Ropstvo toliko ponižava ljude da se u njega zaljubljuju.
Vauvenargues
Živi sam dokaz da se čovjek od komunističkih dogmi oslobađa s najvećom mukom, kao od nekog laskavog, ljepljivog parazita koji ti se navali na grbaču i srče ti pamet i tepa a tebi lijepo. Da bi ga se riješio i izveo mentalnu reformu, potreban je zamašan trud. A još sam se od SFRJ oprostio kao adolescent. Mogu misliti kako je nekim starijim individuama koje su pod petokrakom provele znatan dio života, krampale i pjevale na omladinskim radnim akcijama, a dovoljno su hrabre i samokritične da priznaju kako „onaj sistem” ozbiljno nije valjao i, ako se protrljaju oči, nije ni obećavao.
Na mlade omamljujući efekat imaju marksističke teorije i njihov zavodljivi vokabular sa duplim dnom. Sloboda, recimo, ne znači sloboda. Jednakost svih ne primjenjuje se na „gospodstvo komunista”, odnosno njihovu elitu. Kad se taj misaoni materijal, koji se može tumačiti i ovako i onako zavisno od toga gdje si u piramidi vlasti, ulije u krvotok, u mom slučaju kad sam bio pionir i plakao što ne znam vezati crvenu maramu, on prodire duboko u ćelije, postaje dio tebe i djeluje kroz nerve doživotno. Osim ako se ne usudiš pobuniti – protiv samoga sebe.
Ali i ako uspiješ odbaciti to ideološko smeće, ono i dalje u tragovima kola organizmom. Zdravo je stoga svakim danom sebe testirati, podvrgavati se terapiji kroz samoobrazovanje, čitanje, kritičko i trezveno rasuđivanje, razboritost, logiku. Nikad pritom ne zaboraviti tri najmoćnija pomagala: skepsu, humor i empatiju. I čuvati se mržnje, posebno prema grupama s kojima ne dijelimo bazična gledišta. Ona zasljepljuje razum, a – malecka digresija – društvene mreže je potiču i rasplamsavaju.
Distanciranje od doktrine koju je promicala Brozova država započelo je kod mene relativno kasno, u srednjoj dobi. Proces se odvijao sporo, kap po kap žuči. Sramota me priznati da ni strahote eksjugoslovenskih ratova nisu za mene, kao što za mnoge lucidnije osobe jesu, predstavljale šamar otrežnjenja. Jedino što mi tu ide u prilog jeste da sam bio žutokljunac, tek odnedavno punoljetan.
Na pretresanje titoističkih učenja nagnale su me brojne, neprijatne, zamorne, jalove diskusije s onima koji se, često s nekim posebnim vidom bahatosti, samodopadljivosti i sijevanjem u očima, deklarišu kao ljevičari, a krče put, jedni ciljano, osvješteno, drugi nenamjerno i idiotski, za rušenje demokratskog, politički pluralnog društva. Nakon toga bi da, na pepelu, razvalinama i oglodanim kostima nepodobnih, ponovo uvedu socijalizam, ovaj put zaista funkcionalan i, sve u svemu, bajan. Neki bi ih nazvali antidemokratskom ljevicom, ali to je već posao za struku.
Takvi – a ne manjka ih u našem umjetničkom, naročito književnom miljeu – fanatizirano su slavili iščezlu državu, dok su u minutama razgovora rezervisanim za devedesete samouvjereno branili svoja uproštena stajališta, natopljena marksističkim mutljagom, o oružanoj agresiji na BiH koju je orkestrirao Beograd. Sve su relativizirali, i masovne grobnice, i masovna silovanja u Podrinju, i rušenja gradova, i etnička čišćenja. Armiju RBiH tretirali su kao tek jednu od tri zločinačke, šovinističke vojske koje su doprinosile klaonici. Njena nepočinstva, njene ljage poput Kazana, Uzdola, Grabovice, Vozuće, stavljane su u istu ravan sa sistematskim genocidnim svirepostima VRS-a. Moji sagovornici redovno su tražili objašnjenja u komunističkim floskulama. Njihova gledišta su se, u najbitnijim stavkama, kosila sa golim činjenicama, sa konstatacijama iz odluka lokalnih i međunarodnih sudova o stravi bosanskog rata, o njegovoj široj slici, uzrocima, razvoju, posljedicama. Trabunjali su bezosjećajno i po običaju umišljeno o sukobu klasa, sveopštoj otimačini, propasti proletarijata, lukavoj, gramzivoj buržoaziji koja se preko naoružane fukare borila za vlasništvo nad nekretninama u poharanoj zemlji… Ukratko, neizmjerno kompleksnu stvarnost, raspojasanu i neukrotivu, htjeli su razmrsiti pomoću jednog siromašnog seta ofucanih ideja, za koje su vjerovali da objašnjavaju sve.
I, neizbježno, veličali su bratstvo i jedinstvo kao svijetlu protutežu, kao protuotrov „divljanju balkanskih naroda”, koje su drugi, to jest vječno zli i prefrigani bijeli kapitalisti predvođeni Velikim Satanom Amerikom zavadili iz zavisti što smo bili tako dobri u svakom pogledu, velikodušni, pametni, napredni, složni i, naravno, duševni i duhoviti, kakvi samo mogu biti Južni Slaveni. Do te mjere su nas izmanipulisali da je jednog jutra komšija zapucao na komšiju. I sve je otišlo do vraga.
Zamislimo se nad ovim koji sekund. Šta je bratstvo u svom temelju, šta jedinstvo? Nije malo onih koji se pitaju: ako je Brozov izum bratstva i jedinstva tako uspješno harmonizirao jugoslovenske narode i narodnosti u eri socijalizma, kako to da se tako munjevito i neslavno raspao u ognju i krvi? Možda zato što i nije bio onoliko uspješan koliko je to dočaravala partijska propagandna mašinerija? Da bi se postiglo i bratstvo i jedinstvo među pripadnicima različitih etničkih i vjerskih skupina, nužna je, kao osnova, određena mjera i vrsta ljubavi. No, kako je proizvesti papirilogijom, govorancijama, brošurama, stotinama stranica šablonskih referata, plakatima, milicijskim batinama? Kako stvoriti voljenje dekretom? Planska, državna, centralizirana proizvodnja ljubavi? Uostalom, čak i da je to nekim čudom bilo ostvarivo, zar je KPJ bila kompetentna da bilo koga podučava ljubavi, pogotovo milionske mase?
Ustrajnom borbom i srčanošću, izuzetnom požrtvovanošću i junaštvom, nadnacionalnom otvorenošću, partizanski pokret izvojevao je izvanrednu pobjedu nad stranim fašističkim zavojevačima i kvislinškim trupama. Na žalost i na nesreću svih nas, pokazao se – ovo nije dlaka u jajetu, već krucijalna činjenica – kao bespoštedan i krvožedan pobjednik, odgovoran za etničko čišćenje Folksdojčera, „marševe smrti”, likvidaciju, u užasavajućem obimu, ratnih zarobljenika, civila, ideoloških neprijatelja, političkih neistomišljenika, kolaboracionista, fašista, ali i ne isključivo fašista. Ovdje prvenstveno mislim na gomilu nedjela počinjenih po završetku sveukupnih borbenih dejstava. Samo u Sloveniji nadležna komisija utvrdila je dvijehiljaditih postojanje na stotine sakrivenih masovnih grobnica (prikrita grobišča) za koje se tereti partizanska vojska, preteča Jugoslovenske armije, kasnije JNA. (Da je ARBiH kršila međunarodno humanitarno pravo u tolikim proporcijama, ex-yu relativizatori bi je proglasili najcrnjom vojskom u galaksiji.)
Nije nikakva utjeha tvrdnja da su poput partizana postupale i pobjedničke armije u drugim zemljama sredinom četrdesetih. Nadalje, ako je komunističko rukovodstvo na čelu sa Brozom gledalo na svoje masakre kao na neophodne higijenske aktivnosti, kao na dobra djela, moralne podvige, zašto se o njima nije pisalo? Zašto se njima nije hvalilo u školskim udžbenicima iz socijalizma? Čemu hinjsko prešućivanje, zataškavanje? Po svoj prilici, razlog nije bio stid, grižnja savjesti. Namjeravalo se u kolektivnoj svijesti zatrti svaku pomisao da su potamanjeni uopšte postojali. Što je, naravno, nemoguće izvesti u potpunosti: ubijeni uvijek ostavlja neizbrisiv biljeg na ubici, a taj biljeg privlači one koji imaju oko za te stvari.
Pokolji i čistke po uzoru na Staljinove odvijali su se na zapovijest i pod nadzorom KPJ-a. Kako je onda ta monolitna stranka, u suštini totalitarna, netolerantna, tako osvetoljubiva i okrutna, mogla ikome dijeliti lekcije o toleranciji, samilosti, saosjećanju, altruizmu, empatiji (koja zahtijeva, podsjetimo se, da se i u dušmanu vidi ljudsko biće), kao uslovima za uspostavu istinskog bratstva i jedinstva?
Neizostavno, zarežaće među čitaocima ovog eseja oni koji u ogromnim žrtvama, stradanjima partizana, bezbrojnim zvjerstvima ustaša, četnika i drugih koljačkih jedinica nad civilima nalaze opravdanje za eliminaciju svih „antinarodnih elemenata”. To neka oni sa sobom raščišćavaju. Normalno bi bilo da kad-tad dožive transformativnu krizu savjesti.
Naći će se sigurno i jastrebova koji smatraju da navedena istrebljivanja, ionako zapanjujućih razmjera, nisu bila provedena u dovoljnoj mjeri. Po njihovom vjerovanju, sjemenke zla ostale su da klijaju u glavama mnogih zlotvora koji su imali sreće da izbjegnu streljanje bez suda. Da se potamanilo gamad do kraja, tako da im se svaki trag izbrisao, ne bi se razbuktali nacionalizmi koncem osamdesetih. Jugoslavija se ne bi rasturila, topovi ne bi zatutnjali, živjeli bismo danas u sreći, blagostanju i međuetničkoj idili. Samo da ih se još više pobilo. Šta da takvim smrtnicima poručim, nego da je nečovječno, jadno i tupavo rezonovati na taj način.
Milovan Đilas (1911-1995), prvo zaguljeni komunista iz kruga najodanijih Brozovih saradnika, potom disident, politički zatvorenik, višegodišnji robijaš i žestok kritičar crvenih režima, formuliše u svom traktatu Nova klasa sljedeću zakonitost: „Ukoliko jedna klasa, partija ili vođa, potpunije uguše kritiku, odnosno apsolutnije drže vlast u svojim rukama – utoliko je verovatnije i neminovnije da oni zapadnu u nestvarno, samoljubivo i pretenciozno prosuđivanje stvarnosti.” Nestvarno, samoljubivo i pretenciozno prosuđivanje stvarnosti. Dopunimo ovo zapažanjem da ideja koja se ne osvježava, koja se ne kreše različitim i suprotstavljenim mišljenjima truli. A ako vlast takvu ideju još učini jednom od okosnica svog političkog i propagandnog programa, razumijevanje svijeta oko nas, samo po sebi već puno teških izazova, dodatno će se otežati.
Zamisao o bratstvu i jedinstvu, začeta početkom NOB-a u mozgu jednog nadarenog gerilskog komandanta i kasnije harizmatičnog komunističkog kralja, završila je neuspjehom, kao šuplja fraza u koliziji sa stvarnim, dubokim i zloćudnim previranjima unutar jugoslovenskog društva. Budući da uho Partije nije podnosilo disonantne tonove, budući da su crne ovce zastrašivane i uklanjane razuzdanom represijom kao u periodu Maspoka, bratstvo i jedinstvo javno izložiti plodonosnoj kritici bio je tabu.
Herojstva iskazana na Sutjesci i Neretvi učinile su Partiju svetom. Toliko partizana izginulo – ko smije, ko ima srca da joj se usprotivi? Ali i bez toga Partija je funkcionisala kao nedodirljiva, zatvorena u sebe i lako uvredljiva. Antifašistička – ili je preciznije reći anti-antikomunistička? U svakom slučaju dogmatska, zadrta, netrpeljiva, kako i dolikuje organizaciji ubijeđenoj da joj po rođenju pripada monopol na proizvodnju originalnih misli. U njenoj prirodi je bilo spriječiti da se Maršalov recept za opštenarodnu slogu preispita, preobrazi, poboljša ili čak zamijeni kakvim smislenijim i rafiniranijim pristupom koji bi polučio željene rezultate. Glasovi ljudi koji su tu mogli ispoljiti svoje talente, glasovi psihologa, etičara, filozofa, umjetnika, novinara, nekih nepoznatih genija (sa)osjećajnosti, ušutkivani su sistematski i surovo.
