“Mnogi oblici vladavine su pokušani i biće pokušani u ovom svijetu grijeha i patnje. Niko nema pretenzija da je demokratija savršena ili rješenje za sve. Upravo, rečeno je da je demokratija najgori oblik vlasti osim svih ostalih koji su bili probani s vremena na vrijeme. Međutim, rašireno je viđenje u ovoj zemlji da narod treba vladati, kontinuirano vladati te da javno mnijenje iskazano na sve konstitucionalne načine, treba oblikovati, voditi i kontrolisati akcije ministara koji su njihove sluge, a ne gazde naroda.” (Sir Winston Churchill (1874 – 1965), dio govora u britanskom parlamentu 11. novembra 1947.)
Veliki mag pozorišta, Tom Stoppard, napisao je 1972. godine da “glasanje nije demokratija, već je to brojanje glasova.” Američki predsjednički izbori još jednom dokazuju da je to zaista slučaj. Način brojanja odlučuje da li je mogući reizbor Trumpa potvrda serije znakova o procesu kraja dominacije liberalne demokratije.
IZRAŽENA PARTIJSKA PODIJELJENOST
Ukoliko brojanje, naknadno prebrojavanje i ponovno računanje glasova donese pobjedu Bidenu, to neće značiti da je liberalna demokratija i pozicija SAD-a osigurana za budućnost. Jednostavno, trenutno najmoćnija zemlja svijeta još jednom je pokazala da u mnogočemu nije najprestižnija, uključujući tehnologiju te izborni i politički sistem. U trenutku pisanja ovog teksta, Joe Biden je trebao još samo jednu državu da osvoji da bi stekao većinu.
Dok vi ovo čitate on je vjerovatno to i ostvario, ali proces je moguće produžiti, a što su advokati iz Trumpovog štaba višekratno najavljivali. Nisu oni jedini. Moje nekadašnje kolege i studenti Centra za ljudska prava Univerziteta Californije u Berkeleyu, od početka izbornog dana prate sve moguće prekršaje u slobodi političkog odlučivanja. Pravni timovi oba kandidata su jaki i opremljeni pa tako, ipak, nije sve u brojanju.
Sjećam se kolega sa kojima sam radio na CNN-u 2000. godine, kada su u šoku pokušali prihvatiti da će George W. Bush biti predsjednik naredne četiri godine. Umjesto četiri, vladao je osam godina, proveo niz diskutabilnih politika kod kuće i u svijetu, primarno u Iraku, ali na kraju dostojantveno prepustio vlast novoizabranom predsjedniku. Tokom tih osam godina često je bio utisak da je zapravo on prvi čovjek prevashodno titularno, pošto je sistem odlučivanja uspostavljen i kreiran unutar Republikanske partije. Bush nije nijednom odlukom namjerno prkosio etabliranom vrhu partije i nacije. Možda se poneka njegova odluka može protumačiti protiv interesa vladajuće klase te moždai i nacije, ali to je bilo uglavnom iz neznanja, nekompetentnosti, a ne iz nekih skrivenih pobuda ili ludila kao tokom posljednje četiri godine.
Foto: Konzervativni Georg W.Bush, koji je pokrenuo i rat u Iraku, na kraju dostojanstveno prepustio vlast novom predsjedniku
Donald Trump je drugačiji. Mlađeg Busha su kontrolisali očevi prijatelji, intelektualci konzervativno-dogmatskih ubjeđenja, utemeljenih tokom studija na Univerzitetu u Chicagu ili bliskim odnosima sa srodnim intelektualcima neokonzervativnih pogleda. U blizini Trumpa nema intelektualaca. Možda se takvim mogao opisati Steve Bannon, ali on je uklonjen još prije skoro pune četiri godine. Američki predsjednik zna da sve ima svoj kraj, ali odbija slijediti procese koji su omogućili dobrobit kako njemu, tako i svim prethodnicima te društvu u cjelini.
Problem je upravo u osobnoj nepredvidivosti, u vrhu Republikanske partije koji se protivio Trumpu do same pobjede prije četiri godine, a od tada, ponekada i nevoljko, slijedi njegove najčešće problematične najave i podržava ih samo da se Demokratska partija ne bi uspješno suprotstavila. Ta partijska podijeljenost je trenutno izražena u SAD-u, ali je realnost 21. vijeka u razvijenim demokratijama. Polarizacija društva će, moguće, unišiti primat liberalnog oblika demokratije i preusmjeriti modeliranje ka oblicima u Mađarskoj, Turskoj, Rusiji, ili čak i Trumpovoj Americi kada bi on dobio još jedan mandat.
Razvijene institucije sistema uspjesno su spriječile Trumpa da preoblikuje demokratski sistem u Americi iz liberalnog u iliberalni, poput brazilskog, meksičkog, filipinskog, indijskog – ili bliže BiH – mađarskog, turskog ili ruskog, gdje svo odlučivanje počiva na volji jednog čovjeka. Pitanje je da li bi se demokratske institucije u Americi mogle jos četiri godine uspješno odupirati Trumpovim nastojanjima da, makar u načinu odlucivanja, od Amerike napravi Rusiju. Postavljenje dvoje problematicnih sudija u Vrhovni sud SAD-a pokazuje da institucije uzmiču pred predsjednikom kojeg licemjerni republikanski establishment podržava samo da bi demokrate bile udaljene od svih poluga vlasti.
MOŽE LI BIDEN UMANJITI MOGUĆNOST POJAVE NOVOG TRUMPA
Interne razmirice vodeće ekonomske, vojne i političke sile odražavaju se na svijet. Biden, ukoliko brojanje potvrdi da će januar naredne godine početi s jednim predsjednikom ali završiti sa drugim, nije individualac, nije osoba koja će nametati svoju volju, već će nastojati provesti politike etablirane elite Demokratske partije. Samim time opasnost je manja da čak i bolešću načeti, ako su tačne glassine, iskusni političar od 78 godina može narediti seriju politika od kojih će se zatresti svijet, a Amerika prvenstveno.
Biden znači povratak u normalnost, dok Trump znači uništenje normalnosti. Od lične pozicije, prosperiteta zavisi da li ste za kontinuiranje stvarnosti ili radikalne promjene. Veliki broj glasova za Trumpa dokazuje da skoro polovina društva želi promjene, da im je dosta privilegovane elite koja odlučuje u njihovo ime, retorički se oslanjajući na demokratske metode. Ova činjenica se mora prihvatiti, ali je pitanje da li političar poput Bidena ima mogućnosti i kompetentnost da provede reforme koje bi umanjile mogućnost pojave nekog novog Trumpa u skoroj budućnosti.
U takvoj situaciji Amerika, kao i čitav svijet, iščekuje vijesti o rezultatima izbora. Još jednom je dokazano da se nije moguće osloniti na ispitivanja javnog mnijenja. Koliki god bio uzorak, kasniji rezultati opovrgavaju predviđanja. Tako je bilo i prije četiri godine u SAD-u, ali i u Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj, jednostavno svugdje gdje je glasanje slobodno i razne varijante bugarskih vozova nisu moguće.
Što duže traje prebrojavanje te pravni izazovi prema upravo prebrojanom, sve više kritika je moguće usmjeriti ka izbornom sistemu. Međutim, takvih slučajeva je bilo i u prošlosti pa se danas, primjerice, svi sjećaju ili navode kao velikog državnika Johna Kennedyja, dok malo ko spominje da je on osvojio apsolutni broj glasova za samo 0.16 posto te da je poraženi kandidat Richard Nixon odustao od izazova rezultata zbog jedinstva nacije i Amerike.
Slično je postupio i Al Gore 2000. godine. Sudbina države, jedinstvo nacije, to su floskule koje su upotrebljavali kandidati koji su možda i imali legalnih razloga da ne private konačnu odluku o rezultatima izbora. Trump ne spada u takve političare. Uostalom, on i nije profesionalni političar nikada bio. Biden je to skoro cijeli život, ali on je samo reprezent etablirane elite koja, poučena proslošću, neće odustati od svih mogućih pravnih radnji da obezbijedi vlast za svojeg kandidata ako je to ikako moguće.
Foto: Al Gore, poznat po svom aktivizmu za spas planete, 2000. godine nije želio da ospori rezultate izbora zbog jedinstva nacije;
Trump će, sudeći po posljednjim brojanjima, otići u istoriju kao predsjednički kandidat s najvećim brojem glasova koji je izgubio izbore. Samo su Obama 2008. godine i Biden 2020. osvojili više glasova. Lična gorčina Trumpa zbog ovog poraza nije bitna, već osjećaj tih sedamdesetak miliona njegovih glačaca. Biden im mora naći način za pružanje ruke, jer u protivnom dolazi do potpunog raslojavanja društva. Još je Abraham Lincoln, citirajući Bibliju, rekao da “podijeljeno kraljevstvo i nije kraljevstvo”, što je jedan od aksioma klasičnog realizma studija međunarodnih odnosa. Podijeljena Amerika više neće biti dominantna sila u svijetu.
POLITIKA PREMA BOSNI I HERCEGOVINI
Međutim, čak i ako nije jedina na vrhu, ako dominaciju dijeli sa Kinom ili još nekom rastućom silom, za Bosnu i Hercegovinu i dalje je najbitnija politika Bijele kuće. Današnja BiH je kreirana u State Departmentu sredinom devedesetih i svakojake tlapnje o razdruživanju, restrukturiranju države, doentitizaciji samo su lokalne tlapnje frustriranih političara pošto se o BiH i dalje odlučuje prvenstveno u Washingtonu. Bushova, Obamima te Trumpova administracija nisu ništa promijenile u tom odnosu. Ovaj posljednji bi možda i mogao, ali su mu druge igračke, poput Kosova i Srbije ili Sjeverne Koreje, bile zanimljivije.
Stoga izbor Bidena znači kontinuitet opstojnosti BiH koja bi u izmijenjenoj strukturi možda bila i prosperitetnija, ali bi također bila i u rizičnijoj situaciji od mogućeg reustroja. Biden znači stabilnost. Čudesnost bosanskohercegovačkog društva ogleda se i u traženju favorita daleko u svijetu, po čemu BiH oslikava neka druga duboko podijeljena društva.
U Sjevernoj Irskoj, katolici svim srcem podržavaju Palestince na Bliskom istoku, dok protestanti čvrsto stoje uz Izrael. Pri tome, koje god rješenje bilo nađeno za Bliski istok, ništa se neće promijeniti u Belfastu i okolini.
Takva je situacija i u BiH. Srbi su bili za Trumpa, a kada se pogleda šta su Srbi dobili od Trumpa tokom četiri godine, odgovor je – oni bosanski ništa, a Vučić samo olovku te još jednu državu – Izrael – koja je priznala nezavisnost Kosova. Brojni savjetnici na Dedinju, kao i u okolini Milorada Dodika, nisu našli za shodno da šapnu šefovima da im Trump možda i nije najiskreniji prijatelj. Uostalom, Dodik je, uz još nekoliko saradnika, na crnoj američkoj listi i tokom Trumpove vladavine.
Foto: Dodik je od Trumpa dobio – ništa, a Vučić olovku i priznanje Kosova
Bošnjaci, pak, izgleda da u Bidenu vide spasitelja, mesiju koji će prekinuti stagnaciju države, učvrstiti stabilnost BiH i odnekuda naći izvore za trajni prosperitet male zemlje na brdovitom Balkanu.
U svijetu gdje su tektonska politička pomjeranja postala svakodnevnica, gdje BiH nije bila na vijestima godinama, gdje se posjete Sarajevu nekog ozbiljnog političara sjećaju samo stariji, pitanje je kolike su šanse da bi nova administracija u Washingtonu tu zemlju stavila na listu prioriteta novog predsjednika.
Bidenovu vezanost za BiH možda treba sagledati u receptu koji je ponudio 2007. godine, kada se kandidovao za nominaciju za predsjedničkog kandidata. Irak je tada bio centralna tema, a Joe Biden je Billu Maheru u intervjuu ponudio BiH kao soluciju. Tri strane, baš kao u Iraku, žive jedni pored drugih bez ijedne američke zrtve tokom uspostavljanja trodijelnog modela državnog upravljanja. Nisam siguran da vodeći bošnjački političari, priželjkujući Bidena, žele i takvu BiH kakvu je on opisao prije petnaestak godina. Sama činjenica da je Irak asocijacija na BiH bi trebala biti osnova za preipitivanje bosanskohercegoačkih vizija.
Konačno, Bidenova pobjeda znači studioznije upravljanje još uvijek najmoćnijom državom svijeta. Trump nije bio samo epizoda, već je prilika za preispitivanje alijenirajuće elite na vlasti, bez obzira bila republikanska ili demokratska, te liberalnih demokratskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina kao dio Evrope treba savezništvo prvenstveno tražiti u EU, jer će SAD, kako god završili svi legalni postupci nakon prebrojavanja glasova demorkatije, što bi rekao Tom Stoppard, biti preokupirane same sobom prije nego se oporave i ponovno pokušaju uspostaviti dominaciju u svijetu.
