“Spomenik je jedna idealizirana slika historijske ličnosti koja uglavnom služi za potrebe svakodnevnice. U svim oblicima spomenika zadržan je historizirajući zadatak idealiziranja prošlosti”, kaže dr. Nedim Rabić, historičar, autor i prevodilac više radova iz oblasti srednjovjekovne bosanske historije i jedan od urednika zbornika „Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku: pristupi i perspektive”. Rabić dodaje da je slika koja se putem medija stvara o kralju Tvrtku I nije samo idealizirana i romantizirana, nego je “što je još gore – manipulirana, iskrivljena i mitologizirana”.
“Moramo imati u vidu da spomenici o Tvrtku I ne govori ništa o ovom srednjovjekovnom bosanskom vladaru – njegov fizički izgled je plod umjetnikove imaginacije – već o nama, našim željama, našim stremljenjima…”, ističe Rabić.
Ko je bio kralj Tvrtko i koliko je slika koja se stvara u društvu, idealizirana, romantizirana i koliko ima veze sa istinom?
RABIĆ: Slika koja se putem medija stvara o kralju Tvrtku i nije samo idealizirana i romantizirana, nego je po meni – što je još gore – manipulirana, iskrivljena i mitologizirana. Nažalost to nije slučaj samo sa Tvrtkom već i sa drugim ličnostima i događajima iz prošlosti. Prošlost se najčešće koristi za samopredstavljanje. Onaj ko historiju veže za porijeklo i identitet mnogo manje govori o kolektivnim zajedništvima iz prošlosti, a više o sebi samom.
Ko je zapravo bio Tvrtko I? On je bosanski vladar iz dinastije Kotromanića koji je vladao od 1353. do 1391 godine. Rođen je u braku kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i kneginje Jelene kćerke hrvatskog velikaša Jurja II Šubića. Poticao je iz ugledne bosanske dinastije Kotromanića koja je njegovala bračne veze s drugim evropskim dvorovima. Na vlast je došao kao petnaestogodišnjak naslijedivši svoga strica Stjepana II Kotromanića (1322-1353). Upravo u vrijeme vladavine ove dvojice vladara dolazi do najveće teritorijalne ekspanzije Bosne, kada se ona širi na staru oblast Huma, rijeke Lima, te u jednom momentu obuhvata jadransku obalu od Kotora do Zadra. Vrijeme njegovog vladanja, s pravom je, od historičara ocjenjeno kao najuspješnije u srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti. Više je razloga za tako pozitivnu ocjenu u historiografiji, a najvažniji su svakako teritorijalno proširenje, privredni uspon i na koncu, krunisanje za kralja kao privilegija koju niti jedan bosanski vladar prije njega nije imao. Unatoč tome, period njegove vladavine nije monografski obrađen, još od rada historičara Vladimira Ćorovića iz 1925. godine.
Koliko je bitno imati danas spomenik Tvrtku?
RABIĆ: Ideja da se određenoj ličnosti podigne spomenik u modernom smislu se veže za 19. vijek, za koji se još kaže da je “vijek spomenika”. Tada su se u Evropi podizali nebrojeni spomenici na raznim mjestima u gradovima i izvan njih. Potrebe i čežnje za spomenicima danas su u mnogome drugačije nego su to bile prije 150 ili 200 godina. Brojna su pitanja zbog čega danas podići spomenik određenom vladaru iz daleke prošlosti? Šta se sa njim želi postići? Koju poruku treba da pošalje?
Što se tiče savremene spomeničke kulture, moram priznati da sam prilično ravnodušan spram nje. Historičari imaju važnu ulogu u sintetiziranju i razumijevanju događaja iz prošlosti, te što je posebno važno, prezentirati je javnosti. S druge strane, spomenik je jedna idealizirana slika historijske ličnosti koja uglavnom služi za potrebe svakodnevnice. U svim oblicima spomenika zadržan je historizirajući zadatak idealiziranja prošlosti.
Moramo imati u vidu da spomenici o Tvrtku I ne govori ništa o ovom srednjovjekovnom bosanskom vladaru – njegov fizički izgled je plod umjetnikove imaginacije – već o nama, našim željama, našim stremljenjima…
Kako komentarišete cijelu buku u javnosti u vezi ovog događaja?
RABIĆ: Očito je da je debata oko postavljanja spomenika Tvrtku I ima više veze sa današnjom dnevnom politikom u Bosni i Hercegovini nego što ima sa ovim srednjovjekovnim vladarom.
Tematiziranjem jedne srednjovjekovne ličnosti iz prošlosti ogleda se jedna široka lepeza interesa iz sadašnjosti, stoga se treba biti uvijek oprezan da dnevnopolitička dešavanja ne dovedu do mitologizacije, iskrivljavanja i zloupotrebe prošlosti. Smatram da upravo u tome leži velika odgovornost historičara.
Čini mi se, kada se otklone zastori politike, nacionalizma, populizma, da u toj buci najviše odjekuje termin “identitet”, iako sam po sebi problematičan i neprecizan. Borba sa “identitetom” nije samo problem Bosne i Hercegovine i ovog dijela Evrope, već se manifestira u čitavom svijetu. Događaji povezani sa “identitetom” veoma lahko se prenose do šire javnosti. Za stvaranje identiteta su prije svega važne činjenice koje se percipiraju kao pozitivne. Formiranje identiteta nije proces koji se odvija isključivo razumom, već ima značajne emocionalne komponente – one su ponekad u prvom planu. To smo imali prilike vidjeti u brojnim reakcijama oko postavljanje spomenika. “Veliki sinovi” ove zemlje kao što su ban Kulin, kralj Tvrtko I ili Husein-kapetan Gradaščević iz nešto novije prošlosti su historijske figure o čijim djelima govorimo u superlativima, a njihova postignuća se koriste za stvaranje identiteta. Navođenje takvih karakteristika oblikovanja društvenog identiteta ne znači njihovo afirmiranje. Pokušaj afirmiranja identiteta pribjegavanjem historijskim ličnostima i događajima lahko dovodi do stvaranja mitova. Rad historičara na ovom polju često je karakteriziran kao ‘hod po užetu’ između glorifikacije i demitologizacije.
Kakva je veza između srednjeg vijeka i današnjih nacionalnih ideologija?
RABIĆ: Bosansko srednjovjekovlje danas pobuđuje pažnju među sve tri nacije u Bosni i Hercegovini. Iako o većini historiografskih pitanja postoji konsenzus, određene pak teme izazivaju kontroverze. Na historiografskom nivou ključne razlike uglavnom su u interpretaciji malobrojnih izvora. Njihova malobrojnost omogućila je veliki prostor za nacionalna prisvajanja srednjovjekovnih tema. Srednji vijek je imao veliki značaj u izgradnji nacionalne prošlosti i nacionalnih identiteta od devetnaestog stoljeća. S tim u vezi pitanje je koliko je srednji vijek imao utjecaja na formiranje identiteta u bivšim Jugoslovenskim zemljama, sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, i kakav utjecaj ima danas.
Kakva je danas uloga historičara u društvu?
RABIĆ: Ja bih još podcrtao da za razliku od društva, za tumačenje prošlosti mnogo je važnije šta kažu historičari. Pozicija historičara zna biti često nezahvalna zato što se on po strogoj dužnosti svog poziva treba postaviti kao neutralna figura ne podilazeći političkim ni popularnim diskursima. Međutim, takav stav ga zna dovesti na marginu javnog interesa. Ko još želi da čita ili sluša uravnotežene stavove o nekom važnom događaju ili historijskoj ličnosti kao npr. o kralju Tvrtku I kada postoji mnoštvo onih koji čekaju da svojim interpretacijama prošlosti potpaljuju diskusiju i da govore ono što šira javnost voli da čuje?
Nedim Rabić je rođen je 16. juna 1986. godine u Gradačcu. Doktorsku disertaciju „Stjepan II Kotromanić i njegovo doba” odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je i prevodilac više radova iz oblasti srednjovjekovne bosanske historije i jedan od urednika zbornika „Bosna i njeni susjedi u srednjem vijeku: pristupi i perspektive“ u izdanju Instituta za historiju. Kritičke prikaze, kao i radove, iz oblasti bosanskog i evropskog srednjeg vijeka objavio je u Bosni i Hercegovini i inostranstvu na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku. Učestvovao je na brojnim domaćim i međunarodnim naučnim skupovima (Njemačka, Francuska, Poljska, Češka, Bugarska i dr.). Radi u Institutu za historiju kao naučni saradnik za stariju historiju – srednji vijek i gostujući je predavač na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli na predmetima Historija Bosne u srednjem vijeku, Jugoistočna Evropa (500-1500) i dr..
