Svaka jača i masovnija migratorna kretanja imaju svoje objektivne i subjektivne razloge nastanka, progrediranja i završetka. Iskustvo nas uči da je u povijesti ljudskih civilizacija već bilo velikih seoba naroda (europski rani srednji vijek) i da se takvi društveni fenomeni ponavljaju i danas pred našim očima (migrantski valovi s Bliskog istoka i sjeverne Afrike prema Europi). Razlozi su poznati, rješenja problema nikakvi, budućnost neizvjesna.

Kršćani kao pripadnici velike monoteističke religije naseljavali su prostor Bosne i Hercegovine već od antičkih vremena. Bili su prisutni i u srednjovjekovnoj Bosni i južnije u Zahumlju, naknadno prozvano Hercegovinom, zemljom hercega (vojvode) Stjepana Vukčića Kosače. U novijoj povijesti, tokom XIX stoljeća, a posebice poslije dodjele bosanskih i hercegovačkih krajeva na upravljanje Austro-Ugarskoj Monarhiji temeljem nepravednih odluka Berlinskog kongresa 1876. godine, koja ih je naknadno jednostavno anektirala (anschluss), bosanski – a pogotovo hercegovački katolici postadoše gorljivi Hrvati.

Statistički pokazatelji kretanja katolika (kasnijih Hrvata, ali i drugih narodnosti) u Sarajevu od prvih spomena imena grada do danas pretpostavlja uvid i analizu u brojne arhivske isprave i povelje napisane na različitim jezicima, a razasute po vatikanskim, carigradskim, bečkim i inim arhivima i zbirkama, te po domaćim samostanskim i drugim pismohranama. Tu su još i trgovačke knjige i različita pismena svjetovne naravi. Posebice su važne crkvene matice (krštenih, vjenčanih i umrlih) koje Katolička crkva uredno vodi još od Tridentinskog sabora kao i izvještaji redovitih kanonskih (biskupskih) vizitacija. Sve to da bi se donekle objektiviziralo pravo statističko stanje konkretne vjerske, a potom i vjersko-etničke skupine.

SLOVINSKI JEZIK

Turski defter Bosanskog sandžaka iz 1485. godine ne navodi točan i pouzdan broj stanovnika Sarajeva po konfesionalnom i narodnosnom kriteriju, već govori o kućama. Tako te godine bilježi 103 kršćanske (katoličke i pravoslavne), 42 muslimanske i osam kuća dubrovačkih trgovaca (dakako, katolika). I defter s konca srpnja/jula 1489. statistički obrađuje samo broj kuća (obitelji). U Sarajevu je 1489. godine bilo 89 kršćanskih kuća, uz 82 muslimanske. Ovi podaci ukazuju na činjenicu da Sarajevo još nije tada zahvatio masovniji val islamizacije i da je taj proces bio postupan i dužega vremenskog razdoblja.

Godine 1665. fra Marijan Maravić navodi podatak o 110 katoličkih i pravoslavnih kuća, dok fra Nikola Ogramić-Olovčić (1635.-1701.), đakovačko-bosanski biskup, izvješćuje 1672. godine o stotinu katoličkih domaćinstava sa 665 vjernika u Sarajevu, što potvrđuje i fra Pavao Dragičević nakon vizitacije i podjele sakramenta potvrde (krizme). Potom apostolski vikar fra Marijan Bogdanović, nakon kanonskog pohoda, bilježi 1768. godine 79 domaćinstava i 572 katolička vjernika, dok u jednome svom kanonskom izvještaju iz 1777. apostolski vikar i bivši provincijal Bosne srebrene fra Marko Dobretić navodi da u Sarajevu ima 87 katoličkih obitelji, s 624 vjernika. Duhovni pastir svoga vjerničkog katoličkog puka napisao je priručnik iz moralne teologije, tiskan u Ankoni 1782. godine, gdje jezik svojih bosanskih katolika naziva slovinskim.

Foto: Grb Austro-Ugarske monarhije

Tako crkvene statistike bilježe da je u Sarajevu, na njegovu širem području (Bare, Nahorevo, Otes, Pofalići, Stup…) obitavalo 1737. godine 634 katoličkih vjernika, uključivo s djecom koji su činili 72 katoličke obitelji od kojih je najviše bilo u samoj sarajevskoj čaršiji (22 obitelji). S vremenom se broj katolika u Sarajevu smanjivao, tako da se za godinu 1813. bilježe ovi podaci: Sarajevo sa širom okolicom (župa Sarajevo, Bare, Nedžarići, Stup, Ilidža i Vrelo Bosne…) imalo je 557 katoličkih vjernika, u 90 obitelji.

Slobodno se može ustvrditi da je austro-ugarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine prouzročilo tektonske društveno-vjersko-političke promjene. U sklopu postojećega političkog dualizma (Beč-Budimpešta), Bosna i Hercegovina postaje treći politički entitet Crno-žute monarhijecorpus separatum, austro-ugarski kondominij. Iako je vlast prema odredbama Berlinskog kongresa formalno pripadala stanbolskom sultanu, to je tek bio puki ius nudum (golo pravo, vlasništvo) budući da se efektivna politička vlast obnašala iz Beča i Budimpešte. Bosanskohercegovački puk dobio je novu himnu: Gott erhalte Franz den Kaiser („Bože čuvaj cara Franju“).

Novouspostavljena vlast je BiH pretvorila u protektorat. U zemlju su masovno pristizali stručnjaci i državni namještenici (zbog golemoga administrativnog aparata po čemu je poznat germanski administrativni genij) uglavnom iz Hrvatske, Češke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja, kao i germanski element koji su znali vernakularni bosanskohercegovački jezik, ili su ga u malo vremena mogli savladati. Računa se da je takvih doseljenika doselilo na prostore BiH do 1914. godine između 180.000 i 200.000 osoba.

KATOLICI GOVORILI DA SU BOŠNJACI

Dakako, svi novodošljaci bijahu uglavnom katolici. To je bilo razdoblje uključivanja BiH u kulturni i politički prostor Europe od kada njeni narodi postaju dio europskog poretka, a njihova sudbina se povezuje s europskim ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima. To je, također, doba kada dolazi do konačne kristalizacije bh. Hrvata i Srba od etničko-vjerskih u moderne političke subjekte, ili, od naroda u nacije, integrirane u nacionalni korpus skupa sa svojim sunarodnjacima u susjednim državama. Bh.muslimani teško su prihvatili odvajanje od Osmanske carevine, našavši se prvi put pod kršćanskom vlašću.

Mađar Benjamin Kállay, stvarni gospodar u BiH, veoma podozriv naspram austrougarskih Slavena zbog njihova htijenja za nacionalnim okupljanjem, u domicilnim muslimanima pronašao je prirodnog saveznika. Tako je osmislio bošnjaštvo, promičući istodobno i bosanski jezik. Ustrojen je Bosanski sabor, parlamentarno zastupništvo, što potvrđuje državno-pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine što ga i danas neki žele osporiti i zanijekati. Udio muslimanskog stanovništva se smanjio s 38,7 % godine 1879. na 32,3 % u godini 1910. Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43,5 %) a katolika se malo povećao zbog useljavanja državnih službenika i drugih stručnjaka s 18,1 % na 22,9 %.

Sve do izravnog upletanja Austro-Ugarske monarhije u bh. prilike i unutarnji politički sustav, BiH je u crkveno-pravnom ustroju Katoličke crkve imala status terra missionaria, misionarsko područje bez vlastite crkvene hijerarhije, koju su nadomještali apostolski vikari. Redovita crkvena uprava je ustrojena 1881. osnutkom Vrhbosanske metropolitanske nadbiskupije, s Mostarsko-duvanjskom i Banjalučkom biskupijom kao sufraganskim dijecezama.

Ukinuta su oba apostolska vikarijata: bosanski i hercegovački, kao i misijski oblici djelovanja. Ukidanje hercegovačkog vikarijata, čiji su apostolski vikari do tada uvijek bili franjevci, bitno su pridonijeli nesređenim, ako ne i uzavrelim odnosima sve do danas na relaciji između mjesnog ordinarija (proisteklog iz dijecezanskog svećenstva) i većine franjevačkih župnika. Neposluh nije bio niti tada niti kasnije nikakve doktrinarne naravi. Iz svega stoji, što bi svakom redovniku, pa i franjevačkom, trebalo biti najmanje važno: služba Mamonu. Kraće rečeno: novcu.

Prvim vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom imenovan je Josip Stadler. Nadbiskup je podupirao rad brojnih dobrotvornih institucija, među kojima i sirotišta, te izgradio biskupijski dom i prvostolnicu u Sarajevu. Ne samo da je doveo iz Austrije i Hrvatske neke muške i ženske redovničke redove i kongregacije (isusovce, Kćeri Božje Ljubavi, Sestre milosrdnice) već je utemeljio i domicilnu redovničku družbu Služavki Malog Isusa. Stadler je pripadao krugu hrvatskih intelektualaca koji su se naslanjali na starčevičansku političku paradigmu stvaranja samostalne hrvatske države u okviru trijalističke ideje, gdje bi unutar tadašnje Austro-Ugarske monarhije trebala nastati treća država: Hrvatska, s Bosnom i Hercegovinom unutar nje.

Foto: Josip Stadler

No i sâm Stadler bio je svjestan da za takav politički projekt nije imao potpunu podršku u katoličkom puku u BiH. Tako se 1900. godine u jednom od svojim pisama požalio đakovačkom biskupu Strossmayeru „da smo i mi (katolički kler u BiH – op. S.L.) dobro shvatili, da najprije treba hrvatski duh među katolicima raširiti i utvrditi, pošto mnogi govore da su Bošnjaci“. Pametnom dosta!

Velika ratna kataklizma Prvoga svjetskog rata radikalno je izmijenila politički zemljovid/kartu Europe. Na tim političkim razvalinama nastalo je 1918. godine hibridno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, potom nazvano Jugoslavija, pod žezlom politički nezrele a uz to i nacionalno megalomanske dinastije Karađorđevića. Do besvijesti je favorizirana svetosavska koncepcija „ujedinjenja“. Posljedice su bile fatalne. Niti jedan od jugoslavenskih naroda, osim, dakako, Srba, nije ustao u obranu Monarhije u kratkome „travanjskom ratu“ 1941. godine. Država se raspršila kao probušeni dječji balon.

„BELI ZAGREB“ OD II SVJETSKOG RATA

Uobičajeno je da se u svijetu provodi popis stanovništva u dekadskom razdoblju, svake desete godine. Tako se posljednji službeni popis u Kraljevstvu Jugoslavije održao 1931. godine. Slijedeći popis koji je trebao biti održan 1941. godine nije proveden iz razumljivih razloga (početak rata). Popis se vršio isključivo prema vjerskoj pripadnosti.

Od ukupno 2.323.555 stanovnika BiH obuhvaćenih potpisom, njih 1.028.139 izjasnili su se kao pravoslavni (44.25%), kao muslimani 718.079 (30.90%) i  kao katolici 547.949 (23.58%). Regionalno to se ocrtavalo ovako: Bosna 2.018.220 stanovnika od čega 929.947 pravoslavnih (46.10%), 648.038 muslimana (32.10%) i 410.809 katolika (20.3%), a Hercegovina 98.192 pravoslavnih (32%), 70.041 muslimana (22.80%) i 137.140 katolika (44.80%).

Zanimljivo je uočiti koliki je broj katolika tada bio, u odnosu na cijelu državu, u nekim gradovima. Redoslijed je bio sljedeći: Zagreb, Subotica, Sarajevo, Rijeka, Split, Mostar. Većina subotičkih katolika su bili etnički Hrvati, nazivani također Bunjevcima, Šokcima. U Sarajevu je popisano ukupno 143.910 stanovnika svih vjeroispovijesti, od čega katolika 29.395, odnosno 20,7%, a u Mostaru ukupno popisanih 83.190 stanovnika svih ispovijesti, od čega katolika 52.869, odnosno 43,9%.

Potom se dogodio rat. Drugi svjetski rat. Klanja i krvi do koljena na svim zaraćenim stranama. Na sarajevskoj nadbiskupskoj stolici bio je Ivan Evanđelist Šarić, duhovni pastir svoga katoličkog stada. Vjerojatno duboko uronjen u promatranje Kristova kalvarijskog misterija, nije vidio da mu ispod nosa nestaju danju i noći židovski susjedi i ostali tadašnjem režimu nepoćudni elementi. Zna se zašto i gdje. Pobožni Šarić se naknadno pravdao u madridskom egzilu da zbog prevođenja Novoga zavjeta nije imao vremena baviti se tim „tričarijama“.

Foto: Poglavnik i ratni zločinac Ante Pavelić, direktno odgovoran za desetine hiljada hrvatskih života, kao i za masovni egzodus Hrvata u II svjetskom ratu

Užas! No, taj prevodilački zanos nije ga omeo ni da vidi da je tadašnja vlast novačila golobradu muslimansku mladež da kao Handžar divizija masovno izgine na bojišnici kod tadašnjeg Staljingrada (današnjeg Volgograda). Aferim pope! U političkom pogledu nadbiskup je bezrezervno slijedio politiku i naputke zagrebačkog Poglavnika. U „Hrvatskoj do Drine“ mogla je biti samo jedna prijestolnica, samo jedan glavni grad – „beli Zagreb“.

A taj pogubni politički virus, gori i od side, još uvijek harači u političkim mislima mnogih bh. Hrvata i Hrvatica! A tomu je cijena nestajanje hrvatskog etničkog elementa s područja gdje ne dominiraju političke stranke s hrvatskim predznakom. Smanjenje broja Hrvata u BiH poslije 1945. izravna je posljedica ratnih zbivanja. Mnogi mladi Hrvati nestadoše na raznim bojišnicama, neki na Križnom putu, neki, pak, nađoše politički azil u zemljama Latinske Amerike. U Argentini, prije svega, koju je visoka hrvatska dužnosnica nedavno nazvala, da parafraziram, „utočištem onih koji vapljahu za slobodom“. I trebalo je dodati „slobodu koju su ovi drugima grozno oduzimali“.

Statistički pokazatelji etničkog sastava ukupne bh. populacije za razdoblje 1945.-1991. godine lako su dostupni svakome. Svatko iz njih može izvesti vlastite zaključke. Prema popisu stanovništva u BiH, koji je izvršen u ožujku 1991. godine, popisano je 4.377.033 stanovnika. Od tog broja, Muslimana, kasnije Bošnjaka bilo je 1.902.956 (43,47%), Srba 1.366.104 (31,21%), Hrvata 760.852 (17,38%) a Jugoslavena tek 242.682 (5,54%). Posljednji popis stanovništva u BiH proveden je poslije mnogih političkih kontroverza 2013. godine. Statistički to se može iskazati ovako: U Bosni i Hercegovini živi 48,4% Bošnjaka, 32,7% Srba, 14,6% Hrvata i 4,3% “ostalih”. Trenutačno je Hrvata oko 560.000, odnosno za oko 200.000 manje nego 1991. godine.

POGUBNA POLITIKA HRVATSKIH STRANAKA

U Sarajevu sada živi 291.422 stanovnika, što je znatno manje od prijeratnog broja. Sarajevo je prije 1991., u nešto drukčijim granicama, imalo 527.049 žitelja. Objavljeni rezultati za Sarajevo odnose se na četiri gradske općine: Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad i Novo Sarajevo. Stoga je broj stanovnika najvećeg bh. grada skoro dvostruko manji, budući da je ostao bez općina koje danas nisu u sastavu grada: Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Trnovo, Vogošća (u Federaciji BiH), kao i zbog nastanka onoga što se naziva Istočno Sarajevo.

U četiri današnje gradske općine popisano je 1991. ukupno 361.738 stanovnika, od čega 20.293 (5,60%) onih koji su se izjasnili kao Hrvati. Posljednji popis iz 2013. godine bilježi ukupno 275.524 stanovnika od čega samo 17.546 (6,36%) Hrvata. Ovdje nisu uključeni Hrvati iz drugih mjesnih zajednica, prije svega naselja Stup, koje sada pripadaju drugim općinama. Tek radi usporedbe, u općini Ilidža, uglavnom na području Stupa, u ukupnoj populaciji Hrvati su činili 10,21% a 2013. godine samo 2,39%. ukupne populacije. Po posljednjim procjenama crkvenih izvora, broj katolika u BiH godišnje opada za oko 14.000, a u razdoblju od petnaest godina, od 2003. do 2017. manji je za 88.687, odnosno oko 19%.

Treba se prisjetiti stanja, naprimjer u Sarajevu, na samom početku najezde 1991. koju krvavo započeše domaći svetosavaci i prekodrinska bratija kada su bili na istoj crti obrane državne cjelovitosti hrvatski i muslimanski domoljubi u objedinjenim vojnim postrojbama HVO-a i Armije RBiH. Nekima u južnim bosanskohercegovačkim krajevima to nije odgovaralo.

Foto: U sukobu između ARBiH i HVO-a jedan od najstrašnijih zločina počinjen je u Ahmićima, za šta je direktnu komandu odgovornost snosio Dario Kordić, kasnije osuđen za ratne zločine

A ni u jednoj susjednoj državi. Rasturiše to bratstvo po oružju. Potom se dogodio tragičan sukob dijela Hrvata s bošnjačkim postrojbama. Rat se završio, ali ne i pogubna politika koju sustavno i kontinuirano provode uglavnom sve političke stranke s hrvatskim predznakom – da se Hrvata uvjerava da mu političko Sarajevo nije glavni grad njegove domovine. Valjda je to Zagreb?

Da budu uvjerljivi, smjestili su i svoje glavne političke stožere u jednome gradu na Neretvi. Na posljednjoj Sinjskoj alci prvi čovjek viteške povorke, alkarski vojvoda, uz prigodni pozdrav zagrebačkom gradonačelniku, inače rodnom Hercegovcu, a sada novokomponiranom kajkavcu, i u prisutnosti kompletnoga hrvatskoga političkog vrha (nek’ se zna, zaboga!) dometnuo je znakovitu poruku da time pozdravlja i grad Zagreb – „glavni grad SVIH HRVATA“. Dakle i Hrvata u BiH? Koliko li bedastoće u tako malo riječi!

I poslije svega, zar je za čuditi se da je u stalnom padu broj Hrvata u Bosni i Hercegovini? Osim uglavnom zbog gospodarskih razloga i deficitnog osjećaja za bolju budućnost, egzodus Hrvata, kao na primjer iz Sarajeva, ali ne iz istih razloga kao što je to slučaj u manjem bh. entitetu, posljedica je gore izrečenog političkog mobinga nad Hrvatima od strane njegovih političkih lidera.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime