Rekla bih da je licemjerstvo naša sudbina. Zašto su na meti osude društva samo seksualni radnici i radnice, ali ne i njihovi klijenti? Ili, ako se osuđuje promiskuitet među njima, zašto su prihvatljivi preljubi i prevare među “normalnim”, ozbiljnim i uvaženim ljudima, koji redovno idu na misu i sastaju se na toplom obiteljskom ručku nedjeljom?
Nataša Rajković, kazališna autorica i redateljica, dokazala se svojim inovativnim predstavama u posljednjih 25 godina i na hrvatskom i na regionalnom i na evropskom prostoru. Radeći u umjetničkim institucijama od Teatra &TD do Dubrovačkih ljetnih igara i drugdje, pokušavala je i uspijevala napraviti estetske iskorake u uobičajenim teatarskim repertoarima. Odnedavno je docentica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a na ovogodišnjem Queer festivalu pojavila se predstavom “Yira, yira” u koautorstvu s Brunom Isakovićem. S njom smo razgovarali o današnjem ispreturanom životu, o samoći, o odbačenima i prognanima, o korupciji i poštenju i o strahu i nadi u pogledu na sutrašnji svijet.
Vaša predstava “Yira, yira”, koja je odigrana i na otvaranju Queer festivala, govori o argentinskim seksualnim radnicama i radnicima. Tko su ti ljudi?
Ti izvođači i izvođačice, Juano Ejemplo, Leandra, Sofía Tramazaygues i Pichón Reyno, mladi su Argentinci koji žive od svog seksualnog rada, a ujedno su aktivisti i aktivistkinje. Sofía je aktivna članica argentinskog sindikata seksualnih radnica, AMMAR, koji se bori za ostvarenje mirovinskih i drugih prava seksualnih radnika. Važno je znati da argentinski ustav u članku 19. definira prostituciju kao “privatnu akciju osoba koje ni na koji način ne narušavaju javni red i dobar moral, niti narušavaju treću osobu, koja se tiče samo Boga i čovjeka i izuzeta je od ovlasti sudaca”, dok je organizirana prostitucija – bordeli i mreže prostitucije – protuzakonita. Bruno Isaković i Zvonimir Dobrović uspjeli su i produkcijski i umjetnički okupiti tim ove predstave, koji je pak uspio pronaći način da se međusobno razumije i zajedno stvara.
To je također predstava koja govori o pejzažu ljudske usamljenosti i o ljubavi koje često nema i koju ti usamljeni ljudi jedino mogu kupiti od prostitutki raznih vrsta…
Samoća je danas veliki problem. Mnogo ljudi nema vremena naći partnera i razviti dugoročan odnos. U iscrpljujućem ritmu života treba snage i puno sreće da bi se uspostavila dobra emotivna komunikacija. To je također posljedica kapitalizma, današnjeg načina života, u kojem ne smiješ stati jer želiš preživjeti i jer želiš imati. Da, puno je usamljenih ljudi među nama, pa tako onda i među seksualnim radnicima i radnicama i među njihovim klijentima.
Koji ste društveni kontekst željeli podcrtati predstavljajući nam život i sudbinu tih ljudi?
Usmjerili smo se na pitanje i probleme rada, radnih prava, prava uopće. Seksualni rad, kao i svaki rad, treba regulaciju i zaštitu. Prema krnjoj formuli produktivnosti, vrijeme uloženo u rad mjeri se isključivo prema proizvodu i usluzi, a ne prema vremenu života, a vrijeme života je naš najveći kapital kojem i da hoćemo ne možemo odrediti stvarnu cijenu jer ni sami ne znamo koliko ga imamo i koliko ćemo živjeti. Utrošiti minimum svog životnog vremena u posao, a zaraditi dovoljno za ispunjenje ideje kvalitete života u svakom bi poslu značilo uspjeti i biti dobar menadžer svog vremena. U predstavi izvođači govore da smo svi žrtve kapitalizma, što je njima očito jasnije nego nama.
Trka je sve brža
Kada kažemo da je (u nas) seks tabu tema, na što mislimo, odnosno kako danas, nakon više faza emancipatornih revolucija, izgleda seksualnost?
Ne smatram da je danas seks tabu. Naša svakodnevica je seksualizirana, od mode, glazbe do primijenjene psihologije… svega. Homofobija i konzervativizam su drugo pitanje, to zbilja nema veze sa seksom i naravno da nije seksi. To je poremećaj i to seksualni poremećaj u kojem neki ljudi provode vrijeme zamišljajući druge ljude u seksualnim odnosima, a da im to ne pričinja zadovoljstvo, nego ih uznemirava.
Čini se da su predrasude i malograđanština naša vječna tema?
Da, rekla bih da je licemjerstvo naša sudbina. Zašto su na meti osude društva samo seksualni radnici i radnice, ali ne i njihovi klijenti? Ili, ako se osuđuje promiskuitet među seksualnim radnicima, zašto su prihvatljivi preljubi i prevare među “normalnim”, ozbiljnim i uvaženim ljudima, koji redovno idu na misu i sastaju se na toplom obiteljskom ručku nedjeljom? U dubini našeg odbacivanja drugoga čini mi se da se nalazi strah od toga da u sebi prepoznajemo ono što u drugima preziremo. Moramo priznati da su zatucanost i grubost, otvoreno ili zamotano u celofan pristojnosti, posebno kod nas, sveprisutni.
Danas su se dramatično izokrenule brojne vrijednosti. Kako u tom galimatijasu suprotstavljenih pojmova i stavova sami sebi možemo objasniti što je to “normalno”, a što ovo drugo?
Možda bismo trebali krenuti od Kanta, od toga da je sve što ne šteti nikome drugome normalno i moralno. U tom smislu, kod nas biti normalan i pošten zapravo znači biti “drugačiji”, queer. Gotovo nitko ne vjeruje da ljudi mogu raditi pošteno svoj posao, zaposliti se a da nemate vezu, raditi za plaću, ne muljati i ne zloupotrebljavati sustav. Ovdje queer znači i javiti se na javni natječaj za posao ili projekt, jer je normalno da je taj natječaj za nekoga raspisan. Normalno je biti lukav, a queer je biti sposoban i vrijedan, jer se time nikamo ne stiže.
Da li ćemo vječno stajati na barikadama u borbi protiv korupcije?
Korupcija je prisutna već u tome da ja, kako god okrenuli, kao žena imam manje šanse u poslu kojim se bavim za ostvarenje svojih znanja, talenata i iskustva nego jedan muškarac. Čak i u umjetnosti, koja bi trebala biti oslobođena tih razlika, vrlo često se na prvom mjestu nalazi muškarac, a tek onda žena. Mislim da se borba s korupcijom kod nas vodi na svim frontama zato što je korupcija, između ostalog, posljedica shvaćanja da se mora uspjeti po svaku cijenu, trka je sve brža i da bi netko osigurao dobar auto, visoku plaću, kuću, sredstva se ne biraju. Da li ćemo vječno biti na barikadama ne znam, ali znam da ćemo nad time još dugo morati stražariti.
Queer festival ima tradiciju od dvije decenije. Do koje mjere njegova estetska i etička radijacija djeluju na društveni okoliš? Kako je on po vašem mišljenju situiran u pejzažu kulturne prepoznatljivosti u nas? Kako margina utječe na središte?
Margina je uvijek utjecala na središte, ali joj se rijetko pripisuju te zasluge. Naša srednja struja i naše elite, pa onda i kazališne, teška srca priznaju, ako uopće mogu priznati, da s margina crpe mnoge inovacije i proboje. Kod nas se tradicionalno atar čuva i štiti od offa, od drugačijih i, najvažnije, od boljih, i to se radi podfinanciranjem, kako bi se ono s margine zadržalo na margini i onemogućilo u prodiranju u mainstream. Šteta za umjetnost je veća od one koristi koju te “elite” imaju. Ipak, 20 godina Queer festivala za mnoge ljude znači jako puno jer ih osnažuje u osjećaju da imaju šansu ostvariti svoja prava.
U Beču trenutno radite neobičnu predstavu, uvjetno rečeno o ljudskoj demenciji. O čemu se radi?
Predstava pod naslovom “Astronaut Wittgenstein” u produkciji festivala Wiener Festwochen odvija se u javnom prostoru, na kanalu Dunava. Riječ je o demenciji, ali više o načinima doživljaja tog stanja. Wittgenstein je napisao da su granice našeg jezika granice našeg svijeta. Kako se u demenciji starih ljudi radi o stanovitom gubljenju mogućnosti za izricanje riječi, onda mi se čini da je važno pitanje kako možemo razumjeti drugog čovjeka s kojim ne možemo ili ne moramo komunicirati samo putem jezika. Da li možemo s ljudima komunicirati drugačije osim putem jezika? Pitanje je da li se ljudima zaista bavimo ili ih, kao u slučaju starih, samo kljukamo lijekovima i puštamo da umru. Nije samo stvar u jeziku, nego u pitanju da li se želimo razumjeti, a znakova razumijevanja ima bezbroj. S druge strane, kako da se brinemo o drugima ako moramo rintati čitav dan u ovakvom obliku kapitalizma.
Živimo u doba obezvrjeđivanja…
Obezvrijeđeno je vrijeme života, i za nas i za one kojima bismo trebali pomoći. Konačno, meni je u kazalištu važna priča o ljudima. Tko će ispričati priču o ljudima koji su dementni i koji ne mogu ispričati priču svog života? Teške situacije od ljudi traže nadprosječan angažman, kada ljudi mobiliziraju sva svoja znanja i sposobnosti, a ponekad netko uspije pronaći novi kut gledanja ili novi oblik razumijevanja. U predstavi se bavimo upravo time, koliko i kako i filozofija i znanost i umjetnost mogu pomoći u dubljem razumijevanju ljudi i, konačno, kako ih mogu utješiti. Nekada je utjeha najvažnija.
Kako biti zdrav?
Pjevačica Konstrakta zapalila je svijet svojom pjesmom, odnosno konstatacijom “Umjetnica mora biti zdrava” i pitanjem “I što ćemo sad”. Kako u suočavanju s ovim vremenom umjetnički, mentalno i fizički biti zdrav?
U našem poslu je mnogo prekarnog, potplaćenog rada, u kojem vam nitko ne plaća bolovanja, dok je u institucijama mnogo lažnih bolovanja. Hajde se razboli ako nisi stalno zaposlen! Zato Konstrakta u pjesmi kaže “nemam knjižicu”. Općenito je zdravstvo, pa onda i zdravlje, postalo roba i trgovina, i to korumpirana. Dok imate korupciju u zdravstvenom sustavu vezanu uz nabavu pelena za starije, imate i prisilnu inkontinenciju, preveliku upotrebu loših i nepotrebnih lijekova, pa i pretraga. Dakle zdravljem se trguje, zarađuje na crno i slično, a trebalo bi se samo i isključivo liječiti. Idemo prema budućnosti u kojoj ćemo biti potpuno nezaštićeni, radit ćemo do smrti i nikada nećemo zaslužiti mirovinu. Bojim se starosti jer će se za moju generaciju jedino robotika i umjetna inteligencija moći brinuti.
Imate već dosta utakmica u nogama, u raznim umjetničkim i kulturnim poslovima koje ste radili. Kada biste to iskustvo stavili u malu bočicu, što bi na njoj pisalo?
Napisala bih da je Damir Bartol Indoš u pravu kada kaže da se u dobroj predstavi radi o “zasluženoj temi” i dodala da se u lošoj radi o preseravanju. Temu kojom se baviš trebaš poznavati ili iz iskustva ili je temeljito istražiti. Ne možeš na tuđim i pomodnim pričama graditi svoju poetiku. Generalno za vlastiti put mogu reći da nije bio lak jer mi je trebalo puno strpljenja i puno upornosti. Kod nas nije dovoljno dobro raditi svoj posao, važnije je imati mrežu i podršku struke, medija i politike. Naprosto, ovdje se više cijeni želja za uspjehom nego dobar rezultat rada. U takvom sistemu ne želim biti ambiciozna.
Koliko se kazalište promijenilo od sredine 1990-ih, kada ste s Bobom Jelčićem počeli raditi inovativne predstave u Teatru &TD i drugdje?
Nije puno. Ni ovdje ni vani. I dalje se dobar teatar bavi životom i dobrim idejama, a loš se muči bez ideja i bez razloga. Danas ima puno otkrivanja tople vode i epigona dobrog teatra. Glavno pitanje u kazalištu nije u tome da radiš predstave koje se “danas nose”, nego da kroz dugotrajan, višegodišnji i strpljiv rad želiš doći do tog jednog iskoraka na pozornici, kakav god on bio. Ako smijem spomenuti iskustvo Bobe Jelčića i svoje u zajedničkom radu, onda bih rekla da su nama trebali mjeseci i godine da u predstavama izgradimo jednu specifičnu poetiku koja je kasnije bila prepoznata i kod nas i u Evropi. Kod nas je još uvijek skromna situacija kada je riječ o kazalištu. Ne prate se dovoljno aktualna postignuća i procesi rada koji bi onda koristili za neke nove izazove. Kratko rečeno, ključna je edukacija i ona je uvijek u pitanju. Želim se nadati da će mladi danas kreirati neku svoju poetiku i napraviti neki svoj proboj u teatru. Počela sam odnedavno predavati na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i ono što mogu zasigurno reći jest da je glumačka generacija 2017/22. jedna izvanredna grupa mladih ljudi koja donosi novu glumačku kvalitetu samostalnih, dramaturški i izvedbeno suverenih glumaca.
Izvor: portalnovosti.com
