Danas, na početku trećeg milenija, vjeronauka ne bi trebala imati mjesto u obrazovnom sistemu, jer priroda tog predmeta ne pripada znanju, ne pripada nauci, stav je Miodraga Živanovića, profesora filozofije i priznatog bh. naučnog i javnog radnika.
Ali za njegovo mišljenje, kao i identične stavove sekularne javnosti u Bosni i Hercegovini, malo ko da mari. Ustoličeno kao dio obrazovnog sistema početkom devedesetih godina pitanje potrebe izučavanja vjeronauke u BiH se unutar struktura zaduženih za donošenje nastavnih planove ne propituje.
A svako otvaranje te teme dočekuje se „na nož“ od vjerskih zajednica. Kojima na ruke ide i većina političara, bilo da su dio vlasti ili opozicije. Iz vrlo pragmatičnih razloga, jer svako koketiranje s katoličkom ili pravoslavnom crkvom, jednako kao i Islamskom zajednicom, temelji se na namjeri podrške u mobiliziranju glasačkog tijela neophodnog za osvajanje ili ostanak na vlasti.
BITKA SA SISTEMOM
U oba bh. entiteta vjeronauka u osnovnim školama nije obavezan predmet. Kada je u pitanju RS – ona se ocjenjuje, dakle ulazi u ukupan zbir ocjena na osnovu kojih se utvrđuje uspjeh učenika. I tu počinje prva diskriminacija. Jer učenicima čiji se roditelji nisu opredijelili za njihovo vjersko obrazovanje ne nudi se alternativa izučavanja kulture religije ili društva.
No, daleko složeniji problem jeste institucionalna nebriga koja počinje od ministarstva prosvjete, preko pedagoškog zavoda, do samih škola koje ni do danas nisu riješile problem šta sa učenicima koji ne prisustvuju časovima vjeronauke.
Naš portal je već pisao o ovom problemu i tada smo donijeli svjedočenja roditelja, ateista, ali i onih tzv „manjinske djece“ u većinskim sredinama što ne idu na vjeronauku, koji tokom cijelog osmogodišnjeg školovanja vode uzaludne bitke sa sistemom. Jer njihova djeca dok traje nastava vjeronauke tumaraju sama školskim hodnicima pošto nastavno osoblje nije našlo za shodno da im osigura bilo kakav vid aktivnosti pod nadzorom pedagoga u tom periodu.
Iako shodno Zakonu o osnovnom obrazovanju RS učenici, pripadnici konstitutivnih naroda, imaju jednaka prava na izučavanje vjeronauke, postoji i ono – ali. Naime, kao i za uvođenja u nastavni program grupe nacionalnih predmeta, za učenike bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, zahtijeva se ispunjavanje određenih procentualnih kvota kako bi im se ta vrsta obrazovanja i omogućila. I to funkcionira samo u onim sredinama u kojima nacionalna struktura stanovništva takve kriterije zadovoljava.
U onim drugim lokalnim zajednicama, čak i u slučaju kada roditelji žele da im djeca pohađaju časove vjeronauke, ona se organizuje u okviru vjerskih institucija, što stvara dodatne probleme.
U razgovoru za InfoRadar Aleksandra Ninić Vranješ, majka dvoje osnovnoškolaca, kaže da joj je najlošija odluka bila što je potpisala pristanak da joj djeca pohađaju časove vjeronauke. Pojašnjava da su ona i sada bivši suprug oko toga imali oprečne stavove, te je očeva odluka prevagnula.
Foto: Aleksandra Ninić Vranješ
„Ali kako vrijeme odmiče sve više sam svjesna koliko se moja djeca nalaze razapeta između onoga što uče na vjeronauci, a što u drugim predmetima. Darvin, teorija evolucije i vjeronauka, naprosto ne idu zajedno. Smatram lično da sveštenik, vjeroučitelj, dnevnik i katedra ne idu zajedno. I podsjetila bih na riječi glumca Stevu Žigona, koji je znao kazati kakva vjera i nauka, to je samo zatupljivanje djece“, ističe naša sugovornica.
Podvlači da bi, stoga, ukoliko se pokrene bilo kakva inicijativa za ukidanje vjeronauke u školama, bila prva koja bi je podržala.
RS SEKULARNI ENTITET SAMO NA PAPIRU
Ninić Vranješ kaže da je sa kćerkom razgovarala o temi prestanka pohađanja nastave vjeronauke. No, sama kćerka to je odbila.
„Kazala mi je da nije spremna da bude izvrgnuta podsmjehu ostalih učenika, kao njen razredni drug Bošnjak, koji u vrijeme časa vjeronauke provodi sam u školskom hodniku. I tako se djeca već od početka dijele, umjesto da im se usađuju vrijednosti o zajedništvu, vrši se njihova segregacija“, zaključuje Ninić Vranješ.
Ona nije jedina koja se kao roditelj suočava s ovom dilemom. Roditelji nesrpske nacionalnosti, koji su ateisti, stoga i sami pribjegavaju solomonskim rješenjima i odlučuju da im djeca pohađaju nastavu vjeronauke. I kada to nije moguće u školama, onda to čine u okviru vjerskih zajednica. No, jedan od naših sugovornika navodi da je i to bitka koja se vodi sa školom. Jer, pojašnjava, treba u takvim slučajevima izdejstvovati da se časovi vjeronauke izvode na početku ili kraju nastave, kako djeca ne bi u tom periodu bila prepuštena sama sebi.
Na to upozorava i profesor Živanović. Vjeronauka u multietničkom društvu, kakvo je BiH, zbog način na koji se praktikuje u redovnom obrazovanju samo je izvor diskriminacije.
Foto: Miodrag Živanović
„Ništa manji problem nije ni nastavno osoblje, kao i udžbenici koji se koriste. To je do te mjere katastrofalno da se sve pretvara u običnu karikaturu“, navodi Živanović.
Kao alternativa za vjeronauku izučavanje kulture religije u osnovnim školama se u ministarstvu prosvjete RS uopšte ne razmatra, uz tvrdnju da većinu učenika čine djeca pravoslavnih vjernika koji žele da im potomstvo bude edukovano na polju njihove vjere. Na osnovu kojih istraživanja taj stav temelje – pitanje je na koje nismo dobili odgovor.
Iako je RS ustavno ustrojena kao sekularni entitet, vjerska (pravoslavna) indoktrinacija revnosno se sprovodi u obrazovnom sistemu. Ne samo da škole nose nazive pravoslavnih svetaca, nego se i zvanično proslavlja školska slava Sveti Sava. Uz niz prigodnih manifestacija vjerskog karaktera, što dodatno vodi u diskriminaciju učenika drugih nacionalnosti i djecu ateista, ili ih se na nezakonit način, sofisticiranim oblicima pritiska, primorava da u njima učestvuju. Ostaje samo stvar dobe volje nastavnog osoblja kako tom pitanju pristupiti.
RELIGIJA POSTALA JAVNA
Sociolog religije Duško Trninić ističe da mi ovdje svakodnevno prisustvujemo „narušavanju sekularnosti“.
„Ja volim javno reći da mi nismo sekularno uređeno društvo, iako ono takvo jeste u teoriji, ali nije i u praksi. Znači, u samom momentu dok imate vjerske službenike, koji sasvim normalno drže nastavu u svjetovnim, javnim školama kroz vjeronauku, dok imate vjerske praznike koji se obilježavaju kao entitetski, dok imate entitetske službenike koji polažu zakletvu vjerskim institucijama, dok imate ponovo vjerske službenike koji prisustvuju zasjedanju Narodne skupštine i sl, dok imate ponovo javne institucije i škole koje se zovu po vjerskim ličnostima, znači ipak vidimo po tome da je nama religija itekako postala javna, a ne privatna, kako bi trebalo biti u sekularno uređenoj državi“, podvlači Trinić.
Foto: Duško Trninić
Kada je u pitanju Federacija BiH, sistem obrazovanja u zakonodavnoj je nadležnosti kantona, pa su i prakse različite. Tako se u Kantonu Sarajevo učenicima osnovnih škola kao alternativa za vjeronauku nudi predmet društvo/ kultura religija. Kolegica Dženana Halimović, upućena u ovu problematiku, pojašnjava da se na taj način izbjegava diskriminacija među djecom, bilo zbog nacionalne pripadnosti, ili zbog uvjerenja njihovih roditelja. Navodi da se časovi oba predmeta održavaju paralelno, kako učenici ne bi bez nadzora boravili van učionica.
Prema Zakonu o osnovnoj školi Zeničko dobojskog kantona, članom 9 ova oblast je jasno uređena. Njime se navodi da će:
(1) Škola unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga; (2) Učenik će pohađati nastavne sate vjeronauka/e samo ako je u skladu s njegovim ubjeđenjem i ubjeđenjem njegovih roditelja; (3) Škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja; (4) Učenici koji ne žele pohađati vjeronauk/u neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge učenike; (5) Za učenike koji ne pohađaju vjeronauk/u, organizuje se nastava iz alternativnog predmeta; (6) Škola je dužna prilikom izrade rasporeda časova osigurati da se u najvećoj mogućoj mjeri časovi vjeronauka/e i/ili alternativnog predmeta realiziraju paralelno.
U praksi se ti principi u ZD kantonu provode čak i u onim sredinama koje se u javnosti percepiraju kao najrigidnije, o čemu svjedoči i primjer Bočinje u opštini Maglaj. Iako se mali broj Srba vratio nakon rata na to područje, učenici pravoslavne vjeroispovijesti imaju pravo na svoju vjeronauku i na svoj jezik i književnost.
I U BOČINJI TOLERANTNIJE
Predsjednik MZ Bočinja i Udruženja Održivi povratak Boro Jevtić pojasnio je da se “ovaj projekt zajedno s misijom OSCE-a u Maglaju i našim komšijama Bošnjacima pripremali dvije godine i uspjeli smo doći do kraja uz podršku Ministarstva za obrazovanje Ze-Do kantona“. Istakao je da je ovo od velikog značaja za Srbe povratnike i dobar primjer kako se stvari mogu rješavati.
Vjeronauka se kao predmet u Federaciji BiH izučava i u srednjim školama, ali se kao alternativa tom predmetu nudi i nastava iz kulture religije i etike. Za istim principom na početku školske 2018./2019. godine posegnulo je i Ministarstvo prosvjete RS. Tako je bez konsultovanja akademske zajednice i šire javnosti to pitanje doslovno prelomljeno preko koljena.
Reakcije javnosti bile su krajnje rijetke i suzdržane, o čemu svjedoči i Aleksandra Zec, profesorica sociologije iz Prijedora. Ipak, ona ističe da većina njenih kolega smatra da je to bilo nepotrebno. Iako se, navodi, učenicima nudi i alternativa, „očita je namjera onih koji kreiraju obrazovne planove i programe, tj. našeg Ministarstva, da se namjenski utiče na svijest mladog čovjeka“.
Foto: Aleksandra Zec
„Taj uticaj je dosta negativan i sigurno da će takav obrazovni sistem stvoriti čovjeka koji razmišlja ograničeno“, upozorava Zec.
U konačnici, zahvaljujući bahatosti vlasti sve se može pretvoriti i u lakrdiju. Naime, početkom ovog mjeseca upravo u Prijedoru objavljen je oglas za posao profesora islamske vjeronauke u jednoj srednjoj školi. U kojem je,, osim stručnih kvalifikacija, navedeno i da će „prioritet pri zapošljavanju imati borci vojske RS i ratni vojni invalidi RS ili članovi njihovih porodica“!?
Za kraj, vrijedi podsjetiti da je naš portal prije godinu i po radio Facebook anketu na reprezentativnom primjerku anketiranih (oko 2.000 ljudi) sa jednim pitanjem: Da li ste za vjerunauk u školama ili ne? Njih 66,6 posto je odgovorilo da su protiv.
