Femicid, odnosno ubistvo žene, se nikada ne dešava odjednom, već je posljedica dugotrajne izloženosti žrtve raznim oblicima nasilja od počinitelja, pri čemu sistem u Bosni i Hercegovini zakazuje.
Emina iz Sarajeva, jedna od žena koja je preživjela nasilje, javno je ispričala svoje iskustvo, pojašnjavajući da nije ni slutila šta će joj se dogoditi nakon prepirke sa bivšim partnerom.
“Nakon šamaranja, repetirao je pištolj u pravcu mog vrata sa prijetnjama da će mi oduzeti život. Ja u šoku u kojem sam i danas, mislila sam da sanjam. Kada je krenuo pištoljem da me udari po glavi, mahinalno sam postavila ruku koja mi je već bila stradala u saobraćajnoj nesreći”, prisjeća se Emina traumatičnog iskustva, vidno potresena.
Ona pojašnjava da nanošenje teških tjelesnih povreda nije bilo dovoljno tužiocu za određivanje mjera pritvora, već je počinitelj na slobodi. Posebno je bila uznemirena nakon slučaja femicida u Gradačcu, te preživljava ogroman stres, zbog čega uzima jaku terapiju za smirenje.
“Problem nastaje što žene ne vide nikakvu sigurnost kada govorimo o sistemu, policijskim organima, socijalnom radu, sudovima i tužilaštvu. Na koju god adresu da se žena javi i traži pomoć vrata joj budu zatvorena”, govori ona.
Kaže da nije imala namjeru medijski istupati, međutim, odlučila je javno progovoriti zbog drugih žena koje preživljavaju nasilje.
“Nažalost, niko neće da stane na stranu žene, ni društvo, ni sistem”, zaključuje Emina.
Posljednjih dana povećan broj prijava nasilja putem SOS telefona
Zaštitu u Sigurnoj kući Kantona Sarajevo svake godine potraži približno 100 žena. Smještajni kapacitet Sigurne kuće je za 35 korisnica, od toga za 10 žena, 15 djece i 10 djevojaka i djevojčica koje su žrtve seksualnog nasilja, incesta, silovanja, porodičnog nasilja i drugog oblika nasilja.
“Svi kapaciteti ovog trenutka nisu ispunjeni”, saopćili su iz sarjevske Sigure kuće.
Iz Sigurne kuće u Sarajevu kazali su da nasilje u porodici ne stagnira, jer svakodnevno primaju pozive na SOS telefon, a broj poziva se znatno povećao nakon užasnih ubistava u Gradačcu.
“Posljednjih dana telefon neprekidno zvoni kako bi se žene informisale na koji način mogu dobiti pomoć i zaštitu u slučaju nasilja. Važno je da se upućuju pozivi, a ne da žene i dalje budu u strahu prijaviti nasilje”, kažu iz Sigurne kuće.
U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.
Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bh. entiteta.
SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.
Nasilje se, također, može prijaviti i na broj 033 222 000.
Fondacija lokalne demokratije (FLD) od 2000. godine vodi Sigurnu kuću u Sarajevu, kako bi pružili fizičku zaštitu ženama, djeci i djevojkama, te omogućili cjelokupni psihosocijalni tretman posvećen njihovoj detraumatizaciji.
‘Žene ne prijavljuju nasilje iz straha za svoj i život djece’
Osnovni cilj rada Sigurne kuće je obezbjeđenje fizičke zaštite i sigurnosti žrtava, kao i psihosocijalni tretman u cilju prevazilaženja traumatskih iskustava i reintegracije u društvenu zajednicu.
“Žene iz straha za svoj život i život djece ostaju u nasilnim porodicama. Takođe, mnoge žene su ekonomski ovisne o partneru, nerijetko nisu dovoljno informisane o svojim pravima, stigmatizirane su i etiketirane kao da su one krive za počinjeno nasilje. Nasilnici često ženama prijete oduzimanjem djece, izoluju ih iz društva, pa im je teško skupiti hrabrost zatražiti pomoć”, pojašnjavaju iz Sigurne kuće u Sarajevu.
Navode kako su u Sigurnoj kući razvili dodatne programe podrške u vidu ekonomskog osnaživanja, pravne podrške i psihološkog savjetovanja, kako bi žene žrtve nasilja dobile mogućnost da se osamostale i izađu iz kruga nasilja.
Iz sarajevske sigurne kuće su istakli kako je nasilje u porodici oduvijek postojalo u našem društvu, ali se tretiralo kao privatni problem.
“Fondacija lokalne demokratije su kroz svoja iskustva sa žrtvama nasilja napravile iskorak kako nasilje više ne bi bilo tabu tema u četiri zida, kako bi postalo javno vidljivo i samim time kažnjivo. Nasilju može biti izložen svako bez obzira na obrazovanje i zaposlenje. I važno je da poručimo iz prakse da je moguće izaći iz kruga nasilja ukoliko se koriste svi resursi i trenutna zakonska rješenja. Svako neprijavljivanje i prikrivanje nasilja stvara pogodno tlo da se nasilje širi i postane intenzivnije”, istakli su.
Sigurnoj kući u Sarajevu je od 2000. godine zbrinuto više od 2 000 žrtava nasilja.
U BiH postoji osam Sigurnih kuća – u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.
Svi oblici nasilja u porastu
Jadranka Miličević iz Fondacije CURE govori kako su svi oblici nasilja sve više prisutni u našoj zemlji, te se kao društvo moramo zapitati šta je učinjeno, koje su posljedice nasilja i šta je promijenjeno u zakonima kako bismo imali adekvatne sankcije za počinioce nasilja.
“Nasilje na ulici, nasilje u školama, nasilje u partnerskim odnosima ili bračnim vezana je sve više prisutno. Prisutno je u svim sferama društva, a dodala bih i mobbing, ucjene, psihičko i ekonomsko nasilje. Generalno je teška situacija u BiH, a nalazimo se u takvom stanju zato što se zakoni ne poštuju. Poseban segment zaslužuje nasilje u bračnim i partnerskim vezama i posljedice koje nastaju ako neko želi da napusti takvu zajednicu”, kaže Miličević.
Ona smatra da društvo u kojem živimo ne preuzima odgovornost i ne djeluje, te mnoge slučajeve nasilja ignorišemo.
“Vidjeli ste koliko puta se dešava nasilje na ulici, a svi drugi nijemo gledaju ili ih je strah. To se u odgovornom društvu ne bi smjelo dešavati. Svi moramo da reagujemo ako nas splet okolnosti dovede da smo prisutni u situaciji gdje se dešava nasilje i to je naša dužnost”, govori Miličević.
Kao jedan od najvećih problema Miličević ističe nepostojanje jedinstvene baze podataka nasilja nad ženama.
“Kada govorimo za teritorij cijele BiH, podatke koje mi dobijamo su iz Sigurnih kuća i organizacija koje se bave podrškom žena koje su preživjele nasilje. Ne postoji tačan broj koliko je podneseno krivičnih prijava ili procesuiranih, zbog toga što nemamo bazu. Kada bismo znali tačan broj prijava nasilja, tek onda bi mogli da govorimo o broju procesuiranih”, govori ona.
Miličević pojašnjava da je, iz njihovog dosadašnjeg iskustva, veoma mali broj procesuiranih slučajeva.
“Imamo odgovornih sudija i sutkinja koji su donijeli visoke kazne za ubistvo žene. Oni su ozbiljno prihvatili svoj posao i odgovornost za odluke. Trenutačni zakoni daju mogućnost da se donesu takve presude, dakle imamo mehanizam, ali nažalost analize koje su dostupne nam govore da je prosječna kazna devet godina za ubistvo žene. Moramo znati da zakon postoji, počevši od prekršajnog zakona. Često čujemo kako ne treba nekoga slati u zatvor zbog šamara, ja mislim da treba i zbog toga u zatvor, jer naredni put neće to učiniti”, govori Miličević.
Kaže da su tokom prošle godine održali 19 velikih uličnih akcija u različitim gradovima BiH. Tada su razgovarali sa predstavnicima parlamenata koji su u početku bili zainteresovani da se nešto promijeni. Međutim, kako ističe Miličević, po završetku izbora su se potpuno oglušili.
‘Značajan broj nasilja nad ženema ne bude prijavljen’
U medijskom prostoru, kako navodi Fatima Bećirović iz Gender Centra Federacije BiH, sve više je zastupljena tema nasilja nad ženama, ali to ne znači da je ono prisutnije nego ranije, već je problem vidljiviji zbog dugogodišnjeg zalaganja za ovu temu.
Pojašnjava kako nasilje nad ženama u BiH nije ništa drugačije u odnosu na druge nerazvijene, ali i razvijene države.
“Razlika je u sistemu podrške i zaštiti žrtava nasilja kao i sankcioniranju počinitelja nasilja. Nasilje u porodici i nasilje nad ženama je ozbiljan problem društva, svjedoci smo kontinuiranog kršenja ljudskih prava žena što ukazuje na široku rasprostranjenost pojave nasilja u BiH”, pojašnjava ona.
Prema Istambulskoj konvenciji, kako pojašnjava Bećirović, ukoliko se desi nasilje nad ženama ili u porodici, to mora biti otežavajuća okolnost.
“Krivični zakon Federacije BiH propisuje teže kažnjavanje za kvalifikovani oblik krivičnog djela ‘ubistva’ ukoliko je izvršeno iz mržnje, što uključuje i po osnovu spola žrtve. Za ubistvo iz mržnje krivični zakon propisuje kaznu najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora. Također, krivični zakon propisuje kaznu od najmanje deset godina ili kaznu dugotrajnog zatvora za kvalifikovani oblik krivičnog djela ‘nasilje u porodici’ za onog ko usmrti člana porodice kojeg je prethodno zlostavljao”, pojašnjava Bećirović.
U periodu 2017. do danas najviša izrečena zatvorska kazna za femicid u BiH je bila 35 godina, a najkraća od jedne godina zatvora za pokušaj femicida. Kada je u pitanju nasilje u porodici kazne za počinitelje nasilja mogu biti: uvjetna kazna, novčana kazna ili kazna zatvora od jedne do pet godina.
“U Federacija BiH u 2022. godini imali smo ukupno 1124 prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, od čega su izrečene 373 osuđujuće presude, a od čega je oko 70% izrečenih uvjetnih kazni zatvora. Pored prijavljenog broja potrebno je uzeti u obzir da značajan broj nikada ne bude prijavljen iz različitih razloga: prije svega zbog straha, prijetnji, zbog neiformiranosti, zbog nepovjerenja u sistem, zbog nepostojanja podrške u užem krugu rodbine ili prijatelja, kao i izoliranosti”, ističu iz Gender centra Federacije BiH.
Bećirović navodi kako su donesene mnoge mjere kojima bi se unaprijedilo zakonodavstvo, potpisale međunarodne konvencije, ali i pomoglo ženama žrtvama kroz ekonomsko osnaživanje, psihološku i pravnu pomoć.
“Urađeno je jako puno, ali svakako je važno raditi i dalje na unapređenju, kako zakonskih rješenja, strožijoj kaznenoj politici, ali prije svega dosljednijoj primjeni postojećih zakonskih rješenja, kao i sankcioniranja stručnih lica za koje se utvrdi da nisu postupili u skladu sa svim propisima i nadležnostima”, zaključuje Bećirović.
