine, za koju kažu da nije problem preći jer to ionako čine čamcima.

KAKO SIGURNO PREKO DRINE

Među izbjeglicama primjećujemo i grupicu maloljetnika. Niko od njih ne želi da se prijavi u neki prihvatni centar, iako im je kao maloljetnima barem krevet zagarantovan. Ne žele da gube vrijeme. Jedan od njih ima svega 16 godina i raspituje se kakva je Bosna država. Dok mu pokazujem fotografije i lica primijeti da se jedan od likova zove Mustafa.

„To je muslimansko ime“, govori mi.

„Jeste. I nije jedini. Ima ih dosta“, odgovaram mu.

„Tamo ima muslimana“, radoznalo će.

„Ima, ali neka te to ne zavarava“, odgovorim mu, sjetivši se one devetočlane grupe koja je upravo pobjegla iz Bihaća, ali i protesta koji se organizuju protiv izbjeglica.

Ipak, primjećujem neku dozu olakšanja kod njega.

Koliko god se držali zajedno, primjetno je da je grupa Sudanaca ipak odvojena i da su nepovjerljivi kako prema neočekivanim gostima, ali i prema ostalim izbjeglicama. Međusobni sukobi nisu rijetki, a situacija u kojoj su sve zatvoreniji čini sve dodatno nervoznima jer je sve teže doći do ostvarenja sna kog su spakovali sa sobom.

Već je ustaljeno tvrditi da izbjeglice čine isključivo mlađi muškarci. I da nije tako, odnosno da su na ovaj neizvjestan put krenuli svi, pitanje je da li bi svi stigli do odredišta, makar se ono privremeno zvalo – Srbija.

Ipak, dvije porodice su se izdvojile. Sa njima i četvero maloljetne djece. Stigli su iz Afganistana i skupljaju snagu za prelazak preko Drine. Saznanje da je to jutro njih četiri nestalo u Drini ne čini ih ni malo spokojnima. Najmlađe dijete ima svega tri godine. Radoznao je i raspoložen za igru, nesvjestan opasnosti koja vreba sa druge strane, ali željan života.

I niko više nije spokojan. Plaše se Drine, plaše se reakcije policije sa bh. strane. Do dolaska u Banju Koviljaču većina njih je putovalo najmanje dva mjeseca. Najviše ih je iz Afganistana i Pakistana, ali ima ih i iz Irana, Sudana…

Niko ne želi u postojeće prihvatne centre jer bi ih to samo dodatno usporilo.Pojedini su povrijeđeni, pojedinima nedostaju vreće za spavanje, a zima slijedi.

Željeznička stanica u Banji Koviljači pretvorena je u veliku čekaonicu kroz koju duva, gdje je higijena čak i ispod osnovnog nivoa. To svakako nije život dostojan ijednog ljudskog bića, ali zar ratovi jesu? Jedino što je čisto i što se ne može uprljati jesu njihovi snovi. Drina, međutim, ne pita čiji su.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime