Sedmog maja u Republici Hrvatskoj održani su manjinski izbori. Neočekivano, pripadnici nacionalnih manjina pokazali su slabo zanimanje za izbor svojih vijeća i predstavnika u lokalnim jedinicama. Već u podne, tog 7. maja Slaven Hojski iz Državnog izbornog povjerenstva je to i potvrdio, svoje pravo iskoristilo je oko deset posto birača. Najviše su glasali pripadnici romske manjine i to u procentu između 7 do 10 posto. Najveći broj birača ima srpska nacionalna manjina, a njih je na razini županija izašlo oko 4000 sa pravom glasa, dok je na razini gradova i općina izašlo oko 2000 ljudi.
Iako vijeća i predstavnici imaju samo savjetodavnu ulogu, važni su kao još jedan mehanizam političkog utjecaja manjina u svojim mjestima.
Lista na kojoj je bio Armin Hodžić u Zagrebu, ujedno obnašatelj mandata predsjednika Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, dobila je najviše glasova bošnjačke nacionalne manjine. Hodžić je dobio rekordan broj od 590 glasova birača, na glasanju na kojem je izašlo 25 posto od ukupnog broja bošnjačkih birača na području Grada Zagreba.
Na ove izbore u Gradu Zagrebu, u odnosu na sve prethodne izbore, izišao je najveći broj Bošnjaka iako je u odnosu na prošle godine njihov broj se znatno smanjio što zbog ekonomske krize što zbog problema među samom zajednicom i njenim predstavnicima koji su nesložni unutar zajednice. Također, zbog same činjenice da su hrvatske vlasti 30 godina i dalje nezainteresovane za prava manjinskih naroda i njihov “status quo”. Hrvatska vlast po difoltu Bošnjake tretira kao vjersku odrednicu svrstavajući je u muslimane. O tom fenomenu i mnogim drugim problemima manjinskih zajednica razgovarali smo sa dr. Tarikom Kulenovićem iz Zagreba, penzionisanim sociologom, politologom i antropologom.
U kakvoj atmosferi su prošli izbori u nedelju?
Naizgled pristojno. No u ovim danima poslije izlazi svašta na vidjelo. Od strahovito male izlaznosti do nepravilnosti na biračkim mjestima. Trolanje preko lažnih profila na društvenim mrežama, nagovaranja glasača na izbornim mjestima da glasaju samo za pojedine kandidate, financijska pomoć od strane srpskih predstavnika u hrvatskoj vladi… Ugrubo, jedna je mahala zasjela na vlast u cijelom gradu. Zagrebačka inačica mahale Stup je pobijedila mahalu Kobilju glavu, a grada između njih, grada iz kojeg ljudi iseljavaju, ima sve manje.
Kako komentirišete rezultate izbora?
Nastavak politike bureka od sira i folklora. U Zagrebu je izašlo 800 do 900 ljudi od oko 4,5 hiljada Bošnjaka sa pravom glasa. Od njih je oko polovine dalo svoj glas pobjedničkoj opciji. Tih 5% zagrebačkih Bošnjaka proglašava nekakvu veličanstvenu pobjedu, a mi drugi možemo gledati sa strane kako nam se pred očima još jednom potvrđuje istinitost izreke: Pošalji budalu po vodu, pa sjedi i plači.
Treba čestitati srpskoj zajednici na izboru njima poslušnih Bošnjaka, reći da je legalitet demogratski izabrane vlasti proceduralno korektan, no više legitimiteta je imao Fikret Abdić kad je izabran za predsjednika općine Velika Kladuša nakon izlaska sa robije. Poglavica pobjedničke mahale proglašava svoje deset godina starije protivnike gerijatrijom, a zanemaruje kako su njegove ideološke perjanice ljudi preko sedamdeset i osamdeset godina. U Zagrebu su pobjednici na izborima su izabrali taktiku nastavka sukoba sa izbornim protivnicima, nastavka razjedinjavanja ionako malog bošnjačkog korpusa, neinventivno, dosadno, još dalje produbljavanje irelevatnosti Bošnjaka u hrvatskom izbornom tijelu i pokazuje njihovu slabost. Raste broj Roma, Albanaca, Židova, čak i Srba, samo je Bošnjaka sve manje.
Hrvatska nam vlast ne olakšava, to je činjenica. Od 1991.godine se izjašnjavam kao Bošnjak, vjerovatno prvi u Hrvatskoj, već četiri popisa stanovništva. no u nekim spisima državne uprave i dalje me vode kao Muslimana ili pišu pod Ostale. Gdje su ta manjinska vijeća da mi pomognu ispraviti nepravdu? Žalio sam se i udruzi Bošnjaka branitelja, molio ih za pomoć kao veteran i invalid. I? Što smu mi odgovorili? Pomozi ti nama pa ćemo i mi tebi. Tako u Hrvatskoj profesionalni Bošnjaci pomažu Bošnjacima invalidima. Činjenica je kako nas hrvatske vlasti ne razumiju kao Bošnjake.
No brojke jasno govore. Sve nas je manje u Hrvatskoj, a biti će nas još manje. Predvodnici pobjedničke klike na izborima govore u kuloarima kako je važno da smo muslimani. Ne Bošnjaci. Ni oni ne razumiju Bošnjake. Šta onda očekivati od drugih?
Koliko se manjine mogu oslonite na svoje matice i da li matice potpomažu manjine?
Italija, Slovenija, Srbija, Kosovo, Mađarska i Albanija pomažu svoje manjine, Protektorat trokutića i zvjezdica sa “Niskim” predstavnikom ne. Bošnjaci se pomažu po rodbinskim, zavičajnim i profesionalnim linijama, no institucionalno ne. Hrvatski je predsjednik Milanović u svojoj maniri uvrijedio Bošnjake bolno prešavši naše crvene linije uvredama za genocid u Ahmićima i Srebrenici. Reakcije bošnjačkih institucija ni u Hrvatskoj ni u BiH nije bilo.
Nešto je govorio predsjednik zagrebačkog bošnjačkog vijeća, no to je više ličilo na prepucavanje dva tapkaroša karata ispred kina nego na bilo što. Ja razumijem, bio čovjek na TV-u, svaka bi ga majka poželjela za zeta. Lep, mlad Turčin rekli bi Srbi, koga briga što je rekao. No, niska izlaznost na manjinskim izborima pokazuje kako je ljude itekako briga. Mi danas imamo sloj profesionalnih Bošnjaka koji dobro žive od bošnjaštva i činjenicu smanjenja broja Bošnjaka u Hrvatskoj.
Nekada su se industrije Siska, Karlovca i Rijeke popunjavale ljudima iz Bosanske Krajine, danas su te industrije propale, a ljudi sele prema Sloveniji, Austriji, Njemačkoj… gdje još postoji nada za bolji život.
Nedavno mi se javio Bošnjak, branitelj sa hrvatskim državljanstvom, ljut jer su mu u državnoj upravi rekli da neka ide svoja prava ostvariti u Bosni, a Bosna koju je branio zove se Sisak. Posljednji put kad sam gledao na karti to je grad u Hrvatskoj. Jesu li mu pomogle bošnjačke institucije u Hrvatskoj? Odgovor znate i sami. Odgovor je ne.
Koliko se mogu osloniti na iste, da li imaju podršku od svojih matičnih zemalja?
To morate pitati nekoga kome pomaže matična zemlja. Od malih nogu sam odgajan da radim dvostruko više nego Hrvati ako želim biti jednak s njima i da pomažem Bosni i Bošnjacima. Pomagali smo i za rata, pomagali smo i poslije. Sad imam vremena pitati se tko su ustvari ti ljudi. Zašto 100 000 vojno sposobnih Bošnjaka nije ostalo braniti Bosnu nego je pobjeglo u inozemstvo, nama proljevati krokodilske suze kako oni vole Bosnu, dok kradu što mogu.
Npr. pokojni advokat H. Malić je bio predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Hrvatske. Svoj je položaj koristio u pokušaju prisvajanja Agrokomercovih trgovina u Hrvatskoj. Ratujući general HV me je upozorio da ako je taj Hamdija negdje bio za rata, bio je kod Milana Martića. Kolega iz Bihaća me pitao tko je taj Malić što rovari po kantonu. Takvi su se nama u Hrvatskoj nametali lažima. Doba munafika izgleda još nije prošlo.
Kako komentirate to da ne postoji jasan paritet medju manjinama, Bošnjake predstavljaju Albanci i slično, da li je to loša poruka za budućnost manjina i njihovog establišmenta i kako po vama ispraviti tako nešto?
To je stvar političke vještine. To što neke nacionalne manjine uspijevaju, pokazatelj je kako se može biti drukčiji i uspjeti u Hrvatskoj. To što Bošnjaci ne uspijevaju pokazatelj je koliko smo nesposobni promijeniti se. Sve u korist naše štete.
Da li su manjine u RH više razdvojene po etničkog, vjerskoj ili geografskoj odrednici ili se doživljavaju kao jedna grupa koja se bori za ista prava?
Mi se sami nesvjesno razdvajamo zbog života koji živimo. Ja se kao Bošnjak više družim sa Albancima i Romima koje srećem u džamiji i na džumama. Da živim u Rovinju ili Puli više bi se družio s Talijanima. Naši politički predstavnici se više druže sa Srbima jer su oni najbrojniji i drugi ih manjinci slijede. Sve ovisi o osobnim interesima.
Sljedbenici neprijateljski nastrojene muslimanske brigade i Mustafe Mulalića iz nekog prošlog rata i dalje djeluju. Bošnjaci u Hrvatskoj bili su Jugoslaveni, bili su Hrvati, sad su Bošnjaci jer se plaća, biti će i Srbi ako im to donosi korist. Ne bi me čudilo da kao Lepa Brena pređu na krivoslavlje ako im to donosi novac. Ne laje pas zbog sela nego zbog sebe.
Kakva je budućnost manjina u Republici Hrvatskoj i koliko se čuje njihov glas?
Manjine su institucionalizirane u okviru sustava, prisutne su i u vrhovnom zakonodavnom tijelu Hrvatske – Saboru. Pitanje je kako koja manjina koristi tu činjenicu. Romi su za primjer, njihovi su politički predstavnici, predvođeni Veljkom Kajtazijem, Rome iz 14. stoljeća uveli u 21.stoljeće. Već treći put je na HTV repriza dokumentarnog filma Romi branitelji Hrvatske.
Postoji li film Bošnjaci branitelji Hrvatske? Hvalimo se kako je svaki vojno sposobni Bošnjak u Hrvatskoj ratovao za nju. Svaki muški. Skoro 50% populacije. Da ja to ne spominjem nitko to ne bi ni znao. Znači li to nekome nešto? Je li to bitno? Što Bošnjaci danas rade? Pomaže nam Milošević u stvaranju vijeća rezervnih Srba, uništavamo sami sebe, institucije koje smo uspostavili i postoje preko tri desetljeća sad su na sudu a naši se predstavnici oko njih prepiru kao zadnje mahaluše.
Ono što još kvaliteno postoji vezano je za islam i to ne vode Bošnjaci. Kad su Bošnjaci vodili restoran u džamiji na svoje sam oči vidio kako žohari hodaju po zidu u pola bijela dana.Danas restoran vode Albanci i čist je i uredan. Milina ti je doći i jesti. Dolaze i Zagrepčani koji nisu muslimani. Pitao sam ih zašto, rekli su mi odlična je i hrana i nije skupa. Bošnjaci su kuhari. Jedina kvaliteta koja nam je ostala je da pravimo odlične ćevape. Promjena je vidljiva golim okom. Kad sam se 1995.godine vratio iz Oluje, poslije je bila 27.noć Ramazana i poznavao sam barem po viđenju, cijeli džemat. Deset godina kasnije, na džumi sam ih poznavao ugrubo pola.
Danas iz džamije sa džume izlaze nepoznata lica i tek pokoji koji se zna sa mnom od rane mladosti dolazi i pozdravlja se sa mnom. Džemat se promijenio, fizionomije, lica, tamniji su, sve više govore arapski, a ne bosanski ili albanski. Bošnjaci su kao starosjedioci naši muslići za razliku od novodošlih muslimana, stranaca. No, svi se smješkamo i selamimo na džumi i ostatak tjedna zabijamo nož u leđa jedni drugima. To je stvarnost Bošnjaka u Hrvatskoj.
Nedavno ste izjavili da su mnoge manjine u Republici Hrvatskoj politički zrelije od Bošnjaka. Šta ste mislili time reći?
Na popisu stanovništva Hrvatske iz 2011.godine bilo je oko 32 000 Bošnjaka. Deset godina kasnije bilo nas je oko 23 000. Od 43 000 Muslimana 1991.godine. Brojke ne lažu. Imamo pad populacije od preko 23 % za 10 godina. Gdje su ti ljudi? Nisu odselili, umrli..
Preimenovali su sami sebe u Hrvate iz nekog svog interesa. Od popisa do popisa kako opada broj Bošnjaka raste broj Hrvata islamske vjeroispovijesti. Je li im se isplatilo, ne znam. Bošnjačka Nacionalna Zajednica je trebala okupljati Bošnjake, okupljala nas je jedno vrijeme, a danas šta rade, rade li bilo što, ne znam.
Nakon prve euforije izazvane obnovom našeg nacionalnog imena i ratom devedesetih godina prošlog stoljeća došlo je do splašnjavanja zanosa i suočavanja sa realitetom života. To ide na dušu bivšeg predsjednika BNZ-a koji u 20 godina svojeg predsjednikovanja uglavnom nije davao glasa od sebe. Neupućen čovjek nije mogao nigdje ni saznati je li Bošnjaci u Hrvatskoj uopće postoje.
Da li zaista Bošnjake nema ko da vodi i jesu li su Bošnjaci koji žive u Hrvatskoj prepušteni samima sebi, jer kako ste nedavno rekli izostaje ta ključna podrška matice?
Uvijek ima tko da vodi, no pitanje kuda taj vođa vodi ljude koji ga slijede. Krdo slijedi vođu, ponekad i u svoju vlastitu propast, u provaliju. Bošnjaci imaju dva predstavnika u Hrvatskom Saboru: Zlatana Hasanbegovića i Mirelu Ahmetović koji su se zbog svog političkog boljitka izjasnili kao Hrvati. “Mali” Hodžić hoće isto u Sabor i još traži iluzorno posebnu izbornu jedinicu za Bošnjake. Kao slon među porculanom. Da je pameti, učlanio bi se u HDZ ili SDP kao oni uspješniji od njega i tako ostvario svoju ambiciju. Neka sam pesimista, no ne vidim osobu koja bi bila ujediniti Bošnjake u Hrvatskoj. Ako i postoji, još je u vrtiću ili osnovnoj školi.
