Nakon što je sa svojom vladom ušao u još jednu, do sada najveću krizu, Boris Johnson podnio je ostavku. Premijera i neke njegove ministre partijske kolege opisuju kao nekompetentne, lažljive, bez integriteta, nesposobne za vlast. Mnogi su primjeri koji potvrđuju ovakve riječi.
Međutim, ako se fokusira na britansku politiku prema Bosni i Hercegovini, Johnsonova vlada nije kritizirana u britanskim političkim krugovima.
S Brexitom je nova vanjska politika Velike Britanije postala neminovna nužnost koja potencijalno, za razliku od brojnih aspekata ekonomske politike, može donijeti i prednosti, kako Ujedinjenom kraljevstvu, tako i zemljama-partnerima.
U tom kontekstu promjena nije naodmet podsjetiti se britanske politike prema Bosni i Hercegovini tokom 30 godina samostalnosti.
I tada, 1992. godine kao i sada, Konzervativna partija bila je na vlasti ali su je vodili dijametralno suprotne politike prema onome što se sada naziva „zapadni Balkan“, a u međuvremenu je prošlo kroz faze „bivše Jugoslavije“, „istočnog Jadrana“, „jugoistočne Evrope“, te „Balkana“. Zajedničko je, dakle, kolektivno sagledavanje regije, koja se mijenjala u početku uključivajući, pored Balkanaca, Sloveniju i Hrvatsku, potom samo Hrvatsku ali i Albaniju, da bi se sve završilo trenutno na WB6 (West Balkan 6, zapadni Balkan u kolokvijalnom jeziku britanske administracije).
U naravi je konzervativaca generalno, a britanske Konzervativne partije posebno, da budu oponenti promjenama. Takvom pristupu su vjerni čak i kada promjene mogu potencijalno donijeti neke prednosti. Nastanak novih država stoga, u njihovom standardnom pogledu, nikada nije dobrodošao.
Štaviše, vrh konzervativaca je ranih devedesetih pogrešno prepoznao politiku Slobodana Miloševića kao politiku kontinuiteta. Srbija i Crna Gora su međunarodno priznate tvorevine još od Berlinskog kongresa 1878. godine, dok su sve ostale postjugoslavenske republike novost nepoznate kvalitete i bez istorije državnosti.
To velikim dijelom objašnjava odnos Johna Majora i njegove vlade s Douglasom Hurdom kao ministrom vanjskih poslova. Johnsonova generacija tih je godina ulazila u politiku. Bili su asistenti, istraživači, partijski aktivisti ili, poput Borisa, novinari. Zapamtili su greške svojih prethodnika na koje tada nisu mogli utjecati, ali posljednjih godina, od kako vladaju partijom i zemljom, vode bitno različitu politiku prema Balkanu.
Nedostatak stručnjaka za Balkan devedesetih godina u akademskom i nevladinom sektoru omogućio je nekolicini pseudoznalaca, poput američkog autora Roberta Kaplana s knjigom Balkanski duh, ili niza novinara u medijima na engleskom jeziku, da objasne postjugoslavenske ratove u sferi „vjekovne mržnje“.
Čak je i davno upokojena Rebecca West i njena knjiga iz 1941. godine Crno jagnje, sivi soko (kod nas ju je promovirao Nikola Koljević pred sami rat 1992. godine) bila konsultirana da se shvate „ti Slaveni Balkana“. Jedan ugledni britanski istoričar je prilikom posjete Sarajevu 1994. u štabu generala Michaela Rosea našao njegove ađutante i pomoćnike kako se informišu i prekraćuju vrijeme uz ovu knjigu.
Ekonomsko-politički interesi Velike Britanije tada nisu bili fokusirani na Balkan, već je netom ispregovarani Ugovor o kreiranju Evropske Unije u Mastrichtu bio od vrhunske važnosti zbog tradicionalnog britanskog evroskepticizma oličenog prvenstveno u Konzervativnoj partiji, te zabrinutosti zbog porasta važnosti i utjecaja nedavno ujedinjene Njemačke.
Bosna i Hercegovina bila je kolateralna šteta.
Laburistička vlada Tonyja Blaira najavila je etičku vanjsku politiku i dijametralno suprotno se ponijela prema BiH, a pogotovo prema široj regiji. Relativno veliki broj mladih Albanaca s Kosova, rođenih 1999. ili 2000. godine, nosi imena Tony, Blair ili Toniblair (da, i to je ime) u znak neke zahvalnosti zbog intervencionizma britanske politike od kojeg su Albanci na Kosovu profitirali.
Paddy Ashdown je inauguriran u Ured visokog predstavnika, što su neki kritičari opisali kao ulogu koju je imao radža u Indiji tokom imperijalne prošlosti. I on je provodio britansku politiku nizom intervencija u postkonfliktnoj BiH.
Odlaskom Ashdowna, promjenama u međunarodnom okruženju, te konačno ponovnim dolaskom konzervativaca na vlast u Britaniji 2010. godine, utvrđen je period dugotrajnog sna u politici prema BiH. Interes je bio periodičan i kratak tokom niza godina koje su uslijedile nakon propasti aprilskog paketa.
David Cameron je tokom svog premijerstva bio zaokupljen arapskim proljećem i ukrajinskom krizom u vanjskoj politici, te referendumima kod kuće, od kojih mu je onaj o Brexitu završio političku karijeru.
S ukrajinskom krizom, sankcijama prema Rusiji i promjenom u Downing Streetu, ponovno se javlja interes za BiH u Londonu.
Dobro je reći da su Britanci prepoznali opasnost na istoku godinama prije EU, dok su i sami još bili članica. Najglasniji su bili u zagovaranju sankcija prema Rusiji te su Foreign Office, Dom lordova, kao i niz vladinih agencija počeli slati timove eksperata u BiH ili na cijeli zapadni Balkan još prije nekih pet godina. Ti izvještaji nisu tada ništa direktno i smjesta promijenili, ali je očito Velika Britanija ušla spremna u eskalaciju krize odnosa između zapada i Rusije te odlučna da implemetira preventivnu politiku na zapadnom Balkanu, te posebno u Bosni i Hercegovini koju uglavnom vide kao potencijalno najproblematičniju zemlju u regiji.
Još je Theresa May tokom svojeg premijerskog mandata predsjedavala sastankom Cobra grupe, najvišeg operativnog tijela koje nadgleda bezbjednosnu politiku vladinih agencija. A kada premijer osobno predsjedava takvim tematskim sastankom, jasno je koliko je specifična regija ili zemlja visoko na listi zanimanja britanske vlade.
Ulazak Borisa Johnsona u Downing Street intenzivirao je britanske interese i aktivnu politiku posebno prema BiH.
Te promjene, možda bolje rečeno nastavak već utvrđene vanjske politike snažnijim sredstvima, ogledale su se u imenovanju specijalnog predstavnika za zapadni Balkan te brojnijim prisustvom britanskog vojnog kontingenta u BiH. Broj stručnjaka u britanskim uniformama u BiH i dalje je nizak, ali sofisticiranost ovih snaga i njihova uloga u osposobljavanja bosanskohercegovačkih vojnih snaga je u biti puno značajnija nego sami broj.
Ovim činjenicama treba dodati i aprilske mjere sankcija Velike Britanije koje su bile koordinirane sa SAD-om, jer nije slučajnost da su oba seta sankcija objavljena unutar 24 sata jedan od drugog. Reakcija Milorada Dodika koji se našao na listi, rekavši da „to je onaj smrad od britanskog ambasadora“ u pozadini tih mjera, govori da, koliko god na prvi pogled same sankcije izgledale benigne, oni pogođeni njima znaju da su djelotvorne i nimalo diplomatski reaguju.
Bosna i Hercegovina bila je kolateralna šteta, pored ostalih, i politike drugačijih britanskih interesa devedesetih godina. Tridesetak godina kasnije, zemlja ima mogućnost, uz mudro političko rukovodstvo, da postane kolateralni benefaktor geopolitičkih sukoba na istoku kontinenta.
