Piše: Esad BAJTAL

Knjiga Slave Kukića, koju čitalac drži u rukama, metaforički govoreći, spada u domen etno-virusologije, i predstavlja još jedan (u nizu) pokušaja autora da bh. stručnoj i najširoj javnosti, predoči inventurne nalaze svojih kolumnističkih opservacija i da, bar djelimično, osvijetli epidemiju nerada, nereda i nemorala trodecenijskog b-h-s etno-politikantstva.

Slijedeći manir intervjuovsko-kolumnističke logike i neizbježnosti uzusa ad hoc inercije, sve pojave, akteri i fenomeni o kojima autor govori, su personalizovani, imenovani i kotekstualizirani na kritički transparentan način. A u sveopštoj moralnoj entropiji, materijala mu za tako nešto nije nimalo nedostajalo. Problem je samo u komparativnoj ravni te porazne, bestidno bujajuće fenomenologije. Naime, u ambijentu podljudske bh. političke realnosti, teško je naći oprečne, pozitivne primjere za usporedbu i putokaz izlaska iz planski projektovanog socijalnog haosa u kome je sve namjenski problematično postavljeno.

Pa, ipak, nije sve isto.

Odnosno, nema čistih i nema istih.

Ali ni lažne utjehe za bilo kog aktera iracionalno devalvirane bh. političke scene.

Naime, komparativna vertikala na svom negativno-pozitivnom () —————— (+) aksiološkom kontinuumu, uz rijetke izuzetke, svodi se, uglavnom, na jedan moralni predznak, odnosno negativni kraj vrijednosnog sagledavanja realnog stanja stvari. Ukratko, aksiološki, i na tragu  etno-gramatike aktualnih etno-nacional-političkih koncepata, osim prividnih, retoričkom sofisterijom retuširanih samopredstavljanja građanskoj javnosti, skoro da nema praktičnih, istinski stvarnih iznimki ni izuzetaka. Tragom poratnog egzistencijalnog iskustva i vrednovanja (ostavljajući agresiju 90-tih u zagradi), na javnoj i političkoj sceni su – loši, gori i najgori.

Odnosno, i sa druge strane, shodno socijalnom kontekstu vrednovanja, na tragu neoficijelnog svenarodnog vokabulara sive b-h-s svakodnevnice, fenomen  proskribirane konceptualne lošosti (loši, gori, najgori), na personalnoj ravni, tragom semantičkih konotacija izjava, javnih istupa i sirovo-drčnog ponašanja nekih vođa i voždova, njihovo imenovanje (po principu fama volat) sada poprima i svoje dodatne, deskriptivno-medicinske, patološko-psihijatrijske asocijacije, pogrdne atribucije i pežorativne kvalifikative kao što su – lud, luđi, najluđi.

Shodno rečenom, sveopšta disperzija trodecenijskog etno-politikantskog beščašća proteže se panoramski široko na sve strane. Niko ni s kim, a ipak, svi zajedno, javno ili tajno, udarnički složno  i koordinirano, doprinose širenju entropije životnog besmisla. Pri tome, u svojoj upotrebnoj  izlizanosti, izanđalosti i prozirnosti, nekima od njih, ni sofisticirane ublehaško-licemjerne verbalne maske više ne pomažu. Logikom ideološkog paradoksa, dobro i zlo, racionalno i iracionalno, crno i bijelo,  zamijenili su svoja običajna, tradicionalno nedodirljiva mjesta. U sivoj, idejno-šovinistički i sistematski blajhanoj (ne)stvarnosti, nema  više ni etike ni estetike. Ni morala ni dobrih običaja. U magluštini etno-politikantskog licemjerja, nestali su kao sabljom pokošeni i uvažavanje i samouvažavanje. Sve je zgaženo i devalvirano do nepostojanja. Životna svakodnevnica bh. građana, stiješnjena između sofisticirane anarhije i nevješto maskiranog neofašizma, valja se u sivilu etno-besmisla koje ponižava i vrijeđa već uveliko degradirano ćulo zdravog razuma prosječnog čovjeka Ove Zemlje.

Međutim, i nažalost (autor to ne skriva), ništa nije bolje ni izvan zlokobno prononsirane politikantske b-h-s etno-avlije. Jer, sloge nema čak ni na četvrtoj strani. Dakle, ni na onoj gdje bi, u ovako rovitom i povijesno-izazovnom trenutku, moralo da bude njeno prirodno-neupitno stanište. Naime, ako „sloga jača domovinu“ (concordia patriam firmat), kako razumjeti to da je nema ni na lijevom dijelu probosanskog političkog spektra, tamo gdje bi – neumitošću logike same stvari, porazno razočaravajuće stvarnosti i želje građana – ne samo trebalo, nego, i moralo, da je – bude.

Pa ipak, ne.

Paradoksalno, ali ni tu je nema.

Naravno, ništa, pa ni to, u svojoj nominalnoj konkreciji, taksativno i uredno registrovano, nije izmaklo kritičkom, politološko-deskriptivnom oku autora. Događaji, imena, akteri, sve je tu i, u prevarantskom konceptualnom kolu stranačko interesnih igara, odvija se na račun i protiv zakona. Protiv prava i pravde. Protiv građana i demokratije; protiv „države na čekanju“. Tim prije što ni Kukićev vlastiti angažman u pravcu lijevog okrupnjavanja (zajedno sa grupom lijevo orijentisanih i, u javnosti, vrlo cijenjenih pojedinaca), nije dao nikakve željene rezultate. Čak šta više (a tome u prilog mogu iskustveno-skromno i sam posvjedočiti) – uprkos brojnim sastancima, razgovorima i obećanjima (na izričito traženje „lijevih“) sve je na kraju, bez ikakvog objašnjenja – grubo izigrano.

Nacional-ideološka hiperprodukcija, dodatno patologizirana idealnom (kao kec na desetku), pandemijski pruženom šansom, uz pomoć svojih pragmatski pristrasnih medija, razvila je čitavu mašineriju i grandiozan sistem manipulacije građanima. I sve to uz nesebičnu pomoć vjerskih zajednica i boljševičkog principa „idejnosti u nastavi“, kojim je cijeli vaspitno-obrazovni sistem – od obdaništa do univerziteta – urušen; neljudski obojen i civilizacijski degradiran. Tako postavljenom i širokom zamahu manipulacije mogu umaći izmiči samo rijetki, kritički nastrojeni umovi, ali njihov glas, u savršeno orkestriranoj šutnji kabinetsko-vlastodžačke inteligencije i dirigovanih medija, jedva da se čuje.

Mūk! „Tišina šumi“!

Ni o toj tišini podobnih, autor ne šuti.

Naravno, ta podanička šutnja, izvan svoje semantičke samoočiglednosti i doslovnosti, kao svoj supstitut, podmeće javnosti ciljane govorne modalitete. Jer, šuti se na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Tako cinizam javnog govorenja o nebitnom, poprima smisao maskiranja vlastite šutnje. Odnosno, figurira kao pokušaj prikrivanja odsustva kritičkog govora. Šutiti na taj način (javnim bavljenjem nečim nebitnim) – u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji poniženih građana – znači voditi isprazne maratonske polemike oko nečega što se tih građana i njihovih života ni na koji način ne tiče.[1]

 

Sve u svemu, daleko od bitka vlastitog bića; daleko od suštine modernog pojma – država, Bosna i Hercegovina je nasiljem etno-isparcijalizirana zemlja, pod krinkom narativa o „vitalnom nacionalnom interesu“, pretvorena u „privatne pašaluke“ stranačkih moćnika i sluganske svite skutonoša, koja pragmatski servilno centripetira uz njih. U pitanju su b-h-s etno-pašaluci kojima, legalno, a nelegitimno, vladaju samozvani „legitimni“ i tobože „autonomni“ quasi-izabranici idejno sluđenog, nekritički smušenog, medijski izmanipulisanog i totalno obespravljenog naciona.

Shodno neizbježnom zaključku, koji se logički neupitno da izvuči iz problemski opservirane svakodnevnice i tematskog sadržaja Kukićeve knjige, imamo posla s etno-vlastodržcima koji su svoj svakodnevni plačljivo patetički narativ, o tobožnjem „nacionalnom imteresu“, praktično sveli na dnevno-interesni nacionalizam na kojem grade prizemno etno-politikantstvo kao svoj jedini i enormno dobro plaćeni biznis. Na sceni su dobro koordinirane kriminalizirane etno-politike i politizirani kriminal.

Odnosno, i u najkraćem, daleko od bilo kakve ideologije i politike; znanja, umijeća i sposobnosti; Bosnom i Hercegovinom – uz otvorenu podršku vjerskih zajednica, tržišno orijentisane inteligencije i karijerističko servu(i)snog dijela akademske zajednice  – vladaju osiljene interesne krimi etno-grupe, koje se domaćoj i svjetskoj javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. U pitanju je, kako to autor zaključuje i naslovski zabrinuto opominje, prljava nacionalistička „vlast (koja) je spremna gurnuti ljude u nova klanja samo da se održi u sedlu“. Jer, „kada je bez morala i principa, nacionalizam je maska kojom se prikrivaju nečisti ciljevi“ (Đ. Petrov). Odnosno, Der Nationalismus ist ein Sprudel, in dem jeder andere Gedanke versinkert – „Nacionalizam je vrtlog u kome nestaje svaka druga misao“ (Karl Kraus, Word un witz).

Eto, u tom se (s)mutnom, patološki-pogibeljnom i po sve nas destabilizirajuće opasnom etno-vrtlogu, Bosna i Hercegovina vrtoglavo vrti već duge tri decenije, sistematski, planski i kriminogeno politikantski onemogućavana od covidno-zaraznih, velikodržavnih korifeja, „legitimnih“ i „autentičnih“ blefera (etno-glumaca i samozvanih čuvara vitalnog nacionalnog interesa), da konačno ispliva na obale modernog, civilizacijski sanjanog i ljudski normalnog bivanja i življenja.

Upravo o tome, ne samo govori, nego i stvarnim životnim primjerima, bolno, uvjerljivo i didaktički uzorno svjedoči, ova aksiološki, ljudski i civilizacijski vrlo senzibilna Kukićeva knjiga.

Sutješčica, oktobra 2020.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

[1] Više o tome na: https://www.tacno.net/sarajevo/esad-bajtal-govoriti-o-nebitnom-znaci-sutiti/

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime