Oko svakih izbora objavljuju se po bh. medijima dosadni, površni napisi o ogromnom procentu mladih koji zaziru od glasanja. Navode se deklarativni ali ne i nužno stvarni motivi za tako bijedan odziv, uz rutinsko korištenje riječi besperspektivnost, iseljavanje i sl. U običaj je ušlo da se članci i televizijski prilozi tog tipa dopunjavaju sterilnim anketnim brojkama i plitkim izjavama blaziranih dvadesetogodišnjaka koji maštaju o ispaljivanju u EU.
Djelomično razumijem zašto neće ni da privire u birališta, zašto im je tako mrsko da jednim nenasilnim putem, ubacivanjem papirčića u kutiju, makar pokušaju poboljšati generalno stanje u sopstvenoj zemlji. I ove jeseni se sa bilborda uglavnom usiljeno, a nerijetko i lopovski smiješe kandidati za opštinske strukture vlasti, umiveni, frizirani i skockani, u društvu krilatica koje izazivaju podozrivost i mučninu. Nastavljamo odgovorno. Bolje. Energija promjene. Izbor naroda. Jedina prava promjena. Nova vremena, nova lica… Naša stranka laska sebi parolom Dobri ljudi, a SDA poručuje tajnovito, u konspirativnoj maniri, uz notu trilerske napetosti: SAD JE JASNO ZAŠTO. Optimistični slogani su obilježavali i prethodne predizborne kampanje prije dvije, prije četiri godine, ali bi profesionalni obećavatelji po dolasku na vlast redovno razočarali. Kada kapi septembarske kiše cure niz ozarena lica stranačkih lija na jumbo plakatima, prolazniku se može učiniti da mu se smiju do suza.
Ipak, nije sve do preovlađujućeg mediokritetstva i pokvarenosti onih koji vladaju i onih koji teže da zavladaju. Faktori koji decenijama uzrokuju izraženu biračku apstinenciju omladine, ali i starije populacije mnogobrojni su i isprepleteni. One dubinske, kompleksne činioce, nezanimljive statističarima a ukorijenjene u ovdašnji mentalitet i istorijski bagaž, veoma je teško uočiti. Njih definitivno ima, ali kako dokazati da zaista djeluju? Neka mi se oprosti što razmatranja u nastavku spadaju u oblast pretpostavki.
Žitelji Bosne i Hercegovine, koje god konfesije ili nekonfesije bili, stoljećima su muku mučili u izrazito neslobodnim državama praktikujući razne vidove pokornosti vlastodršcima. Uvođenje višestranačja nedugo pred kolaps socijalističke Jugoslavije nije vezano za neki afirmativni svenarodni događaj prvog reda, za neki spektakularni, simbolični povijesni proces kao što je to 1989. bio slučaj u Čehoslovačkoj s Baršunastom revolucijom ili Poljskoj sa sindikalnim pokretom Solidarnost Leha Valense. Podsjetimo se i da je te prelomne godine rumunski narod ustankom zbacio jaram diktatora Čaušeskua, streljanog po kratkom postupku.
Bilo je, naravno, ozbiljnih previranja i u umirućoj Jugoslaviji. Ali pamti li iko neke spektakularne zajedničke južnoslavenske demonstracije u rangu prodemokratskih, antitotalitarnih praških protesta s disidentskim književnikom Vaclavom Havelom na čelu? Poslije fijaska njihovog Četrnaestog vanrednog kongresa, jugoslovenski komunisti više nisu znali šta će od sebe, a federalne republike, uključujući SRBiH, okreću se političkom pluralizmu. No, moj utisak je da niko u ovoj zemlji ne doživljava taj prelazak na predstavničku demokratiju kao transformaciju iznjedrenu dugotrajnim, požrtvovanim kolektivnim zalaganjem, kao grandiozni uspjeh o kojem se desetljećima sanjalo. Dok je vjekovala pod imperijama, u Bosnu su ključne političke odluke uvijek stizale iz maglovitih i nedostižnih vladarskih visina negdje tamo. Tako je bilo i s demokratijom: ona nam se samo naprasno desila poput kakvog meteorološkog preokreta za koji se ne možemo smatrati odgovornima. Stoga se i danas prema njoj nebrojeni naši sugrađani po automatizmu, bez dubljeg promišljanja o prohujalim epohama svakojakih strahovlada, odnose s prezirom, podsmijehom ili potcjenjivanjem. Kao da je taj model upravljanja tuđ, nametnut, inferioran onom krutom, jednopartijskom koji mu je prethodio.
Kod izvjesnih pripadnika srednje klase da se primijetiti određena nadmenost kad objašnjavaju zašto će, da se valjda ne bi kompromitirali, predstojeće izbore zaobići ili će samo pošvrljati glasački listić učinivši ga nevažećim. Zanimljiva je argumentacija koju neki od njih iznose u svoju odbranu, a koju crpe iz mita o jugoslovenskoj posebnosti i superiornosti. Po tom mitu, naša pametna bivša država je skontala, za razliku od tupavih članica Varšavskog pakta, jedan izvanredan, nadmoćan sistem vladanja. Samo da se malo više upreglo, da se išlo „ofanzivnije u razvoj“, da smo se odlučno obračunali sa neodgovornošću rukovodilaca, neradom i „vlastitim slabostima“, samo da smo bili manje naivni prema zlonamjernim stranim čimbenicima, naš prosperitet ne bi imao granica. Iz tog ugla gledano, nijedna ovovremena stranka nije kadra da ostvari dostignuća koja bi se po bilo čemu mogla mjeriti s onima iz perioda titoizma. Jasno je da onda nema smisla glasati. Osim ako postoji šansa da glasanjem opet uspostavimo „zlatno doba“, onakvo kakvim su ga zamislili naš fotogenični frajer Maršal i njegovi premudri saradnici.
Oni koji se s ovim interpretacijama ne slažu moguće da su u pravu. Ocjena da sam nestručnjak za noviju istoriju „ovih prostora“ stoji. No, bez obzira na to, kad god koračam prema biralištu, sjetim se da slobodarska osamdeset deveta još nije porazila orvelovsku osamdeset četvrtu. Sjenke nekog novog despotizma budne su i dalje, bdiju u busiji i čekaju povoljan trenutak za udar. S tim na umu se, markirajući kućicu pokraj jedne od ponuđenih stranačkih lista, opredjeljujem za onu opciju koja bi me najviše mogla udaljiti od opasnosti da osvanem u kakvom ušutkanom, preplašenom, jednoobraznom društvu pod čizmom tirana ili teokrate.
Taj orijentir slijedim i kad se radi o lokalnim izborima. Lavine počinju kotrljanjem kamenčića. Primjeri Irana i Venezuele pokazuju kako države s izdašnim prirodnim resursima, obrazovanim stanovništvom i intelektualnom crème de la crème mogu završiti u strašnom vrtlogu neslobode i masovne patnje koji vojskom ubica i mučitelja održava partijska vrhuška ili vladar ubijeđen da zna sve istine ovog i onog svijeta.
Smatra se da politički sistem Bosne i Hercegovine nije demokratija, ni potpuna ni manjkava. Riječ je o „hibridnom režimu“, koji je dovoljno kvrcnuti na pravo mjesto da se sroza u autoritarni košmar. U mogućnosti svakog punoljetnika je da, ako ništa drugo, spriječi taj scenarij jednom prostom nedjeljnom intervencijom u prvoj sedmici oktobra, kroz par poteza hemijskom olovkom. Obeshrabriti kritičnu masu birača, uvjeriti ih da je njihov glas beznačajan, da ne mogu ništa bitno promijeniti, da su izbori ništa drugo do lakrdija a da je sve unaprijed dogovoreno na tajnim sijelima, da je budućnost beznadno zakovana, to su neke od osnovnih manipulativnih metoda iz priručnika za diktatore u nastajanju.
