Demonstracije podrške Rusiji u Bratuncu i Trebinju postavile su Bosnu i Hercegovinu u jedinstvenu situaciju kao rijetku zemlju gdje se podrška Ukrajini pomiješala sa podrškom ruskoj invaziji na tu državu.
Srbija i Crna Gora također su iskusile dvojake iskaze podrške, ali se razlikuju od Bosne i Hercegovine sa jedinstvenim javnim prostorom na kojem i rusofili i humanisti djeluju, dok je u BiH međuentitetska linija označila Republiku Srpsku kao mjesto ne samo ignorisanja ljudske tragedije u Ukrajini, već i podrške izvršiteljima zločina.
Ukrajina i BiH dijele mnogo više od boja na zastavi, što je i regionalna zvijezda Severina simbolički pokušala pojasniti vlastima u Brčkom nedavno. Bez obzira na dodatni element bijelih “evropskih” zvijezda na bosanskohercegovačkoj zastavi, jedini očekivani napredak ka evropskim integracijama javnost u zemlji je očekivala ukoliko bi se Ukrajina ekspresno priključila procesu, pa da se i BiH nekako ugura u istu poziciju.
Političke elite u obje zemlje traže rješenje za kompleksnost nacija i država u isključivim stavovima o federalizaciji ili o centralizaciji. Članstvo u NATO-u je viđeno kao moguće osiguranje stabilnosti, dok se istovremeno tome suprotstavljaju dijelovi političkih elita i konsekventno kreiraju strastveno podijeljena društva, kako oko ključnih pitanja, tako i povodom trivijalnih stvari.
Percepcija korupcije, problem u uspostavi vladavine prava te spori napredak u zaštiti ljudskih prava u obje zemlje, pozicionira ih blizu dna evropskih indeksa.
U mojoj nedavno objavljenoj knjizi Covid-19, State-Power and Society in Europe (Springer, 2022), Ukrajina je 41., a BiH 40. od 45 evropskih zemalja.
Izborni rezultati izazivaju sumnju, i dok su Ukrajinci višekratno protestima mijenjali političke odluke, u Bosni i Hercegovini alternativa je parcelizirana, protesti su rijetki i malobrojni, a gotovo iste elite su na vlasti od sredine devedesetih.
Interni akteri – korumpirane elite ali i glasačka tijela – te vanjski akteri svojim aktivnostima i konsultacijama sa istim tim elitama, daju im legitimaciju pred glasačkim tijelom za naredne izbore i cijeli proces se perpetuira dok, po procjenama, grad veličine Travnika, ili sva populacija Trebinja, Bileće i Gacka nestaje svake godine zbog emigracije stanovnika.
Preko milion i po Ukrajinaca je prije ruske agresije živjelo u zemljama Evropske Unije. Moderna država generalno je ukliještena između dva paralelna procesa – globalizacije odozgo, te nacionalizma s podnacionalnog nivoa.
Ukrajina i BiH nisu iznimke, ali su specifične u nemogućnosti nalaženja balansa između dva procesa. Jezička politika u velikoj mjeri oslikava problematiku. Pojam “narcisizma malih razlika” uveo je Sigmund Freud u psihoanalizu, a preuzeli su Michael Ignatieff, Tony Judt, te Christopher Hitchens u analizama postjugoslavenskih ratova.
Pitanje lingvističkih prava u zemljama gdje svako razumije svakoga bez obzira na jezik ili ime jezika, pitanje je osporavanja u oba društva. U radikalnom obliku ovo pitanje se ogleda u kulturnim politikama i obrazovanju, u ukrajinskom slučaju poslužilo je i kao uzaludni pokušaj djelimičnog ruskog opravdanja za invaziju.
Tako nastale društvene pukotine vode ka debatama povodom pokušaja implemetacije jezičkih politika ili protesta zbog specifičnih poteza, te dodatno doprinose produbljivanju pukotina unutar društva koji nisu bili primjetni tokom komunističkih režima.
Podjele nisu rezultat demokratije, već je to implementacija demokratske volje kojom političke elite polariziraju društva. Demokratski procesi ostavljaju prostor elitama za manipulaciju volje naroda. Tako izbori, umjesto rješavanja problematičnih pitanja, jedino služe za dodatnu polarizaciju u društvu.
Jednostavno, pitanje organizacije izbora, uz implementaciju odluka Evropskog suda za ljudska prava (uz napomenu da je Ustavni sud BiH implementirao svoju odluku iz 2016. pošto parlamentarci nisu pokazali volju za takvo što), u BiH je evoluiralo u pitanje funkcionisanja države.
U Hrvatskoj je pitanje izbornog zakona u BiH važnije nego rješavanje posljedica zemljotresa. Jedino sopstvena izborna kampanja dekoncentriše predsjednika Srbije od karakterističnih upliva u pitanja organizacije države u BiH.
Država koja ima dobrodušne i moćne susjede, obično profitira jer se principom prelijevanja mnoge beneficije donekle ostvare i u toj državi. Bosni i Hercegovini bi bilo poželjno da su Srbija i Hrvatska moćne države, samo kada bi bile i dobrodušne i dobri susjedi.
Loši susjedi su bolji ako su slabi.
U idealnim okolnostima, jaka Srbija i Hrvatska bi značilo i jaka Bosna i Hercegovina. U sadašnjim okolnostima, sa svom nedobronamjernošću političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, jedino stabilizirajuće stanje je: slaba Srbija, slaba Hrvatska – mirna Bosna.
