“Suprotstavit ću se paternalističkom odnosu Beograda i Zagreba prema BiH”, poručio je Denis Bećirović, SDP-ov kandidat za Predsjedništvo BiH, samo što je sišao sa govornice netom završenog partijskog referenduma “o SDP-ovom kandidatu za Predsjedništvo”, koji je kao takav predstavljao svojevrsnu farsu.
Samo dan ranije istu poruku, doduše u pet deka drugačiju i upakovanu u “zelenoj ambalaži”, u eter je odaslao Šefik Džaferović, kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva, koji je odabran nakon još kontroverznije selekcije kandidata i političke igre u kojoj su supružnici Izetbegović “do nogu” potukli Denisa Zvizdića i njegov gatački klan.
Kada za to dođe vrijeme iste ćemo poruke čuti i od Fahrudina Radončića (SBB), kao i od Senada Šepića (Nezavisni blok). Svi su oni, naime, spremni da se odupru “kolonijalističkom” odnosu Hrvatske i Srbije prema BiH. I u to uopće ne sumnjamo.
Potpuno je, međutim, druga stvar što će njihov glas (bilo koga od njih da bude izabran) u kolektivom šefu države imati otprilike snagu kakva se, recimo, nalazi u autoritetu jednog Valentina Inzka, koji već godinama obnaša funkciju visokog predstavnika u BiH – iz zasjede. Neće se, naime, pitati gotovo ništa.
MARGINALIZACIJA BOŠNJAČKOG ČLANA
Široki bh. i regionalni auditorijum mogao bi stoga da u naredne četiri godine svjedoči potpunoj političkoj marginalizaciji ove institucije, čak i do te mjere da će se početi praviti paralele sa polutragičnom ulogom kakvu je svojevremeno utjelovio Mirsad Kebo kao potpredsjednik Federacije BiH.
Ovakve prognoze nisu nikakvo pretjerivanje, već čista politička realnost kojoj ćemo svjedočiti već od novembra ove godine, ukoliko u oktobru fotelje hrvatskog i srpskog člana Predsjedništva BiH zauzmu Dragan Čović i Milorad Dodik, lideri HDZ-a i SNSD-a.
Foto: Baćuške i partneri Milorad Dodik i Dragan Čović
Drugovi, pardon baćuške, politički partneri i saveznici koji se vole u tolikoj mjeri u kojoj je Dodik počeo da abolira i podržava Čovićevo ushićenje ustaštvom, dok istovremeno Čoviću na pamet ne pada da, recimo, postavi pitanje institucionalne ravnopranosti i konstitutivnosti Hrvata u RS (i potpuno je druga stvar zašto se oni toliko vole, ali to već nije pitanje za nas već za pravnu državu).
Kako bi se to reklo priprostim vokabularom sarajevskog haustorčeta, i Bećirović i Džaferović i Radončić i Šepić mogu samo “ušima mahat” ukoliko nasuprot sebe budu imali ovaj dvojac. Nijednog trenutka nije upitno i niko ne treba da sumnja da bi, u tom slučaju (ili da će, u tom slučaju) Dodik i Čović radili na obezglavljivanju i obesmišljavanju države i njenih institucija, i da će učiniti sve da Bosnu i Hercegovinu razbiju u paramparčad!
Ko je tome kriv?
Poduga je lista odgovornih, no najodgovorniji je SDP i njihovo mlado rukovodstvo, na čelu sa Nikšićem (koji baš i nije u cvijetu mladosti, ali eto barem pokušava dostići standarde participiranja u političkom aktivizmu na društvenim mrežema).
AROGANTNO RUKOVODSTVO SDP-a
Imao sam prilike više puta razgovarati s ljudima, starosjediocima u SDP-u (ne bih otkrivao imena, jer ne želim ljudima stvarati probleme), od kojih su pojedinci i među utemeljiteljima ove partije, i svi su oni izrazili vlastitu rezigniranost i razočaranje načinom vođenja ove partije. Možemo, naravno, konstatirati “ko gubi ima parvo i da se ljuti” (jer su ovi mladi pobijedili stare na kongresu na kojem je Zlatko Lagumdžija “ sklonjen” u stranu), no činjenice su neumoljive.
Današnji vrh SDP je najprepoznatljiviji po aroganciji, koju su mogli i da doktoriraju gledajući i slušajući nenadmašnog “doktora svih doktora”, doktora Zlatka Lagumdžiju. Oni ne trpe bilo kakvu kritiku, njima se ne može ništa reći, njih nije moguće savjetovati, a svako ukazivanje na kriminal u vrhu njihove partije ignoriraju. Ukratko, sve upućuje na to da ćemo, prije ili kasnije, gledati nove velike tektonske promjene i turbulencije u ovoj partiji.
Foto: Najuže rukovodstvo SDP-a
I na kraju najvažnije. SDP i njihovo rukovodstvo su opet pokazali da im je bitnija partija od države, da će radije imati “svog” Denisa Bećirovića u fotelji bošnjačkog člana, nego što ne bi voljeli da vide Čovića u fotelji hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Propao je sve i jedan pokušaj DF-a i Građanskog saveza da ih ubijede, ako je već kandidatura Slave Kukića propala, da sada jedino Željko Komšić (kakav god da je, šta god o njemu mislili) ima realne šanse da pobijedi Čovića, i da ta borba “na hrvatskoj liniji” može da bude odsudna za opstojnost države.
Za jedan takav mogući (i realan) ishod bila je potrebna plebiscitarna podrška ljevice jednom – hrvatskom kandidatu. Umjesto toga, SDP je odabrao “svoj put”, imenovao svog kandidata (i to bošnjačkog!), čime su pokazali političku nezrelost i neodgovornost, što u sadejstvu sa arogancijom kakvom svjedočimo vodi zemlju ka sigurnoj propasti.
Drugi po odgovornosti je DF. Šta reći o partiji koja je, za samo dvije, tri godine, uspjela da pokvari, uruši, obezvrijedi sjajan uspjeh i veliku podršku koju su dobili na općim izborima 2014. godine.
KOMŠIĆ JEDINI MOŽE NA ČOVIĆA
Jasno je jedno. Političko lutanje, koaliranje sa nacionalnim strankama, Komšićevo “mahalsko” vođenje partije, obračun sa prvim saradnicima, infiltriranje u stranci prebjega kojima je uvijek i samo fotelja na prvom mjestu, doveli su do toga da je DF danas pa skoro DJL.
I opet se vraćamo malopređašnjoj konstataciji.
Imao bih pola toma knjige da napišem o Komšiću kao “društvu jednog lica”, njegovom vođenju politike, nekim njegovim potezima, političkim greškama i svađama u stilu adolescenta, no ovdje nije u pitanju podrška političkoj individui, već politici koja personificira građansku ravnopranost, demokratiju, pluralizam, mogućnost isticanja i promoviranja drugog i drugačijeg, nasuprot politikama mržnje, nacionalizmu, vjerskoj netrpeljivosti, onim politikama koje koketiraju sa najmračnijim fašističkim ideologijama!
Naša stranka?
Također, imao bih što šta napisati i reći o ljudima, gradskoj “urbanoj” raji, koja se godinama bavila urbanizmom, zaštitom zelenila, borbom za “prava” parkova, klupa i korita rijela, a koja se preko noći povukla iz pregovora, dogovora o zajedničkom nastupu ljevice, da bi samo nekoliko dana poslije kandidirala izvjesnog Borišu Falatara za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Foto: Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke
Svi koji su se pitali šta je to natjeralo stranku kojoj je primarni fokus političkog djelovanja bio “na lokalu”, da tako žustro i odlučno uđe u utrku na globalnom nivou, i to na način da razbija glasove ljevice i pomaže samom Čoviću, dobili su dio odgovora nedavno.
Organizujući vlastitu “predizbornu turneju” po hercegovačkim gradovima i vrletima, Falatar je uslikan kako s blaženim osmijehom na licu razgovara sa Zvonkom Vidovićem, zloglasnim isljednikom u logoru Helidrom, u kojem su u ratu mučeni bošnjački logoraši. Upravo je Inforadar objavio dokumenta o nekim Vidovićevim naredbama iz tog vremena, iz kojih je vidljivo kroz šta su sve morali prolaziti logoraši na teritoriji pod kotrolom ljudi koji su kreirali i proveli udruženi zločinački poduhvat (UZP).
OTVOREN PUT ZA BAKIRA I SDA
Ništa pretjerano – i ništa odvađeno, to je politika koju provodi gradska, “sarajevizirana”, “urbana” Naša stranka.
Na kraju Građanski savez (GS). Ova se najmlađa partija, nastala na recidivima odvajanja Emira Suljagića i Reufa Bajrovića iz DF-a (ljudi koji su, ne treba zaboraviti, osmislili pobjedničku kampanju SDP-a 2010. godine), pokazala za politiku lijevo od centra najkorektnijom i najspremnijom za svaku vrstu pregovora i kompromisa koji bi rezultirali jedinstvom ljevice.
Foto: Reuf Bajrović, lider Građanskog saveza
Notorna je činjenica da je GS dalekosežno predvidio određena, krupna politička dešavanja u državi i regiji, iako će im mnogi spočitati pojedine radikalne stavove koje iznose o pojedincima i određenim politikama. No isto je tako činjenica da je ovo jedna od rijetkih partija koja vodi državotvornu, odgovornu politiku, ali koja sada, u ovom trenutku, nema dovoljnu snagu da okupi i predvodi, već samo da asistira.
Kao zaključak se snažno nameće dojam da se Bakir Izetbegović, usporen, ukočen, izgubljen kakav jeste, ničim izazvan negdje u prikrajku kikoće i cereka promatrajući sav ovaj nakupljeni jed, neslogu pa i antagonizam među vođama bh. ljevice, koji ovih dana eksalira u međusobnim obračunima.
Iako je sam Izetbegović napravio toliko krupnih političkih pogrešaka, procjena i gafova, sve to neće biti dovoljno da ga se skine s vlasti jer su ljevica i njeni lideri postali preveliki uteg sami sebi.
