Milica Pralica, izvršna direktorica Udruženja građana Oštra Nula iz Banja Luke, u velikom osmomartovskom intervjuu za Inforadar govori o pravu i položaju žena u današnjem društvu, problemima aktivizma u BiH, narastajućem fašizmu u Bosni i Herecegovini, kao i o ozakonjavanu kriminalizacije klevete u RS, što može da ima katastrofalne posljediced ne samo po RS, već po cijelu drzavu.
UG Oštra Nula na čijem ste čelu i ove godine je organizator „Osmomartovskog marša“ i niza popratnih aktivnosti kojima se želi skrenuti pažnja na položaj žena u BiH. Koja je ključna poruka marša i zašto ste se za nju opredijelili?
PRALICA: Ove godine smo odlučile da marširamo pod sloganom „Nismo jeftina radna snaga!“, jer želimo da ukažemo da se treba poštovati Zakon o radu, Zakon o zabrani diskriminacije, te Zakon o ravnopravnosti polova kojim se garantuje sigurno i nesmetano djelovanje žena u radnom okruženju. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je u BiH samo 33,5% žena ekonomski aktivno u plaćenom formalnom prijavljenom radu, da je svega 6% od svih zaposlenih žena među najbolje plaćenim zaposlenicima u odnosu na 13% muškaraca, da od ukupnog broja lica koja traže zaposlenje 58,11% su žene, da su najslabije plaćena radna mjesta čistačice, krojačice, spremačice i obućarke, gdje je zaposleno najviše žena, poruka je i više nego jasna. U našem tradicionalnom, patrijahalnom i konzervativnom bh. društvu ženska radna prava su kategorija koja se još uvijek postavlja u drugi plan, a o uslovima rada, diskriminaciji na radnom mjestu, seksualnom uznemiravanju/nasilju na radu, ekonomskoj nejednakosti, nejednakim platama i reproduktivnim pravima i sl. se tek ponekad progovori najviše upravo oko obilježavanja 8. marta. Pozivamo žene koje nam se ne mogu pridružiti na maršu mogu da se pridruže jednočasovnom štrajku, jer je štrajk još jedna glasna poruka žena da ne žele da budu jeftina i eksploatisana radna snaga! Nadam se što većem odazivu kako bismo zajedno uticali na podizanje svijesti o ženskim radnim pravima, kako naše kćerke, majke, sestre i drugarice ne bi bile jeftina radna snaga!
Iako su žene unatoč ravnopravnosti na papiru diskriminirane u nizu životnih sfera, iako se neplaćeni ženski kućni rad u našem patrijarhalnom društvu smatra normalnim, šta je, prema Vašem mišljenju, razlog da je i dalje mali broj žena spreman javno govoriti o svom položaju, izaći na marševe, proteste kako bi se izborile za svoja prava , ali i očuvale ona koja su naše pretkinje za nas izborile?
PRALICA: Kako više promatram naša društva u cjelini, pri tome mislim na društva država nastala raspadom Jugoslavije, uviđam da je problem u obrazovanju i nasilnom vraćanju patrijarhata. Etnonacionalizam koji je oženjen patrijarhatom nas vraća u doba Kraljevine SHS, odnosno NDH i osmanskog perioda, zavisi kako koja etnija misli da je to „zlatno doba“ njihovog prosperiteta, koje ženama polako oduzima sva prava koja su izborile kroz AFŽ i Jugoslaviju. U medijima su žene predstavljene kao lutke, čija je svrha da samo budu lijepe, rađaju djecu, kuvaju i zadovolje muškarca. Ukoliko bar malo odudarate od tog šablona, društvo vas neće spaliti na lomači kao u srednjem vijeku, ali će da se moli na trgovima u javnom prostoru za vašu čistotu, nevinost i čednost. Nećemo u našim medijima vidjeti nikakav medijski sadržaj koji govori o obrazovanim ženama, naučnicama, profesoricama, inžinjerkama, preduzetnicama, političarkama i sl. kako bi djevojčice i djevojke imale uzor na koji mogu da se ugledaju i da iz njega uče. Silikonske barbike koje je proizveo kapitalizam ujedinjen sa patrijarhatom žene degradira i šalje im poruku da su slobodne samo ako pripadaju muškarcu i ako on odlučuje za njih, a da sve žene koje se bore za slobodu i ravnopravnost su neposlušne divljakuše kojima vazda fali „pravi muškarac“ da ih prosvijetli. Nikad niko ne pomisli da je ženama potrebno bolje obrazovanje, bolji uslovi rada, primjena zakona u praksi, ekonomska sigurnost i više povjerenja u nas da smo sposobne da radimo sve što želimo. Ja se sjećam svoje komšinice koja je radila u „Energoinvestu“ i pričala mi kako su žene išle na edukacije, čitale stručnu literaturu, bile na vodećim pozicijama i kada je poslije rata došla da radi u banci u Dubici, bila je šokirana da su žene bile okupirane samo šopingom, kozmetičkim katalozima, bez ikakve volje i želje za stručnim napredovanjem i usavršavanjem. Dakle mi kao društvo ne idemo naprijed, već se vraćamo brzinom svjetlosti unazad. Ako vidimo da su najrazvijenija demokratska društva u kojima su žene najobrazovanije i gdje imaju najviše prava, znaćemo gdje smo. Mislim, barem se nadam da ćemo vidjeti.
Osim na temama rodne ravnopravnosti i potpore LGBT zajednici, angažirani ste i pitanjima društvene i socijalne pravde. Ima li socijalne pravde u BiH?
PRALICA: Imamo samo nacionalsocijalizam i socijaldemokratiju, socijalna pravda je umrla sa prvim ispaljenim metkom 1992. godine u Bosni i Hercegovini. Ni civilni sektor, izuzev nekoliko organizacija koje se mogu izbrojati na prste jedne ruke, se ne bavi socijalnom pravdom, socijalnim politikama, radništvom, sindikatima i slično, jer to nije dio donatorske agende. Kako da kažem sad je ekologija „in“, pa se svi bave ekologijom, ali sirotinja nije „in“i niko se ne bavi sirotinjom, jer nemamo projektnih poziva, a sve smo siromašniji i siromašniji. Problem je što ne shvatamo da ekologija i socijalna prav(d)a idu jedno sa drugim, ruku pod ruku. Socijalne potrebe građana sve više rastu, dok prihodi stagniraju ili se smanjuju. Ali, evo peremo ruke od socijalnih prava, jer tu treba zasukati rukave i raditi i rezultate ćete vidjeti za deset, možda i više godina ili decenija dok se ponovo uspostavi sistem. I zašto bismo se time bavili kad evo možemo napisati projekat kako reciklirati nešto, popričati sa mladima na tu temu – i doviđenja. Ne umanjujem bavljenje temom ekologije manje važnim, šta više, između socijalne pravde i ekologije mora postojati poveznica, jer jedno bez drugog ne ide. Treba da nađemo mehanizam zajedničkog rada i djelovanja i početi raditi na solidarnosti na terenu, a ne samo da to budu parole na protestima i saopštenjima.
Aktuelna vlast u Republici Srpskoj sve agresivnije nastoji ugušiti svaku javnu riječ i djelovanje koje kritički promišlja zbilju u kojoj živimo. Kako Vi gledate na politički trenutak u kojem živimo?
Od policijske represije koja se desila krajem 2018. nad grupom „Pravda za Davida“ i građanima okupljenim na Trgu Krajine, govorim da živimo u diktaturi i da se pretvaramo u tamni vilajet iz Andrićevih romana. To što imamo izbore, ne znači da živimo u demokratskom društvu, kako to tvrde neke kolege iz civilnog sektora. Problem je što ne učimo jedni od drugih, na tuđim i vlastitim iskustvima, ne gradimo strategiju i infrastrukturu koju režim ima. Ne vjerujemo jedni drugima, a očekujemo da građani imaju povjerenja u nas i da zajedno mijenjamo sistem. Mi samo gasimo pojedinačne požare, a ne uzrok i to je jedan od problema. Protjerivanje Srđana Šušnice iz Banjaluke je jasan pokazatelj sistema vrijednosti koji živimo! Sistem koji brani ratne zločince i politički ih oživljava, civilni sektor koji se pravi gluv i slijep, u većini slučajeva da ne bi bio na nišanu ili su pristali na donatorsku politiku da moraju sarađivati sa institucijama, pa ne talasaju i građani koji su u stanju kolektivne depresije i čekaju da neko dođe i riješi njihove probleme je društvo koje sebe galopirajuće vodi u sunovrat. Nažalost, opozicija i civilni sektor već deceniju trube kako je ovo početak kraja vladavine režima Milorada Dodika, a režim nikad jači i organizovaniji. Ne možemo samo kritikovati sistem da se on sam od sebe promijeni, moramo raditi na tome.
Novinar(k)e, aktivi(stic)e, analitičar(k)e koji nisu na „liniji vlasti“ naziva se stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima, špijunima. I sami imate iskustvo vezanja takvih epiteta za organizaciju koju vodite, ali i ne baš pozitivno iskustvo sa sudom od kojeg ste tražili zaštitu?
PRALICA: Kada živite u diktaturi iliti fasadnoj demokratiji, ne očekujem da nam sistem aplaudira i podržava nas jer radimo svoj posao, tj. raskrinkavamo sve njegove anomalije. Oni koji su početkom 90-ih počeli uspostavljati ovakav sistem u kome će profitirati, a mi biti jeftina radna snaga i robovi, ne možemo očekivati da takav sistem želi promjenu nabolje. Političke elite će naći sve mehanizme i neće birati sredstva da vas uguše, unište, ili, u slučaju Srđana Šušnice, protjeraju iz države. Imamo dosta aktera koji su na prozivkama sistema počeli da grade političke karijere i na taj način podržavaju sistem, jer, eto, to je svrha i cilj da budete žrtva sistema u kom živite, a sa druge strane nemate hrabrosti nazvati taj sistem pravim imenom i upustiti se u pravnu borbu. Mi, u „Oštroj Nuli“, smo odlučili da nećemo biti slavne žrtve režima i na tome graditi našu slavu, rad i postojanje. Izabrali smo teži i ispravniji način, a to je institucionalna borba. Ne možete vi reći da sistem ne funkcioniše, a pri tome ne testirate njegove pravne mehanizme. Pritisci na našu organizaciju počinju onoga trenutka kada smo dobili masovnost i zajedno sa neformalnim pokretom „Glas naroda“ organizovali proteste u Banjaluci, te kada smo počeli da se bavimo temama suočavanja sa prošlošću. Razlog za proteste „Glas naroda“ je bila izjava tadašnjeg premijera RS Milorada Dodika „da će ukinuti boračke dodatke, ukoliko ratni veterani izađu na ulice“ ali i opšta loša socioekonomska situacija naših građana.
Prvo je počelo sa našom diskreditacijom, kada je SRNA (Novinska agencija Republike Srpske, op.a.) objavila članak nazivajući nas izdajnicima, antisrbima, promoterima sarajevske priče rata i da naša saradnja sa organizacijama iz FBiH dokaz da smo protiv Republike Srpske, a taj spin do danas nije prestao. Postao je samo jači.
Nakon februarskih protesta 2014. godine, nakon što smo šetnjom kroz Banjaluku podržali radnice i radnike „Dite“ iz Tuzle, u dnevnim novinama „Glas Srpske“ objavljen je članak „Policija osujetila rušilačke planove organizacija „Slobodna Republika“ i „Oštra Nula“ u RS – planirali paljenje BORS-a i uprave Istočno Sarajevo“, autora Gorana Maunage. Zbog iznošenja neistina i dezinformacija u tom članku, naše Udruženje je protiv ovog javnog glasila, njegove tada glavne i odgovorne urednice Bojane Radmanović-Petrović i autora teksta Gorana Maunage podnijelo tužbu za klevetu Osnovnom sudu u Banjaluci. Konačno, 28. avgusta 2019. godine smo primili prvostepenu presudu u korist našeg Udruženja. Nakon prvostepene presude, uložene žalbe od strane tuženih, te našeg odgovora na žalbu, Osnovni sud u Banjaluci 12.03.2020. godine donio je pravosnažnu presudu u korist našeg Udruženja. Ovo je jedna od tri presude za klevetu koje smo podnijeli protiv medija u Republici Srpskoj. Druga tužba koju smo podnijeli bila je protiv javnog entitetskog servisa RTRS iz 2018. godine, a treća protiv Udruženja „Frontal.rs“ i glavnog i odgovornog urednika portala iz 2021. godine. Još uvijek čekamo pravosnažne presude, ali s obzirom na trenutnu političku situaciju i izmjene i dopune Krivičnog zakona RS-a, nisam optimistična u pogledu tih presuda. Isto tako iz slučajeva Dragičević i Memić, možemo da vidimo da je pravosudni sistem u BiH korumpiran i da u ovoj državi neće biti pravde dok god ne oslobodimo pravosuđe.
Istovremeno, predsjednik RS-a Milorad Dodik najavio je vraćanje verbalnog delikta u Krivični zakon RS, u planu je donošenje i zakona o kažnjavanju donosioca lažnih vijesti, zakona o zaštiti ustavnog poretka. Bude li to realizirano šta će ostati od građanskih sloboda i slobode javne riječi u RS-u?
PRALICA: Pa ako zakoni prođu i ako se usvoje izmjene i dopune krivičnog zakona RS, a mislim da će proći, jer ja ne vidim da se digla frka i da se vrši pritisak u javnosti, očekujem uvođenje nečega poput golog otoka i gulaga, jer nam jedino još to nedostaje u ovom represivnom sistemu i diktaturi. Međunarodna zajednica će da izrazi duboku zabrinutost, kao i uvijek do sada, a očekujem da ćemo mi, glavni kritičari sistema kao politički zatvorenici (komunisti) u SHS-u, da se bavimo našim političkim radom, opismenjavanjem, učenjem, prevođenjem u zatvoru i da će nam zatvorske ćelije postati mjesta tihog otpora. Da ne zvuči tragično, bilo bi komično!
Nakon policijskog privođenja i podizanja krivične prijave protiv novinara „Euro blica“ Nikole Morače, dio novinarske zajednice i predstavnici pojedinih organizacija civilnog društva digli su svoj glas. Može li to biti dovoljno da se spriječi donošenje zakona o kojima smo govorili i zašto je, za sada krajnje mlaka reakcija međunarodne zajednice u BiH?
PRALICA: Meni je poražavajuće da dio medijske zajednice, udruženja novinara iz FBiH, prave viceve, zbijaju šale na represiju koja se događa u RS-u. Zašto oni misle da će biti izuzeti? Ne znam da li će im tako biti smiješno i zanimljivo kada im veliki vođa ovog entiteta mahne referendumskim listićem i kada se 49% teritorije države otcijepi. Vjerujem da su oni duboko ubijeđeni i vjeruju da se to njima neće desiti, jer nemaju Dodika i da će sve probleme da riješi međunarodna zajednica. Isto se tako mislilo da neće biti u rata u BiH, pa smo imali najkrvaviji sukob od završetka Drugog svjetskog rata. Mislim da sve nas koji ne vjerujemo da može biti gore i koji se smijemo političkoj situaciji u državi podsjetim da je i Hitler svima bio smiješan na početku svoje političke karijere, a onda je čitav svijet oplakao. Sa druge strane, novinarska udruženja i neke organizacije koje su pokrenule borbu protiv najavljenih izmjena zakona su ovome svemu pristupile elitistički. Izmjene i dopune zakona i novi zakoni se ne tiču samo nekolicine već svih građana, medija i organizacija civilnog društva ovog entiteta. Ali, koliko vidim, prema njihovom mišljenju, RS se svela samo na Banjaluku i samo je Banjaluka bitna. Sve dok gledamo na problem da je samo to naš problem, a ne svih nas i ne uključujemo sve nas u zajedničku borbu nećemo daleko dogurati. Međunarodna zajednica koja dozvoljava da se ratni zločinci slobodno i nekažnjeno šetaju ovom državom, budu direktori javnih preduzeća, visoki politički zvaničnici sa kojima se sastaju u Briselu i njihovim rezidencijama u Sarajevu ili zvaničnim posjetama po Banjaluci i Mostaru, šalje jasnu poruku na čijoj su strani, pa su zato i njihove reakcije mlake.
Kada govorimo o temama pokušaja gušenja slobode javne riječi i djelovanja koje se i te kako tiču osim medija i civilnog društva, koliko je civilno društvo na nivou BiH (ne)solidarno i šta je uzrok tome?
PRALICA: Rekla bih da civilno društvo odavno ne postoji u BiH. To dokazuje i činjenica da smo se svi povukli iz djelovanja u javnom prostoru, bavimo se samo projektnim temama, nemamo toliko dodira sa građanima i realnošću. Civilni sektor se previše birokratizovao, ali za to smo sami krivi, jer smo pristali na donatorske politike i ovo je postao posao, a ne angažman. Isto tako, nije lako biti ni mlada osoba koja hoće da djeluje u civilnom sektoru, pogotovo ako si žena. Poznajem toliko mladih ljudi koji doslovno bježe iz civilnog sektora, jer su doživjeli sve ono protiv čega se mi borimo u našem društvu. Za ovih dvanaest godina mog angažmana, ne znam da li mi je bilo gore raditi na RTRS-u ili u civilnom sektoru. Nije poželjno da ste pametni, da radite i da imate ideje koje ćete sami realizovati. Super je ako slušate vođu omladinske organizacije koji je kao i vaši roditelji „Titov pionir“ i koji će tu doživjeti penziju i ako on vaše ideje pretoči u svoju platu. Ja sam sa svojim drugarima doživljavala razna poniženja i to mi je nekako najteže palo. Mi smo došli da mijenjamo sistem koji nam se ne sviđa, očekivali smo tu sigurnu luku, podršku, a doživjeli smo upravo suprotno. I sada, kada ja vodim organizaciju, kada mi dolaze volonteri iz drugih organizacija žale se na identične stvari. Ja sam ostala da volontiram i radim u Oštroj Nuli, jer su se tu mladi cijenili zbog svog mišljenja, rada i angažmana. Nismo bili eksploatisani i ponižavani i uvijek se prilika davala nama da osmislimo i realizujemo aktivnosti. Ja sam nastavila sa tom politikom i nekako mi je drago kad vidim koliko su mladi ljudi danas obrazovani i pametni i koliko žele da rade ako im samo date priliku. A onda, sa druge strane, ako radite nećete biti pošteđeni od komentara na vaš rad i pritisaka od vaših saboraca. Nekako to najviše boli, izdaja od ljudi za koje mislite da ste na istoj strani, a oni su tu jer nemaju drugu mogućnost. Solidarnost je postala riječ u našim saopštenjima i davanjima izjava, daleko smo mi od bilo kakve solidarnosti jedni sa drugima zbog ega, licemjerstva, ličnih problema, burnouta i još mase stvari koju ne znamo iskomunicirati. Za sada koliko vidim, lični interes je ispred opšteg i zato nema kohezije, jedinstva i solidarnosti u civilnom sektoru u BiH. Drugačije, sit gladnom ne vjeruje.
Kultura sjećanja i proces suočavanja s prošlošću i 28 godina od okončanja rata bolne su teme u BiH. O minulim događajima i dalje postoje tri „istine“. Godinama radite s mladim ljudima. Koliko je to teško, koliko su mladi spremni izaći iz narativa „naših protiv njihovih“ i mijenjaju li se stvari po tim pitanjima?
PRALICA: Pošto međunarodna zajednica podržava koncept „tri istine“ samo da se ne puca i dok kod bude podržavala taj koncept neće biti bolje. Proces denacifikacije je bio nasilan u Njemačkoj, nisu Njemci to sami izabrali. Mi ovde i dalje imamo stranke koje su započele rat, da apsurd bude gori, neke su i opozicija, ratne zločince koji se kreću kao slobodni građani i sve je super, sve je ok. Nikome ništa. Bitno je samo da ne puca. Sve dok ne bude postojala politička volja da se poštuje istina (koja nije ugodna ni za koga) i prihvati odgovornost, ne možemo ići dalje. Iz ove perspektive kada gledam, veći je proces pomirenja bio kada sam ja početkom i sredinom dvijehiljaditih išla u školu nego što je to danas. Nama se predavali profesori drugih nacionalnosti i etničkih pripadnosti, imali smo etnički miješane razrede, povratnike, djecu koja su izbjeglice ili raseljena lica, da tako kažem, miješali smo se jedni sa drugima i družili. Obrazovni sistem i mediji nas nisu učili da mrzimo druge i drugačije. Danas vi imate mlade koji nisu prešli iz istočnog u zapadni dio grada, pri tome ne mislim samo na Mostar, tu su mladi koji nikada iz Sarajeva nisu otišli u Istočno Sarajevo i obratno. Poražavajuća je činjenica da se mladi ne osjećaju sigurno u svojoj državi i da je ne percipiraju kao svoju državu. Ali kad vidim ko nam je ministar sigurnosti, mislim da se niko od nas ne osjeća sigurno. Imate mlade koji nikada nisu prešli entitetsku granicu, koji nisu izašli iz svoje opštine ili grada dok nisu otišli na ekskurziju ili na fakultet u drugi grad. Obrazovni sistem koji separatiše i segregira mlade, počevši od sistema dvije škole pod jednim krovom do udžbenika nacionalne grupe predmeta. Mi nemamo ministarstvo obrazovanja na državnom nivou, šta dalje reći? Incidenti sa utakmica, za obilježavanje određanih datuma jasno govore o separatizmu, radikalizmu i jačanju fašizma u našem društvu. Za sada, dvadeset i osam godina nakon rata u Bosni i Hercegovini glavnu ulogu u procesu suočavanja sa prošlošću imaju organizacije civilnog društva i određen broj pojedinaca koji svojim entuzijazmom i upornim radom grade mostove i oživljavaju povjerenje, koje zvanični nacionalistički korpusi narušavaju svojim djelovanjem svaki dan. I to nije dovoljno! Mladi ne samo da mrze pripadnike druge dvije etnički dominantne grupe, oni mrze sve što je drugo i drugačije. Toliko je radikalizma među mladima, da me plaši u kom će pravcu ovo sve da vodi i kako će da završi.
U javnosti se sve češće govori kako je odlazak građana iz BiH jedini oblik bunta koji iskazuju spram aktuelnih vlasti i politika koje vode. Ima li, kada svjedočimo rapidnom gubitku stanovništva, nade da se stvari u BiH pokrenu s mrtve tačke, kako ne bi smo ostali zemlja bez ljudi?
PRALICA: Vjerujem da će sistem naći mehanizam da zaustavi migracije građana iz BiH i da to što mislimo da smo kukavičkim činom odlaska pobijedili, na dugoročne staze će se pokazati kao naš poraz i gubitak. Toliko se bori za vitalni nacionalni interes, da će djeca i potomci tih istih boraca da budu državljani neke druge države, govore njihov jezik, naslijede kulturu i običaje, a sve zbog toga da se njihovi preci dokažu kao „veliki Bošnjaci, Hrvati ili Srbi“, a ne građani i borci za pravdu. Možda se neki pametni ljudi nasele ovdje i urede ovu državu i društvo ili možda postanemo opet protektorat i kolonija, pa nas neko dovede u red. Kako god, nadam se da će barem moja djeca ili unuci doživjeti da žive u nekoj boljoj BiH, jer ja sam od te ideje odustala, ali ne i od borbe za istu.
