INTERVJU SAŠA KUKOLj: Država ne vidi da će eksploatisani radnici završiti njoj na teretu

Ono što su sindikati preuzeli i prihvatili na sebe je socijalno zbrinjavanje radnika i zadovoljavanje samo toga da radnik treba da živi i preživi, a nikako da kvalitet rada bude plaćen adekvatno. Tu ne treba da se stane i to je apsolutno pogrešno.

“Danas sindikati sugerišu da radnik treba sam da pregovara za svoja prava, da sindikat ne može pomoći, to su strijele koje vode razjedinjavanju radnika kojim bi se lakše moglo upravljati” – kaže Saša Kukolj, predsjednik Sindikata metalaca i rudara u Republici Srpskoj u razgovoru za InfoRadar. Ističe da demokratizacija vlasništva nad prirodnim resursima i nad preduzećima u polju rudarstva i metalurgije nije nemoguća misija.

“Država je trebala sebi da ostavi model u vlasničkoj strukturi koji bi dao mogućnost korigovanja ili uticaja na upravljanjem eksploatacijom resursa, što se može postići kroz zakone i kvalitetnim upravljanjem. Država je morala da omogući pojavljivanje društvenih kompanija i preduzeća sa proizvodom koji će se na tržištu prodavati” – smatra Kukolj. Upozorava da je uticaj državne birokratije ogroman kada je u pitanju sputavanje prava radnica i radnika i mogućnosti demokratizacije vlasništva nad preduzećima i prirodnim resursima.

Da li sindikalno djelovanje danas ispunjava radničke zahtjeve?

KUKOLJ: Moramo realno reći da u svim sindikalnim aktivnostima razdvojilo od baze, imajući u vidu činjenicu da danas sindikalne organizacije firmi i preduzeća nisu vidljive ni zakonski ni u eteru. Mi smo na sve načine pokušali da sindikate unutar preduzeća ugušimo time što mislimo da treba da budu izvan preduzeća, da je to prisutno i na zapadu. To nije tačno. Najidealnije bi bilo, i tako treba da bude, da svako preduzeće ima jaku sindikalnu organizaciju čije će ciljeve i zahtjeve rješavati sindikati na višim nivoima, koji treba da koordinišu. Mi danas imamo ispunjavanje sindikalnih ciljeva na osnovu pregovora krovnih organizacija, a upitno je koliko ljudi krovnog sindikata poznaju situaciju na terenu. Ne slažem se s činjenicom da su danas glavni ciljevi i zadaci radnika prezentovani onako kako treba da budu, kroz zahtjeve. Vrlo malo ima pravih informacija jer se sindikalci koji su aktivni na republičkom nivou neprisutni u preduzećima, neupoznati sa tematikom i problemima sindikata preduzeća.

Da li sindikati u ime radnika postavljaju one zahtjeve koje su poslodavci svakako spremni da usvoje? Ima li smisla takvo sindikalno djelovanje?

KUKOLJ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da mi nemamo u ovom trenutku stvarnu odgovornost prema socijalnom dijalogu, i da to traje unazad desetak godina, onda možemo reći da su se rješavali problemi radnika s najsitnijim platama, a da se sad i to izgubilo. Odnos radnik-poslodavac, poslodavac-vlada zahtijeva kompromisna rješenja kojim će svi biti zadovoljni. To je kod nas najteže postići, jer svi misle da su najviše u pravu. Ono što su sindikati preuzeli i prihvatili na sebe je socijalno zbrinjavanje radnika i zadovoljavanje samo toga da radnik treba da živi i preživi, a nikako da kvalitet rada bude plaćen adekvatno. Tu ne treba da se stane i to je apsolutno pogrešno. Danas sindikat treba jasno i glasno da se bori i za lična primanja, i za ambijent rada radnika, i za sigurnost, i za regeneraciju radnika, kako bi radnik mogao duže da privređuje i sebi i društvu. Smatram da to sve treba biti interes i poslodavca i interes vlade ili države. Kad bismo to tako htjeli da posmatramo, sistemski bi se donosila dugoročna rješenja. Ako samo kratkoročno gledamo odnos radnika i profita, i ako gledamo kako prebaciti radnika na teret države, onda dolazimo do toga da država ne vidi da će na kraju ti radnici završiti njoj na teretu. Kad bi se posmatrala šira slika, sistemska rješenja bi se kvalitetno donosila. Omogućen bi bio rad, omogućena bi bila bezbjednost i stabilnost, dugotrajan i dugoročan posao, a potom i veći benefit i za državu i za poslodavce.

Koji su najveći problemi radnika u rudarstvu i metalskoj industriji, a potom sindikata?

KUKOLJ: Mora se iznijeti činjenica da je najveći gubitak u poslijeratnom periodu preživjela metalska industrija. Svima je dobro poznato da je metalska industrija bila nekad jedan od osnovnih motora razvoja one bivše države i da je bila – mogu reći – toliko rasprostranjena da nije bilo opštine ili grada koji nisu imali nekoliko firmi metalske struke. Činjenica da su kroz privatizacije i uništavanja ogromne firme metalske industrije stasale poslovne zone s velikim brojem preduzetničkih firmi, pa su neki giganti koji su zapošljavali preko hiljadu radnika dovedeni do toga da im je uspjeh biti zanatska radnja sa deset radnika. Ono što je tu najproblematičnije jest apsolutni nedostatak kvalitetne radne snage i nedostatak izmjene tehnološkog procesa rada u tim preduzećima, zadržavanje stare tehnologije i nemodernizacija pogona i postrojenja. Sa svojim radom i svojim proizvodima ne možemo biti konkurentni na tržištu. Nemoguće je da preduzeća opstaju i rade. Smatra se da preduzeća trebaju biti likvidirana jer nisu profitabilna. U tom sektoru bi radnici trebali biti daleko bolje plaćeni, postojeći kadar treba biti korišten za obnovu radne snage u metalskom sektoru i ako se ne budemo konkretno pozabavili time taj bi sektor mogao da iščezne.

Bićemo prinuđeni da neke usluge uvozimo, koristimo iz drugih zemalja, po daleko većoj cijeni od one koju bismo mogli priuštiti u domaćoj proizvodnji, kada bismo tu granu shvatili kao segment razvoja. Mi ćemo sebe dovesti u situaciju da ćemo morati da uvozimo sve po pitanju metalske industrije.

Što se tiče rudarstva, uzimajući u obzir opasnosti koje nosi rudarski posao i rudarsko zanimanje, to su veoma teška zanimanja i još uvijek su daleko bolji u odnosu na metalski sektor po pitanju sigurnosti rada, ali je veći problem zadržavanje kvalitetne radne snage i popunjavanja random snagom. Danas je teško naći nekoga ko želi da se bavi rudarstvom, nekog ko će sići u jamu i privređivati, ako imate u vidu da neki poslovi koji su daleko manje opasni i daju veću sigurnost bivaju bolje ili isto plaćeni kao rad u rudarstvu.

Rudari mogu da zarade iznad prosječne (medijalne) plate, metalci su na granici ili čak ispod granice, ali ako uzmemo činjenicu da ni jedni ni drugi ne mogu da dosegnu nivo potrošačke korpe koja je potrebna za život njihovih porodica onda je to ispod dostojanstva.

Da li se u tom sektoru danas postavlja pitanje demokratizacije vlasništva nad preduzećima, vlasništva nad prirodnim bogatstvima? Koliko smo daleko od optimalnog rješenja?

KUKOLJ: Neke zemlje znaju svoje  rudno bogatsvo eksploatisati na najbolji način. Morate imati sigurno tržište. Poznavajući prostor bivše Jugoslavije, naši rudnici su bili svi sigurni u tržište to jest željezarama koje su uzimale prirodna bogatstva. Rasparčavanjem i komadanjem države došlo je do uslova nesigurnosti tržišta. Mogli smo graditi željezare ali suprotni pravac dao je povod stranim investitorima koji su imali sigurno tržište da se pojave kao kupci našeg prirodnog bogatstva, otvarajući mogućnost sigurnosti rada. Na bazi toga, morali smo ući u dogovore, razgovore, pregovore sa stranim investitorima, novim vlasničkim strukturama, da bismo osigurali rad i dali stanovništu mogućnost rada. Najveći problem je kako su ti dogovori postignuti i pod kojim okolnostima. Država je trebala sebi da ostavi model u vlasničkoj strukturi koji bi dao mogućnost korigovanja ili uticaja na upravljanjem eksploatacijom resursa, što se može postići kroz zakone i kvalitetnim upravljanjem. Država je morala da omogući pojavljivanje društvenih kompanija i preduzeća sa proizvodom koji će se na tržištu prodavati. To se sada već ne čini moguće.

S jedne strane imamo sindikate koji funkcionišu na imidžu i baštini socijalističkog samoupravljanja, s druge strane imamo državu koja je daleko od tog koncepta upravljanja. Kako onda predstaviti bitnost sindikalne borbe?

KUKOLJ: Najbitnije je otvoriti poglede mladim ljudima, imajući u vidu činjenicu da su se svi transformisali prema postojećem stanju i promijenili modele. Štiteći se da ne čine nikakve promjen već da ostanu na principima iz prošlog perioda sami sebi zatvaraju mogućnost boljeg rada i boljeg organizovanja. Kolektivno pregovaranje je, ipak, ono što daje sigurnost. Ako se ujedinjujete i ako veći broj ljudi stoji iza nekih zahtjeva, teško je onome s kim pregovarate da vas ubijedi ili primora da radite na drugačiji način. Danas sindikati sugerišu da radnik treba sam da pregovara za svoja prava, da sindikat ne može pomoći, to su strijele koje vode razjedinjavanju radnika kojim bi se lakše moglo upravljati.  Najveća greška je zaostavština koja je ostala u sindikalnim aktivnostima i preduzećima prema kome bi u sindikat trebali ići ljudi koji su pred penzijom, što stariji i što iskusniji. Mladi ljudi bi mogli vidjeti sebe u sindikatima, svoju budućnost, ali ako nemaju priliku ne mogu uticati ni na strukturu rada, ni na način rada, ni na dogovor o ličnim primanjima.  Problem je što sindikati kroz svoje statute daju mogućnost sindikalnim vođama da su na čelu sindikata po tri ili četiri mandata, bez obzira na rezultate koje ti sindikati imaju. Ako sindikati to ne budu promijenili u narednom periodu, ako se ne bude otvorila mogućnost da se u sindikat uključuje što veći broj ljudi sa što većim aktivnostima, ne vjerujem da će uspjeti da održe svoje članstvo. Da biste ljudima dali mogućnost da nešto postignu, moraju imati mogućnost da rade, upravljaju. Ako se zakopčavate i dajete mogućnost da ljudi iz najmanjih baza preduzeća mogu da donose odluke koje će biti pravovremeno ispostavljene i obavezujuće, ne vidim smisao djelovanja takvoj organizaciji.

Da li postoje društveni subjekti koji bi se borili za demokratizaciju vlasništva nad preduzećima i prirodnim resursima?

KUKOLJ: Rekao bih da bi najveću snagu tome dao društveni pokret, bez prefiksa politike. Kad bi se našla neka kohezija sa tim idejama i sa mogućnostima sigurnog rada, vjerujem da bismo mogli naći primjere koji bi doživjeli ekspanziju udruživanja ljudi u pokretanju procesa. Najbitnija je činjenica da u tom pravcu ne bude gušenja i sputavanja uticajem državne birokatije koja bi to osporavala. Imamo povratak prema zadrugama u poljoprivredi, bez sistema posredovanja u kome neko na leđima poljoprivrednika ostvaruje veću dobit od njih samih. To bi moglo tako funkcionisati i na bazi rudnih i prirodnih resursa, ako postoji zajednički interes države i struktura koje imaju moć u društvu.

Koliko bi novi zakon o geološkim istraživanjima mogao uticati na tržište rada u rudarstvu i metalurgiji?

KUKOLJ: Imao sam prilike da budem na javnim raspravama u vezi s ovim zakonom. Mogu reći da je legitimno pravo i cilj svake države da ispita sva svoja prirodna bogatstva. U tome načinu treba aspolutno podržati ona istraživanja koja se odnose na pitke vode, na primjer, i na druga istraživanja resursa države. Problem je u strukturi dalje eksploatacije tih prirodnih resursa koji donose aspolutnu štetu. U redu je reći da nešto imamo ali da nas ugrožava i da nema potrebe da se istražuje i eksploatiše onaj prirodni resurs koji narušava bezbjednost i sigurnost i zdravlje, uključujući i životnu sredinu. Ako dođemo u tu situaciju da uništavamo jednu lokalnu zajednicu, šire područje, mijenjamo strukturu stanovništva, ako moramo da napuštamo prostor i da budemo u migraciji, ne vidim kako tu država ima interesa. Interes mogu imati samo neki pojedinci ili kompanije koje će se povući s ovih prostora.

Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić
Ljupko Mišeljić je novinar i kolumnista iz Banjaluke.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI