Znamo, u hokeju je to Wayne Gretzky, u američkom fudbalu Tom Brady, u plivanju Michael Phelps, u košarci – zna li se baš? Jordan? Neko će uvijek dobaciti “Lebron”, a neće sasvim nečujno proći ni još dva lijepa sloga: “Kobe”.
Ipak, prema prećutnom (ili javnom?) konsenzusu gledatelja, igrača, trenera i novinara, to je, kako sada stvari stoje, Michael Jordan. Najpoštenije je reći do sada.
Engleski akronim GOAT privlačan je i efektan, kao uostalom i sve drugo što se spremi u američkoj showbiz kuhinji, jer u sebi sadrži tu konačnu, skoro proročku tvrdnju, i logiku mitskog, “zaokruženog vremena”, kakva je specifična za umjetnost i razna maštanja; za filmove, bajke, fantastične romane i tako dalje. Jer ako si jednom NAJVEĆI SVIH VREMENA, onda to više nikad niko drugi ne može biti.
Leo Messi, kad se sve fino sabere i složi, najbolji je i najveći fudbaler do sada. On je i najuspješniji fudbaler do sada. I da u nedelju nije oduševljeno gladio zlatni pehar, ništa ne bi bilo drugačije. Sve se može izmjeriti – a ono što ne može, vjerovatno i ne postoji – i znala bi se, pomoću napredne i poštene metodologije, prethodna tvrdnja lijepo dokazati.
Ali ovako je lakše. Osvajanjem titule svjetskog prvaka, Mesijeva priča dobila je potpun oblik i smisao, sklad kakav se u matematici i estetici često opisuje principom zlatnog reza.
Ta bi priča, naravno, bila znatno drugačija bez Cristiana Ronalda, Messijevog jedinog pravog rivala u utrci za središnje mjesto na fudbalskom Olimpu. I jedno vrijeme je, barem kada je riječ o nagradama i trofejima, bilo blizu, i gusto, tako gusto da se fudbalski svijet jasno podijelio na one koji za najboljeg drže ili jednog ili drugog. I skoro da nema čovjeka koji bi na ovu temu dobacio nešto poput: “hmm, a sta ćemo sa …?
Za tačno mjerenje njihovih individualnih i timskih postignuća imamo wikipediju, i mada su i tu stvari poprilično jasne, svejedno se, naćulimo li uši u nasumično odabranom kafiću ili tokom uličnog razgovora, može čuti: “ali Ronaldo ima više golova i više Liga prvaka”.
I odmah biva jasnim da ona stara “krivo sjedi, pravo besjedi” (p)ostaje samo još jedna lijepa poruka, prazno geslo i verbalni ukras, nalik skupim izdanjima klasičnih naslova na policama skorojevićkih domova – nek stoji, nema veze što ih haman niko ne čita.
Bez emocije je suhoparno, ali emocija vodi u pristrasnost, a ona dalje može odvesti u laž, varljivo je i sklisko, reklo bi se: ponosni roditelj koji, bez da ga iko pita, bez ikakvog valjanog povoda, prosto ne može odoljeti a da na obično i svakodnevno “e šta ima”, dok rekneš Messi, ne izvadi telefon iz džepai radosno pokaže svog mališana uz skoro obavezni komentar “nije što je moj ali…”
Isto je sa našim komšijom brkom koji voli automobile, i revnošću na kojoj bi mu pozavidio jedan Japanac, održava i pazi svog 20 godina starog, recimo Renoa, pa u razgovoru ispred kuće gorljivo tvrdi “ma Samire kod tebe jeste dosta mlađe i ljepše iznutra, al sad svi fušere, nije ni Nijemac što je nekad bio”. I tako dalje i tako dalje.
Ipak, za vrijeme onih mirnih i običnih noći, kakvih je u u životu svakog čovjeka najviše, dok se nakon mirnog i običnog dana polako uranja u san – istinu znamo svi. Tad se u glavi sve složi poput puzzli za petogodišnjake, i svi znaju ko je ko, gdje je ko, i šta je bolje.
Ovdje treba pripaziti, jer ne bi bio sasvim u krivu onaj što bi u ovakvom tumačenju našao nečeg nekorektnog, skoro potcjenjivačkog. Zato vazda treba ponavljati – Cristiano Ronaldo bi, da nije Messija, skoro sigurno, imao pravo da simbolično gladi vrh brade kad god mu se prohtje. Takva je stvar, otprilike, sa blokbasterom Messi Vs. Ronaldo.
Osvajanjem svjetskog prvenstva, Argentinac je objema rukama uhvatio fudbalski skiptar i jedini trojef koji je njegovoj besprijekornoj karijeri nedostajao. Dotakao je zlato koje je doskora drijemalo u nebeskim odajama njegovog sunarodnjaka i vjerovatno najvoljenijeg fudbalera svih vremena, pardon – najvoljenijeg do sada!
Trofej je to od, reklo bi se, čudnovatog i nesrazmjernog značaja, takav da ostala dostignuća zasjenjuje kako to čini sekvoja sa šumskom florom. Maradona je svoju zemlju poetskom gracioznošću doveo do zlata, sada je to uradio i Messi. Slično.
On nije harizmatik i gledatelje će, mimo terena, teško dovesti do suza ili do ushićenja, ali to i nije Messijevo. Jer da mog djeda, koji o fudbalu zna koliko i Zmaj od Šipova o lijepom ponašanju, posadiš ispred televizora i kažeš mu: “djede eto pogledaj malo pa mi reci ko ti onako djeluje najbolje tu”, starac bi samo nehajno slegnuo ramenima i kazao: “pa evo ovaj mali, jel ono bi Messi?”
Titulom svjetskog prvaka, Messijeva priča dobila je potpun oblik i smisao, otvorila prostor za upisivanje slatkih i zavodljivih fraza o GOATovima, poetskoj pravdi, svakojakim ezoterijama; njegova priča sada ima smisao i sklad kakav se u matematici i estetici često opisuje principom zlatnog reza.
