Na poziv Džordža Papandreua učestvujem na 20. Symi simpozijumu koji se ove godine održava na temu „Upravljanje globalizacijom – Nova Agenda za narednih 20 godina“ kao uvodničar na sesijama pod nazivom „Nova vizija Balkana“ i „Globalizacija i društva zajedničkih vrijednosti“.
Pošto ne prisustvujem sjednici Glavnog Odbora, a imajući u vidu važnost odluka koje odredjuju našu budućnost, očekujem da se ovo moje razmišljanje podijeli sa članovima GO te da se izjasite o tri predložena zaključka.
Počeću sa ličnim iskustvom. Sa najboljim lekcijama koje čovjek može naučiti. Sa lekcijama naučenim kroz suočavanje sa porazima i spremnosću da priznaš vlastite greške.
Već četvrtu godinu objašnjavam ljudima, znanim i neznanim, da sam se povukao iz operativne domaće politike i da SDP ima rukovodstvo sa punim mandatom da vodi Partiju i da ja nisam dio tih strategija i odluka.
Na nekoliko kapitalnih pitanja sam iskazao svoje neslaganje na Glavnom odboru i stanje u kojem se danas nalazimo nema veze samnom. U mjeri u kojoj valja – to je rezultat uže grupe kojoj ja ne pripadam. U mjeri u kojoj ne valja – postoje rijetke prilike u kojima na to ukažem. Iako nemam obavezu, nekada jednostavno to moram uraditi radi budućnosti države, same ideje i SDPa. Uprkos svemu, Član sam. Nisam kandidat ni za kakve liste na izborima.
Ja sam svoje greške spoznao i priznao, te iz njih naučio više nego iz mnogih ranijih uspjeha. Ipak najveća greška mi je bila što sam dozvolio da se moji „saučesnici“, loši učenici i neuspješne kopije, sebi i drugima, predstave kao bezgrešni novi ljudi koji mogu nekažnjeno nastaviti da griješe i da uz to ništa ne nauče osim da krive druge za vlastite greške.
SDP kao ideja, organizacija i ljudi, ujedinjeni u svojim različitostima, može i mora biti mnogo bolji nego što je to danas. Zbog toga ovo sada kažem.
U vremenu u kojem živimo vladajuće stranke, SDA, SBB, SNSD i HDZ, nisu bile u većem rasulu, sa manjim rezultatima i lošijim rejtingom u narodu. S druge strane očekivano ujedinjena gradjanska opcija ili ljevica je uspjela da se dalje razjedini i „zarati“. U takvom rasulu SDP se uspio pokazati kao nedorasla snaga koja izgleda velika samo kada stane pored SBBa ili DFa.
U javnosti se , umjesto respektabilne snage koja okuplja umne ljude koji znaju šta rade i kako se može doći do cilja, sve češće SDP doživljava kao skupina koju vode „univerzalne sveznalice i konkretne neznalice“.
Ne rijetko beskrupulozna i podmukla bitka za „sigurna“ mjesta na listama je pokazala da populizam i demagogija nazanemarljivog broja samozaljubljenih zvijezda , koji su bez SDPa prazni ljudi čija se radna biografija svodi na jmbg, prosperitetno opasni po državu a danas pogubni po Partiju.
Teško mi pada kada ni sebi ne znam dati odgovor na tvrdnje da je vlast katasrofa, da ih narod ne može ni nacrtane, ali da ih, na žalost, nema ko pobijediti.
Provjerena nacionalistička „igra“ kreiranja straha ponovo „probacuje loptu kroz noge gradjanskoj opciji“ koja nema šta tražiti na takvom terenu. Umjesto odgovornog i osmišljenog odgovora timova ljudi kojima se vjeruje na stručnom i državničkom nivou , vladajućoj strukturi ispraznim odgovarima neuspješno pariraju samopromovirane lole. Vlast se uglavnom bezuspješno napada recikliranim solističkim doskočicama kojima je glavni cilj osvajanje medijskog prostora radi pozicioniranja na listama kako bi se obezbjedilo novo četvorogodišnje budžetsko paradiranje.
Tako je rezultat politike lijevih i gradjanskih snaga upadanje u novu zamku i to tako što jeftinim populizmom i praznim patriotizmom postaju loša kopija svojih protivnika.
Na kraju pokušaji čitavog „gradjanskog bloka“ da se izadje iz nacionalističke arene su se svele na „Plan 10“ . Mada se objektivno radi o planu nove federalne Vlade a ne države, on je bolji od drugih iz jednostavnog razloga što drugi ili ne postoje ili se teško može naći neko ko je za njih čuo.
U takvoj situaciji je logično da se lideri i SDP i SDA se „takmiče“ tako što jedan obeća za pet godina platu od 1200 KM a drugi odgovori da će oni za 8 godina obezbjediti 1450 KM. Sreća da se to odmah zaboravi jer bi neko treći mogao da ih optuži za saradnju ili prepisivanje loših planova. Naime navedenim ciframa je zajedničko da su obojica na taj način obećali identičan ekonomski rast od skoro 8 posto godišnje, istina jedan za 5 a drugi za 8 godina, što bi značilo da smo, nakon Kine, novo svjetsko ekonomsko čudo.
Zato nije ni čudo da nas niko ne uzima za ozbiljno i pita kako to obećavamo da će svi imati besplatno zdravstvo uz ukidanje doprinosa za te namjene sa obrazloženjem da ćemo tako rasteretiriti privredu.
Pojednostavljeno rečeno , naš plan je znatno bolji od onoga što npr. SDA , kao i druge vladajuće stranke, (ni)je ponudila , ali je nedopustivo lošiji od onoga što se od SDPa očekuje i što državi treba. Bez razumnog odgovora ostaje pitanje, koje uporno slušam, zašto je na nekim od ključnih konvencija i predstavljanja Plana, po kojem mislimo zemlju vaditi iz najveće posleratne krize, glavni „maneken“ srednjoškolac.
Neću ovom prilikom govoriti više o tome da smo na 6. Kongresu usvojili Rezoluciju pod nazivom „SDP slika društva i države Bosne i Hercegovine – Program progresa i nade“ koja je trebala biti osnova za dalje programsko okupljanje i djelovanje. U mesto toga ukinut je Savjet koji je na tome radio.
Ta Kongresna Rezolucija u osam tačaka je u potpunosti korespondirao sa upravo tada usvojenih 17 UN Samoodrživih razvojnih ciljeva i bila jedinstven programski dokument u globalnim razmjerama. Ne znam da li se od Kongresnog dokumenta odustalo od toga što sam ga ja pravio ili zato što je neki pametnjaković smislio da je bolji veći plan od 10 nego od 8 tačaka. Ali to sada više nije važno osim ukoliko ne postoji spremnost da se iz toga izvuku pouke za neka buduća vremena.
Na žalost sada se jasno vidi da smo nepovratno izgubili vrijeme u kojem smo pokušali kreirati atmosferu da smo nešto naučili iz poraza, da nezaustavljivo idemo ka ujedinjenju ljevice i da će se vidjeti na našim preciznim planovima, ponašanju i okupljanju najboljih ljudi da smo snaga kojoj se vjeruje da zna šta hoće i šta radi.
Ova kratka analiza je samo pokušaj da se u narednih 100 dana posvetimo uspjehu organizacije a ne uspješnom budžetskom parkiranju malog broja „korisnika organizacije“.
Zato ovde slijede samo tri primjera pogrešnih politika i ponašanja koje se još uvijek mogu promjeniti u funkciji ostvarenja izbornih ciljeva, kao i tri konkretna zaključka koja su rezultat rijetko korištene metodologije – zdravog razuma.
Prirodno, lista potrebnih zaključaka je mnogo duža, ali se zaustavljam na tri ilustrativna i bitna prijedloga, jer nisam siguran da li danas imamo rukovodstvo koje je spremno saslušati više od onoga za šta misle da im ne ide u računicu.
Prvo, naši protivnici/konkurenti vješto plasiraju tezu da je naš protivnik samo SDA i da smo dio plana po kojem se posle izbora pravi nova vlast koju čine SDP, SBB, SNSD i HDZ. Takav scenarij nije poguban samo po državu nakon izbora, nego je i razarajući za SDP prije izbora neovisno o tome koliko je tačan. Sama percepcija da je to moguće nas čini onim šta SDP ne smije biti.
Drugo, unutarstranačke „bitke“ oko listi su uvijek bile dio predizbornog folklora, ali nikada nisu prerastale u „pobjedničke ratove“ lažnih napoleončića koji su se krili lokalnim organizacijama ili adhoc uspostavljenim grupicama. Ono što je, na prošloj sjednici Glavnog odbora, kolega Zgodić nazvao „deintelektualizacija SDPa“, pokazalo se kao mnogo veći problem i postaje pogubnije nego što smo to spremni priznati.
Ne treba ići dalje od Sarajeva, administrativnog, univerzitetskog i višestrukog centra države da bi se vidio poraz tradicionalne intelektualne snage SDPa. Ne znam kakav je prijedlog pred Glavnim odborom, ali je ilustrativna i porazna činjenica da se već sedmicama ništa ne zna, mada se „zna“ da će u Sarajevu četiri nosioca listi (Kantonalna, dvije Federalne i Državna) imati svi zajedno „tri fakulteske diplome i preko trideset godina sa indeksima u rukama“.
Mladi ljudi bez iskustva na plati koja nije iz budžeta sigurno imaju svoje mjesto kao dio velikih timova, ali na vodećim mjestima moraju preovladavati ljudi sa znanjem i iskustvom kojih imamo. Ovo završavam samo sa nekim imenima kao ilustracijom koja govori o tome da još uvijek imamo takve ljude koji su perjanice akademske zajednice, nevladinog sektora, iskusnih i prepoznatljivih lidera iz najtežih vremena za našu zemlju – Mirko Pejanović, Eso Zgodić, Anto Domazet, Emir Zlatar, Ivo Komšić, Miro Lazović, Ferid Buljubašić, Slaviša Šućur… Nema stranke koja ove ljude ne bi poželjela za nosioce listi u Sarajevu.
O tome koliko smo kod sklapanja kantonalnih listi vodili računa o ključnoj bitci ovih izbora – za Doma Naroda – neću govoriti, već samo iskazati nadu da je to projektovano na pravi način.
Treće, politički pogrešno i statutarno upitno stranačko potpisivanje sporazuma sa ASDA, nakon referenduma, na kojem su nam članovi rekli da hoće da imamo našeg kandidata za člana Predsjedništva, nije nam samo donijelo veću štetu nego korist, već je otvorilo prostor za nove ideološke i u kampanji očekivane probleme. Na žalost, tako smo se doveli u situaciju da nas analitičari sve češće cinično pitaju kako to da smo nakon gubitka percepcije o multietničkoj stranci došli do toga da se kandidat SDA za Bošnjačkogčlana Predsjedništva počinje doživljavati kao veći ljevičar od drugih kandidata. Naš kandidat je neupitan, podrška koju tražimo od drugih je logična.
Članovi nisu na referendumu dali zeleno svjetlo za bilo kakav sporazum ni sa kim a naročito ne sa strankom kao što je npr. ASDA. Za takvu odluku je bar bila potrebna ozbiljna rasprava i odluka Glavnog odbora. Da ostavimo po strani pitanje da li će na ovaj način se više dobiti „tudjih“ glasova nego što će se izgubiti „naših“, ostaje ključni problem da li uopšte hoćemo da tražimo svaki glas koji je na „tržištu“. Moj stav je jasan. „Ne jede se svake ptice meso“.
Zato, na kraju, tri prijedloga konkretnih zaključaka.
Prvo, Glavni odbor obavještava javnost i sa tim izlazi pred birače da naš protivnik je stanje u zemlji koje je rezultat rada vladajućih stranaka – SDA, HDZ , SNSD i SBB. SDP neće biti dio postizborne ovakve koalicije kao zamjena za bilo koju jednu od ove četiri stranke. Moramo jasno i glasno reći da koalicija koja nam se podmeće kao dio tzv. Plana B, odnosno postizborna koalicija SDP sa HDZ, SNSD i SBB, je nešto u čemu SDP neće učestvovati. To članovi, birači i javnost trebaju znati i kao stav Glavnog odbora SDPa.
Drugo, četiri liste iz Sarajevskog kantona trebaju na nivou nosilaca odražavati strukturu i sliku glavnog grada kao centra izvrsnosti i imati makar jednog člana akademske zajednice i bez studenata u pokušaju na čelu lista. Većinu nosilaca listi ne mogu činiti ljudi čije je radno iskustvo isključivo vezano za budžetsko finansiranje.
Treće, kampanja Predsjedničkog kandidata treba biti usmjerena na okupljanje što šireg fronta srodnih političkih partija, nevladinih organizacija i gradjana i biti koordinirana sa ukupnom SDP kampanjom za parlamente na svim nivoima. Podrška stranaka kao što je ASDA je pravo takvih stranaka ali ona ne može biti zasnovana na oficijelnoj medjustranačkoj saradnji niti koordiniranoj zajedničkoj kampanji.
Zlatko Lagumdžija
Sarajevo, 28. juni 2018.
Slobodna Bosna
