Dragan Čavić jedna je od najpoznatijih i najinteresantijih političkih figura u Republici Srpskoj, ali nesumnjivo i u Bosni i Hercegovini.
Sa višedecenijskim stažom u politici, Čavić je prošao apsolutno sve, u iznimno kompleksnim vremenima bio je na čelu RS kao predsjednik ovog entiteta, ali i lider SDS-a, koja je u to vrijeme imala status postkaradžićevske partije.
Najveću političku cijenu Čavić je platio nakon što se kao predsjednik RS u TV obraćanju građanima 2004. godine Bošnjacima izvinio za srebrenički genocid, kao prvi političar iz RS uopće, a nakon dobijenih rezultata Komisije za Srebrenicu. Dvije godine kasnije smijenjen je sa funkcije predsjednika SDS-a i od tog momenta faktički počinje njegova opoziciona borba i djelovanje.
U intervjuu za Inforadar Čavić govori o trenutnom, vrlo teškom stanju u RS i cijeloj državi, predviđa rezultate predstojećih, iznimno važnih parlamentarnih izbora, te pojašnjava zbog čega je glasao za nedavno skupštinske zaključke u NSRS koji, na određeni način, obezvrjeđuju razmjere srebreničkog genocida.
Razgovarao: Almedin ŠIŠIĆ
Gospodine Čaviću, dugo smo u poslu, i ja u svom i Vi u svom, no moram primjetiti da mi se čini, gotovo sam ubijeđen, da unazad možda pune dvije decenije pred izbore nismo imali otrovniju atmosferu u državi nego što je ona sada – a još sam uvjereniji da to nije tek puka kampanja?
ČAVIĆ: Istina, mi uvijek uoči izbora imamo podizanje tenzija, a s obzirom da su izbori svake dvije godine ne uspijevamo da spustimo tenzije te iz jednog izborog ciklusa upadamo u drugi. Ovdje u pravilu već godinu pred izbore počnu tenzije, tako da ovi nisu ni po čemu drugačiji od prethodnih. Nažalost, takav je ambijent u BiH da se na svim stranama kao osnovna argumentacija u političkom dijalogu između aktera koriste teme koje duboko zadiru u emocije ljudi i direktno su vezane za ratne traume sva tri naroda i svakog čovjeka pojedinačno. Dvadeset i tri godine ima da se završio rat, valjda bi ljudi trebali da izbace rat iz glave i da se okrenu budućnosti.
Ali upravo određene politike već otvoreno govore o ratu, kao da ga zagovaraju?
ČAVIĆ: Ja mislim da je takva retorika pucanj u prazno, za to ne postoje kapaciteti, a posebno – ono što je bitnije – ne postoji međunarodna volja, dakle, postoji opredjeljenost da se takve stvari ovdje više ne događaju.
U svemu je jako bitna i uloga medija. Već smo vidjeli i nova crtanja karata i pokušaje prekrajanja granica koje dolaze iz Srbije, a prednjači Prva Srpska TV. Dobro se sjećam da su slična iscrtavanja karata 1991. i 1992. potom uzrokovala kataklizmu. Smatrate li da je ovo smišljena, naručena kampanja, kako bismo se svi bavili strahovima, a ne kriminalom pojedinih vladajućih struktura, ili pak ozbiljna prijetnja regionalnom miru?
ČAVIĆ: Nije to samo u Srbiji, to je i u BiH i Hrvatskoj. U regionu se podižu tenzije zbog brojnih neriješenih pitanja među državama, a u funkciji nabijanja tenzija se nalazi taj balkanski trougao. To nabijanje tenzija je opet u funkciji raznih interesa koji nisu u direktnoj vezi sa izborima u BiH, ali jesu u vezi sa odnosima koji su jako bitni za države nastale raspadom bivše Jugoslavije, posebno za Hrvatsku, Srbiju i BiH. Mnogo je stvari koje stalno vraćaju ovu zemlju duboko unazad. Evo sad gledamo taj izraženi revizionizam II svjetskog rata u Hrvatskoj, recimo nazivanje Jasenovca logorom u kojem se igrao fudbal.
Vidjeli smo i skulpturu u obliku granica HND koja je promovirana u Posušju, i to je izgleda postalo društveno prihvatljiva norma?
ČAVIĆ: Da, fratar isklesa kartu NHD… Gledajte, uvijek u svakom društvu postoje ljudi koji žive u ekstremnom viđenju svijeta. Ima ih svugdje, i u Njemačkoj, Engleskoj, Austriji, u Francuskoj, nema gdje ih nema.
Ali tamo su i dalje manjina.
ČAVIĆ: Da se razumijemo, onog trenutka kada državni sistem ne reaguje na takve stvari, ne reaguje na vrijeme, to polako eskalira i postaje društveno prihvatljivo. To je ključni problem za cijeli region, što takve stvari postaju društveno prihvatljive, ne odbacuju se apriori od strane vladajućih elita u sve tri ove države. Osnovni problem je upravo ekonomsko stanje u ove tri zemlje izražene migracije. Odlaze ljudi, odlaze mladi, šta tim ljudima reći osim nabijati adrenalin? A odlaze sa indignacijom zbog stanja u kojom žive i više ne učestvuju u biračkim procesima. Razgovarao sam s grupom mladih koja odavde odlazi u Njemačku. Oni su potpuno razočarani u sistem, u politiku, kažu da uopšte i više nikada neće učestvovati u izborom procesu.
Nevjerovatno je kakve je to razmjere poprimilo u cijeloj regiji. Skoro sam s jednim prijateljom Bošnjakom iz Ključa pričao o ovome, sve je isto, nema razlike. Kaže da mu je ovdje ostao otac koji ima 85 godina i da je vrijedan, svake sedmice u dvorištu kosi travu, ali ne može da upali kosilicu. I onda po dva sata čeka da naiđe neko ko može da mu upali kosilicu?! To je najbolja personifikacija i kvalifikovanje stanja u ovom društvu. Odlaze ljudi, radno i intelektualno sposobni, ostajemo bez naroda…
Jedan ste od lidera Saveza za promjene, i po mom skromnom mišljenju, možda i najjači opozicioni političar u RS. Međutim, opozicija sama po sebi uistinu ne odaje dojam političke snage koja bi mogla da svrgne Milorada Dodika. Osobno smatram da se opoziciji može razbiti o glavu takmičenje pojedinaca u nacionalizmu s Dodikom – zašto to činite?
ČAVIĆ: Opet se vraćamo na isto; potpuno identično je i u Federaciji. Svi se takmiče u stvarima za koje misle da će im donijeti izborne poene – što je najtragičnije i donose! To je ono što me zabrinjava. Ne zabrinjava mene budućnost ove zemlje kad bi ljudi razumno prihvatili da moramo ići naprijed, sa svim traumama koje nosimo. Evo, to ilustrujem jednim primjerom. Kako možeš da voziš auto naprijed a stalno gledaš u retrovizor? Pa moraš napraviti teški udes, havariju s mrtvim ljudima, moraš se sudariti s nekim! Gledanje konstantno unazad i izvlačenje iz nedavne, ali i davne prošlosti raznoraznih teza koje treba da se reflektuju na sadašnjost i budućnost je postalo besmisleno. Ja ne spadam u one koji misle da ovdje stalno treba podizati tenzije i da će to poboljšati kvalitet života. Ne radim to.
Vi ne, ali neki vaši kolaicioni partneri upravo to rade, počeli su da se takmiče s Dodikom u nacionalizmu. S tim u vezi postoje čak mišljenja – a ja vam ih prenosim – da ako „Dodik slučajno i padne“ u oktobru da to će biti zbog slučaja „David Dragičević“, a ne zbog djelovanja opozicije?
ČAVIĆ: Svašta se prišiva opoziciji, s tim ja živim u kontinuitetu sve ove godine. Ali osnovni problem je što svi oni koji kvalifikuju nas, opoziciju, stoje sa strane udobno u svom intelektualnom sterilitetu, ne pokušavajući da se uključe, a imaju veoma loše mišljenje o stanju u društvu!? Pa nema dana kad ja ne srećem ljude koji daju sugestije da treba uraditi ovo ili ono. A ja im kažem, pa ljudi, uključite se! Odgovoraju mi, „pa znate kakva je vlast, imaćemo problema, biću progonjen, ovo-ono“. Pa čekajte, po čemu sam ja Don Kihot koji treba da vodi ovu bitku, a da se pri tom ne uključuju svi koji su jednako nezadovoljni stanjem u društvu kao i ja? Nemamo demokratski izgrađen kapacitet kod ljudi da shvate da je moć u njihovim rukama.
Ovdje se sada apsolutno jedno pitanje nameće samo po sebi; zašto ste, naime, obezvrijedili snagu vlastite riječi, Vašu političku etiku koja vas je uvijek krasila, i svrstali se uz sve druge koji su na ružan i reći ću neljudski način kroz nedavne skupštinske zaključke pokušali da ospore, obezvrijede razmjere genocida u Srebrenici i dovedu u pitanje sam taj čin koji Dodik već godinama ružno negira?
ČAVIĆ: E sad tu se stvaraju mitovi koje treba potpuno rasčistiti. Dakle, iza onoga što sam ja uradio stojim apsolutno, i prije 14 godina, i 2004., i danas, 2018. godine. Ovdje se sad moramo vratiti na vrijeme prije 14 godina. Komisija koja je trebalo da utvrdi šta se tačno događalo u Srebrenici, ja to dobro znam, je počela da radi tako da obuhvati cijeli kontekst događaja od 1992. do kraja 1995. godine, što je bilo razumno. Međutim, Komisija je onemogućena odlukom visokog predstavnika koji je sve locirao na devet dana, dakle VP je odlukom precizno definisao i ograničio se na taj period. Ja svoje mišljenje, kada je Srebrenica u pitanju, nisam promijenio, jer sam o tome izašao i javno govorio i na Skupštini – i sve što sam rekao iza toga stojim! Ali molim vas, ne zaboravite, tada nije postojala presuda u sporu BiH protiv SR Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. To je sasvim druga dimenzija kvalifikovanja događaja u Srebrenici. Jasno je u zaključcima definisano da sve ono što postoji i što je potvrđeno istorijski s ove distance – neće se mijenjati. Sam nalaz Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, u onim dijelovima u kojima su apsolutno istorijski potvrđeni, ne mogu se mijenjati. Ali se mora ubuhvatiti cijeli period od 1992. do 1995. Nemoguće je u cijelom tom kontekstu stradanja tamo izostaviti stradanja Srba od 1992. do 1995. godine.
I još nešto da vam kažem. RS je bila prinuđena i obavezna po presudi Doma za ljudska prava na čijem čelu je bila Mišel Pikar, a na osnovu stotinjak apelacija pojedinaca i preko 1.000 apelacija koje su već bile u Domu za ljudska prava 2003. godine, da formira Komisiju i utvrdi istinu o događajima. Da obavijesti porodice o načinu stradanja i mjestima stradanja. Sve što je egzaktno utvrđeno tada – ne može se mijenjati, to ne može bilo ko promijeniti! Ali istovremeno je isti taj sud obavezao Vladu Federacije da na osnovu apelacija Srba u Sarajevu formira istu komisiju i uradi isti posao koji je uradila Vlada RS – ali Vlada Federacije to nikada nije uradila.
Da se razumijemo, 14 godina nakon mog obraćanja niko od Bošnjaka nije uradio ništa slično, niko od Hrvata nije uradio ništa slično, a ja sam izložen na stub srama kod svih. Dakle, i dalje stojim pri onome što sam rekao te 2004., ali podržavam namjeru da se utvrdi pravo i činjenično stanje stradanja svih u Srebrenici i oko Srebrenice u periodu 1992.-1995., i to je smisao ove podrške.
Nikome ne treba da bude sporno dostizanje jedne od civilizacijskih vrijednosti – „istjerivanja“ pravde za sve žrtve, naravno bez pokušaja revizionizma, ali zašto Dodik i vladajuća struktura punih 14 godina nakon rezultata Komisije – a mjesec, dva pred izbore – dakle baš sada, možda i u najosjetljivijem trenutku za bh. društvo i državu, izlaze s jednom ovakvom inicijativom?
ČAVIĆ: Ja sam to rekao i u obraćanju skupštini, što se mene tiče bilo bi mnogo pametnije da se to radi van izbornog procesa, da se to radilo prošle godine, ili da se radi iza izbora. Ta inicijativa je živa, ušla je u Narodnu skupštinu u vremenu u kome nije bilo saglasnosti oko tajminga, a to nas ne sprečava da iznesemo svoje mišljenje – i mi smo ga iznijeli. Ne vidim zaista da sve ono što je uradila Skupština predstavlja negaciju bilo čega, ali predstavlja obavezu da se utvrde egzagtne činjenice u okviru jedne međunarodne komisije sa autoritetima. Pa molim vas, predsjednik RS je rekao da će izaći i pozvati i Bošnjake da u toj komisiji imenuju svog predstavnika, što je razumno.
Da, ali dojam koji se stekao, i eho koji je došao do javnosti, je takav da je skupština pokušala da se obezvrijedi razmjere genocida u Srebrenici?
ČAVIĆ: Svako komentariše na svoj način, sve stvari se gledaju crno-bijelom tehnikom kod svih, ne postoji druga tehnika. S vremenske distance od 14 godina mnoge stvari su potvrđene, neke su demantovane.
Ako smo legalisti, poštovaćemo presude Međunardnog suda pravde, međunarodnog prava, zar ne?
ČAVIĆ: To je vrlo diskutabilno, pravo je vrlo rastegljiva kategorija. Da je poštovano međunarodno pravo Kosovo nikad ne bi postalo država i…
Ja govorim o Haškom tribunalu.
ČAVIĆ: Generalno, to međunarodno pravo je vrlo rastegljiva kategorija. Da postoji međunarodno pravo – bogami postoje i oni koji su krivično odgovorni za likvidacije i u Vijetnamu, u Afganistanu, u Libiji, Siriji, Iraku, i bogati pitaj gdje je sve pobijeno svijeta. Radi se o tome da je danas, generalno, na ovakvim pitanjima pravda u rukama globalnih sila. Pravda kod malih ne postoji.
Evo dolaze nam izbori, za nešto više od mjesec, i imate sigurno određene rezultate ankete i druge pokazatelje. Koga Vi vidite u budućoj vlasti, na državnom i entitetskim nivoima?
ČAVIĆ: Mogu vam reći da ovaj put ne mogu da napravim bilo kakvu prognozu. Jer kad pogledamo sve te odnose najprije unutar koalicija u RS, pa između stranaka iz dva bloka u RS, pa onda u Federaciji između koalicionih partnera, pa onda između stranaka opozicije i koalicionih partnera, pa kad pogledate odnose između partija u RS i Federacije, ovdje nema te gatare koja u ovom trenutku može da procijeni šta će se desiti. Znate, može se desiti da se potpuno blokiraju institucije BiH zbog poznatih stvari, a to je neizmijenjen Izborni zakon po odluci Ustavnog suda. Ja imam osjećaj da to neko želi. Jer da je bilo volje sve bi se to riješilo, intervencijom u Izbornom zakonu završila bi se cijela priča.
Kome to odgovara?
ČAVIĆ: Onima koji žele preuređenje BiH, na nekim potpuno novim osnovama.
Možete li reći ko su ti?
ČAVIĆ: Pa to se zna, najviše HDZ ima takvog interesa, nema tu tajni nikakvih.
Od rezultata Saveza za promjene zavisi i to da li ćete upravo Vi naredne četiri godine predsjedavati Vladom RS. Ukoliko se to dogodi – da stvari postavim hipotetički – Vas bi zaista očekivao ogroman posao.
ČAVIĆ: Sve ja to znam. Ja sam u političkom sistemu, u ekonomskom sistemu, u kontinuitetu već dugi niz godina. Moja dva mandata u Narodnoj skupštini RS su me dovela u situaciju da sam apsolutno u toku svih, a posebno ekonomskih stvari u RS. Ja jako dobro znam kakvo je stanje, i finansija, i budžetsko stanje, i perspektiva RS u smislu ekonomskog stanja – sve mi je poznato. I težine socijalnih problema koje RS nosi na svojim leđima, i velikog duga koji je ove godine enormno porastao.
Imate li već u planu određene ekonomske politike?
ČAVIĆ: Imam, jedna od prvih stvari treba da bude, a za to treba da postoji potpuni dogovor unutar BiH, restruktuiranje svih politika direktnih i indirektnih poreza. Mi ne možemo, ni u RS ni u FBiH, razgovarati o novom investicionom zamahu, niti možemo da govorimo o investicijama, ako ne rasteretimo poslodavce direktnih poreza. Poreski tereti fiskalnih i parafiskalnih nameta su neizdrživi. I drugo, naravo, pitanje rješavanja pritiska politike na slobodu rada.
Kako i iz čega bi se država onda „usput” namirivala?
ČAVIĆ: Država mora da redukuje svoju potršnju, tu nema nikakve priče. Molim vas, ja govorim da se direktni porezi moraju značajno smanjiti sa sadašnjih preko 60 maraka koje idu na 100 maraka isplaćene plate, koje poslodavac daje državi na razne načine. I ovdje govorim samo o onome što ide na platu, ne govotim o porezu nas dobit, o raznim parafiskalnim davanjima kojima opterećuju kompletan poslovni bilans. Zamjeram strašno vlastima što su davno započeli, a nikad završili dvije stvari: jedna je ta famozna „giljotina propisa“, to je deregulacija. Imamo prenormirano društvo, imamo multiplikaciju normi na običnim pitanjima. Šumu propisa po kojima se često u sudskim procesima nalaze nedoumice koje proizilaze iz različitog tretiranja istog problema u različitim zakonima. I druga stvar je fiskalna konsolidacija, odnosno kresanje parafiskalnih nameta. Nema više mogućnosti da svako na svakom nivou odlučuje koliko će da naplaćuje nešto da bi pružio uslugu – govorim o javnom sektoru. Dalje, veliki je problem nenormalno zapošljavanje u javnom sektoru, neodgovarajuće strukture stručnosti..
To se i dalje dešava, imam pouzdanja saznanja o tome.
ČAVIĆ: Da, pa to je instrument za dobijanje izbora. Da bi se stvari riješile moramo donijeti i novi zakon o sukobu interesa. Jednostavno, ja sam zagovornik ukidanja mogućnosti da bilo ko po dva osnova može da ima primanja iz budžeta, bilo kog nivoa. Ili iz javnog preduzeća. A što bi bio problem da to ukinemo?! Ako si imenovan, izabran, ne možeš da imaš primanja po više o jednom osnovu. Ne možeš biti član UO, ili biti poslanik i direktor javnog preduzeća, izaberi! Ja sam zagovornik rigoroznih i kranje rigidnih mjera koje ovo društvo mora poduzeti da bi preživjelo.
Totalno restartovanje društva?
ČAVIĆ: Društvo se mora restartovati.
