Svjedočimo o izuzetno zaoštrenoj predizbornoj retorici, nastojanjima nekih vjerskih lidera da dociraju u političkim pitanjima i slično, a kako se izbori budu približavali moramo biti spremni na još oštrije izjave političara i nova zaoštravanja, ocjenjuje u intervjuu za Inforadar prof. dr. Husnija Kamberović, jedan od najcjenjenijih historičara u BiH i regiji.
Dodaje kako takva atmosfera za građane BiH nije najbolja da mirno i slobodno izađu na izbore i svoj glas daju onima za koje misle da mogu raditi na poboljšanju života.
Izmjene izbornog zakonodavstva, prema njegovom mišljenju, opterećene su širim političkim događanjima, ali je ključni problem nepovjerenje koje vlada među akterima kada je u pitanju bosanskohercegovačka politička scena. To nepovjerenje, kako kaže, proizilazi iz traumatičnih događaja od prije tridesetak godina, ali i iz zloupotrebe nacionalnih identiteta kojima svjedočimo posljednjih dvadesetak godina.
U kakvom društveno-historijskom ambijentu građani BiH dočekuju oktobarske izbore
KAMBEROVIĆ: Mi smo skloni mnoge događaje, mnoge kontekste proglašavati historijskim i sudbonosnim. Tako i danas često čujemo kako su predstojeći izbori historijski, kako će oni odrediti budućnost naše zemlje i naših ljudi, naše djece, itd. Tačno je da su izbori važni, ali ne treba im davati nekakav sudbonosni ili historijski značaj, jer izbora je bilo i prije, a biće i poslije ovih oktobarskih. Ono što je, čini mi se, sada važno naglasiti je da se oni doista pripremaju u atmosferi zategnutih odnosa i to kako na širem, svjetskom planu, potaknutih ruskom invazijom na Ukrajinu, kao i zategnutim odnosima u nekim drugim dijelovima svijeta, što je važno, ali mislim da je puno važnije to da se ovi naši izbori sada pripremaju u ambijentu zategnutih odnosa u regionu, što će presudnije nego ovaj širi svjetski kontekst uticati na rezultate i na sve ono što će se desiti u oktobru na našim izborima.
Naši izbori ne mogu promijeniti odnose u svijetu, ali mislim da bi rezultat naših izbora mogao biti važan za regionalne odnose na Balkanu. Nama, doista, treba smirivanje tenzija i poboljšanje odnosa u regionu, iako smo, sudeći po onome što vidimo sada, još daleko od toga. Nemamo lidere na Balkanu koji rade na smirivanju tenzija, međusobnom približavanju i razvoju regionalne saradnje, nego, uglavnom, prisustvujemo euforiji koja je vrlo često nacionalistički nabijena.
Ipak, najvažniji su naši unutarnji, bosanskohercegovački odnosi. Svjedočimo o izuzetno zaoštrenoj predizbornoj retorici, nastojanjima nekih vjerskih lidera da dociraju u političkim pitanjima i slično. Kako se izbori budu približavali moramo biti spremni na još oštrije izjave političara, na nova politička zaoštravanja, dizanje međunacionalnih, ali i unutarnacionalnih tenzija gdje to bude stranački interes, na zloupotrebu vjere, kreiranje novih “nacionalnih izdajnika”, izluđivanje naroda… To nije baš najbolja atmosfera za građane BiH da mirno i posve slobodno izađu na izbore i svoj glas daju onima za koje misle da mogu raditi na poboljšanju života u ovoj napaćenoj zemlji.
Šta nam govore pozivi o “denacifikaciji” regije koje je izrekao poslanik vladajuće Srpske napredne stranke u Srbiji Vladimir Đukanović?
KAMBEROVIĆ: Ta izjava je vrlo opasna, jer dodatno može zaoštriti odnose u regionu, a sa druge strane je dobra, jer pokazuje koliki je ruski uticaj na Balkanu. Ta priča da će Srbija navodno “denacificirati” regiju je slijeđenje ruskog modela “denacifikacije” Ukrajine. Ta izjava je pokazala koliko je Srbija pod ruskim uticajem i koliko je ta priča uopće opasna za mir na Balkanu. Koje su to zemlje koje bi Srbija mogla “denacificirati”? Mi znamo da oni govore prije svega o BiH i Crnoj Gori i to je nešto što prije svega treba zabrinjavati te dvije države. Malo je vjerovatno da to može ići prema nekim drugim zemljama regiona, recimo Hrvatskoj, koja je članica Evropske unije i NATO saveza. Tako da je ta priča o “denacifikaciji” veoma opasna prije svega za BiH i Crnu Goru, bez obzira što se kasnije Đukanović izvinio zbog te izjave. Sve to govori da je Srbija vrlo nesiguran partner na Balkanu i da može kao jedan od ozbiljnih ruskih igrača na Balkanu dovesti do velikih problema.
U toku svih izbornih ciklusa pojačava se nacionalistička retorika, iz konteksta se izvlače historijske činjenice posebno one iz posljednjeg, ali i Drugog svjetskog rata. Šta nam to govori o bosanskohercegovačkim političarima, ali i o društvu?
KAMBEROVIĆ: To nije samo specifičnost bosanskohercegovačkih političara. Uočeno je to kao trend koji slijede gotovo svi balkanski političari. Mi to vidimo i u Hrvatskoj i u Srbiji prilično burno, tako da se bosanskohercegovački političari uklapaju u tu već uobičajenu matricu političara u regionu pred izbore, ali i mimo tih izbora. Zašto oni koriste historiju i zašto koriste događaje iz Drugog svjetskog rata? To je oproban metod mobilizacije i homogenizacije nacionalnih zajednica. Ne moramo ići suviše daleko u historiju, ali ako pogledamo samo događanja sa kraja 80-tih godina onda ćemo uočiti koliko su oživljene priče iz Drugog svijetskog rata bile važne u pripremi ratova 90-tih. Mislim da su današnji političari to zapravo na neki način dobro savladali. Zapravo shvatili su koliko to mogu koristiti za svoje političke ciljeve. I mislim da tu čak nema ništa neobično. Zašto? Zato što će političari koristiti sve što može biti njima od interesa da dobiju izbore. Oni se samo bore za vlast! Ako pomisle da je korištenje historije i događaja iz Drugog svijetskog rata za njih važno, da im može donijeti glasove, oni će to raditi. Ali veći je problem to što historičari pristaju biti sluge politike. A brojni historičari su tokom devedesetih godina, a vidimo dobrim dijelom i danas, pomagali političarima da te događaje interpretiraju na način koji nije znanstven nego služi njima za ostvarenje političkih ciljeva. Ako političari koriste događaje iz Drugog svjetskog rata da bi dobili izbore, onda je to razumljivo, ali ako historičari služe političarima da bi mogli dobiti izbore, onda je to već veliki problem samih historičara.
Naravno mi danas vidimo to oživljavanje nekih priča iz Drugog svjetskog rata, ali ne samo iz tog rata. Vidimo i koliko i događaje iz rata devedesetih nevjerovatno puno koristimo u izbornim kampanjama iako bi i ti ratovi, od kojih je prošlo već 30 godina, trebali biti samo dio procesa kojim će se baviti historičari, a ne političari. Bilo bi puno bolje, naravno, ukoliko bi političari imali neke ideje da mogu graditi bolje društvo u budućnosti i sadašnjosti, a ne baviti se prošlošću i rekao bih konstruirati bolju prošlost. Nama svima treba kritičko sagledavanje prošlosti, ali mi ne možemo živjeti u njoj nego u sadašnjosti i budućnosti. Dakle, nama ne treba bolja prošlost, nego bolja budućnost.
Koliko se kroz historijski kontekst može i kako posmatrati aktuelna politička kriza u BiH koja se tiče izmjena izbornog zakonodavstva?
KAMBEROVIĆ: Izborno zakonodavstvo i promjene koje se pokušavaju napraviti su opterećene širim političkim događanjima, ali je ključni problem nepovjerenje koje vlada među akterima kada je u pitanju bh. politička scena. To nepovjerenje proizilazi iz traumatičnih događaja od prije tridesetak godine, ali i iz zloupotrebe nacionalnih identiteta kojima svjedočimo posljednjih dvadesetak godina. Mislim da niko ništa ne bi trebao imati protiv toga da se dobije izborno zakonodavstvo koje bi omogućilo normalno i zdravo funkcioniranje institucija države, pri tome mislim na sve razine, počevši od opština, kantona do entiteta i države.
Dakle, nama je doista potrebna promjena izbornog zakonodavstva kako bi ljudi kada izlaze na izbore izlazili s uvjerenjem da će njihovi glasovi biti dobro i tačno prebrojani. To je prva, formalna razina. S druge strane, ljudi moraju biti svjesni da će nakon izbora imati vlast u koju oni imaju povjerenje. Danas znamo da imamo krađe na izborima i to već dosta dugo, a s druge strane imamo strukture vlasti koje se formiraju, a koje nisu izraz volje ljudi koji žive u BIH. Šta bi to malo konkretnije značilo? Zloupotrebe kojima smo svjedočili, posebno izbori u Domove naroda kroz zloupotrebu nacionalne identifikacije doista moraju prestati. Na koji način će se to riješiti kroz Izborni zakon? Mislim da prvo treba stvoriti ambijent u kojem će oni koji donose izborno zakonodavstvo vjerovati jedni drugima, a čini mi se da je danas to nepovjerenje ključni problem u BiH.
Koliko se politički manipuliše vašom izjavom da nećete više konkurisati na pozive za projekte Kantona Sarajevo, na šta se ona zapravo odnosila i zašto ste tako odlučili?
KAMBEROVIĆ: U prošlom pozivu za naučne projekte koji je raspisalo Ministarstvo za nauku i visoko obrazovanje predložio sam jedan svoj projekat. Okupio sam mlađu ekipu ljudi i htjeli smo istraživati na koji način su se mijenjali nazivi ulica u Sarajevu tokom historije i kako su određeni društveni i politički konteksti uticali na te nazive i promjene naziva ulica u Sarajevu. Projekat nije podržan uz obrazloženje da ja kao voditelj nisam dovoljno kvalificiran voditi taj projekat. Već tada sam odlučio da neću dopustiti sam sebi da dođem u istu situaciju, da neko od birokrata na takav način vrijeđa moj integritet. Ove godine sam umjesto svog naučnog projekta predložio samo održavanje nekoliko konferencija u okviru „History festa“. Opet je to na Ministarstvu odbijeno. Sada su našli formalno opravdanje da prijava, iako je bila uredno predata na protokol Ministarstva, nije bila provučena kroz elektronski sistem, što je za njih bilo dovoljno da iz te formalne strane odbiju podržati tu manifestaciju.
Shvatio sam da su naša ministarstva postala toliko birokratizirana da jednostavno ne želim pristati na to da budem dio tog birokratiziranog sistema. Ja sam tu izjavu postavio na svom Favebook profilu prosto zato da prijatelji „History festa“ znaju da nismo dobili podršku Ministarstva nauke i visokog obrazovanja Vlade KS i ništa drugo. Neki su to kasnije, a to sam vidio na nekim portalima, pokušali politički zloupotrijebiti za obračun sa postojećom kantonalnom Vladom, iako je moje iskustvo i sa prehodnim vladama slično. Svaka vlada ima neke svoje političke favorite, a ja mislim da bi kvalitet i referentnost morali biti jedini kriterij. To što sam ja odustao od budućih prijava na naše konkurse ne znači da se neću baviti i dalje svojim naučnim projektima. I „History fest“ i moje projekte uglavnom finansiram iz drugih izvora, uglavnom evropskih fondova, i ja ću to nastaviti raditi i ubuduće, ali ne želim više davati nikakvog povoda našim birokratiziranim strukturama u vlasti da to koriste, da vrijeđaju zdravu pamet ljudi koji organiziraju „History fest“.
„History fest“ je održan i ove godine, a otvoren je izložbom o partizanskim bolnicama?
KAMBEROVIĆ: „History fest“ je regionalni festival koji se održava već šest godina u raznim djelovima BiH. Ove godine smo bili samo u Sarajevu. Ranijih godina smo išli i izvan Sarajeva, uključujući Konjic, Mostar, Banjaluku i neke druge gradove. „History fest“ je doista postao jedna prepoznatljiva manifestacija na kojoj se okuplja sve ono što je dobro u historijskoj nauci iz regiona i Evrope. Po tome se etablirao kao jedno važno stjecište na koje historičari iz Evrope i svijeta rado dolaze. Mislim da je to tako, jer smo vrlo otvoren festival ne samo za historičare istomišljenike, već i za dijalog neistomišljenika. Na tome ćemo posebno i u budućnosti raditi. Čini se da smo vrlo profesionalni, a to znači da smo daleko od te ideje da promoviramo neke mitske perspektive historije, već se želimo iz različitih perspektiva i vrlo profesionalno baviti temama koje odredimo kao teme „History festa“. U junu smo imali doista veliki broj naučnih panela, promocija knjiga, izložbi, dokumentarnih filmova… Recimo, bio je Lordan Zafranović sa svojim filmom “Testament”. Imali smo otvorene i ozbiljne diskusije o vrlo važnim temama naše i regionalne historije. Debatirali smo o događajima iz 1942. u Istočnoj Bosni, u Jasenovcu i na Kozari, bavili smo se stradanjem civila u ratu devedesetih i komparirali stradanja civila u Drugom svjetskom i ratovima devedesetih. Ono što smo zaključili je to da smo mogli vidjeti da civili ni u Drugom svjetskom ratu, a pogotovo u ratovima devedesetih i tu smo se fokusirali na Bosnu, nisu bili nekakve kolateralne, usputne žrtve, nego su doista bile ciljane mete. Mislim da se „History fest“ doista razvija u jedan ozbiljan festival.
Izložba o partizanskim bolnicama je bila uglavnom fokusirana na partizanske bolnice u Bosanskoj Krajini oko Bihaća. Nju je priredio Dino Dupanović, mladi kolega iz Bihaća. I to je važno za naš festival: osim što festival ima zavidnu naučnu dimenziju, dakle okuplja historičare, profesore, ozbiljne naučnike, na festival se okupljaju mladi historičari, doktoranti, master studenti… Sastavni dio našeg festivala su doktorkse radionice, što je vrlo važno, jer mi na taj način stvaramo jednu mrežu historičara koja će u budućnosti moći raditi na regionalnoj i široj evropskoj integraciji ovih naših prostora.
